Opsada gradova i utvrda i artiljerija

Autor: Vedran Vivoda

Uvod

Mehaničke ratne sprave postojale su još u antici. Rimljani su sagradili velike ratne sprave koje su mogle ispucavati municiju kao što su kamenje ili velike strijele na razumne daljine. Ne možemo sa sigurnošću reći kada su prve ratne sprave stupile na scenu. Znamo da su među najrasprostranjenijim spravama bili ballista, katapulti i trebucheti. Prve dvije još su iz antike dok je treća vojna sprava u upotrebu ušla u srednjem vijeku u Europi. Naglasio sam u Europi jer imamo izvore koji potvrđuju da je u Kini u 7. stoljeću bila u upotrebi takva sprava. Sve troje bilo je u upotrebi do 16. stoljeća. U 14. stoljeću pojavio se top na barut koji će zamijeniti spomenuto oružje. Sva ta artiljerija srednjega vijeka često je bila element koji je prevagnuo i odredio pobjednika u opsadama gradova i utvrda.

Bizant

Bizantski način rješavanja opsade promatrat ćemo kroz razdoblje bizantske vojne ekspanzije između 960. i 1025. godine za vrijeme careva: Nikephorosa II. Phokasa, Ivana I. Tzimiskesa i Bazilija H. Oni su vodili bizantske napade na zapadu i istoku oprezno planiranim napadima na ključne gradove i utvrde kojima su zauzimali okolna područja, ali i koji su im bili odskočna daska za buduće ratne kampanje. To nam dokazuje uspješno vođena kampanja Nikephorosa II. u napadu prvo na Adanu 964., koja mu je omogućila kasniji napad godine 965. na Tarsos i Mopsuestiju. Nakon njihovog pada imao je otvoren put u sjevernu Siriju, a time i glavni cilj Antioch koji je i osvojio 969. godine. Isti obrazac susrećemo kasnije i kod Bazilija II. u napadu na Bugarsku. Napadao je gradove i utvrde jedan za drugim (Pliska i Preslavs na istoku, Berrhoia, Servia i Vodena na jugu i Vidin na sjeveru), sve do 1018. kada je uništen bugarski otpor. Za svaku osvojenu utvrdu ili grad bile su potrebne velike pripreme.

Za opis načina opsade utvrda i gradova koju je koristio Bizant četiri izvora su nam najvažnija. Prva dva pripadaju grčkoj vojnoj literaturi znanoj kao poliorketika, jedan je od nepoznatog autora koji se krije pod pseudonimom Hero of Byzantium, najvjerojatnije napisan sredinom desetog stoljeća, a drugi je također djelo nepoznatog autora napisan početkom desetog stoljeća, s naslovom De obsidione toleranda. No sljedeća dva izvora su nam mnogo važnija, to su 65 odlomaka knjige Taktika koju je napisao Nikephoros Ouranos gdje opisuje opsade u sjevernoj Siriji. Drugi je dio o vojnim pitanjima u Strategikonu autora Kekavmenosa u kojem daje savjete o pripremi za opsadu napadaču, ali i obrambenim postrojbama. Prvi izvor je, po svemu sudeći, prilagođena verzija vojnog priručnika iz oko 100. godine poslije Krista autora Apollodorosa.

Napredak bizantske vojne "kulture" vidi se u prijelazu iz jednodimenzionalnog prikaza ratnih sprava kod Apollodorosa u trodimenzionalni prikaz, te usporedbi s veličinom čovjeka. Prikazane su vojne sprave za opsadu koje nisu bile artiljerija. Repertoar uključuje zaštitne barijere oko kampa, kornjače (chelonai), ovnove za rušenje vrata, ljestve i mreže za penjanje po bedemima, pokretne kule, promatračnice te alate kao što je na primjer zavojito svrdlo. Od svih tih naprava najvažnija je bila kornjača koju možemo vidjeti u mnogo različitih oblika i veličina. Interesantan je model kornjače načinjen kao drvena koliba na kotačima s krovom i prednjim dijelom punim šiljaka. Imamo i kornjaču u kojoj je sakriven ovan kojim ljudi zaštićeni od napada mogu polako rušiti vrata. Imamo dokaz da su i Slaveni imali kornjaču koja je bila zvana laisai, s načinjenim pokrovom od isprepletene vinove loze i grančica. Kornjača je služila prije svega za zaštitu jedinice koja napada utvrdu. Kada bi došle do zida ili vrata, jedinice bi počele kopati tunele ili, ako se radilo o kornjači, ovnom razbijati vrata odnosno zidina sa svrhom da se stvori pukotina u bedemima. Po svemu sudeći, kopanje tunela u ovo doba bila je jedna od važnijih taktika razbijanja bedema.

Drugi izvor se više bavi savjetima za obranu pa neću govoriti o njemu. Najviše o opsadi saznajemo iz trećeg izvora autora Nikephorosa Ouranosa. On kaže da se opsada mora pažljivo isplanirati i koordinirati od strane generala jer treba izvesti niz operacija. Prema njemu, prva faza je uništavanje lokalnih sela i stražarnica. Time se onemogućava opskrba hranom i izaziva glad lokalnom pučanstvu koje počinje odlaziti. U to isto vrijeme bizantski komandanti uz granicu morali su spriječiti sve koji su pokušali stići do utvrde u opsadi. Autor navodi da bi im braća Muslimani slali novac i namirnice, ali ne samo Muslimani, već bi i lokalni kršćani prodavali namirnice po visokoj cijeni. Nova faza je postavljanje sigurnog kampa blizu utvrde u opsadi. Obično prije napada na utvrdu, bizantski general bi ponudio velikodušne uvjete predaje, a ako su bili odbijeni, pokušao bi prijetnjama. Iako bi bio odbijen, to je bilo snažno sredstvo za slabljenje morala jer bi znalo dovesti do razdora među braniteljima u utvrdi. Operacije protiv utvrde počele bi konstrukcijom laisai, koji sam već spomenuo, samo ću malo proširiti opis. U njega je stalo 15 do 20 ljudi. To im je bila zaštita od strijela i trebucheta. Ouranos nam govori da je kopanje tunela bio najefektniji način da se zid probije, pa ga autor detaljno opisuje. Radnici bi zaštićeni kornjačom došli do ranije uočenog prigodnog mjesta za kopanje i počeli kopati tunel do temelja zida. Kako su napredovali, postavljali su pokrivače složene u nabore koji su bili podržani drvenim stupovima; time su pridržavali zemlju iznad svojih glava. Kada su došli do temelja, iz njih vade kamen koji onda zamjenjuju balvanima koji pridržavaju zid iznad njih. Kada su potkopali temelje, šupljinu napune suhim drvom i zapale ga, te se dio bedema sruši. Tu taktiku je koristio i Nikephoros II. Phokas u osvajanju Candie na Kreti 961. godine. Pošto je ovaj proces bio dugotrajan, Ouranos savjetuje zapovjedniku da procjeni situaciju opsade i ponudi utvrdi pod opsadom slobodan odlazak ljudi sa svim stvarima koje mogu ponijeti ako predaju utvrdu dobrovoljno ili će u suprotnom biti pobijeni. Zbog ovoga savjeta dolazimo do zaključka da je pri opsadnim stanjima veliku ulogu igralo i stanje trupa (moral, lojalnost, odlučnost). Kod Kekavmenosa vidimo da ljudski faktor igra još veću ulogu, pogotovo za one unutar utvrde. Svakakva lukavstava i prijevare često su donosili pobjedu.

Artiljerija u srednjem vijeku najčešće se odnosila na trebuchet i ballistu. Trebuchet je naziv koji dolazi sa zapada za spravu koja je u početku djelovala na principu potezanja; ljudi su potezali uže na jednoj strani rotacione poluge da bace projektil namješten u, možemo reći, praćku3na drugom kraju poluge. Ta naprava u bizantskom svijetu najčešće će se zvati helepolis, što bi značilo osvajač gradova. Tu tezu potvrđuje Leo VI. u djelu Tactical constitutiom napisanom početkom X. stoljeća. Prema njemu, pješadija je morala nositi sa sobom spravu s mehanizmom na natezanje sa zalihama koplja za tu spravu i bauistae ili spravu zvanu alakatia. Tu je autor zamijenio balistu, koja je u biti ova prva sprava u opisu. Druga sprava je sigurno trebuchet odnosno prvim bizantskim nazivom alakatia što vidimo iz autorovog opisa sprave. Theophvlakos Simokatta pruža nam informaciju kada je helepolis otprilike ušao u upotrebu u bizantskoj vojsci. To znamo po tome što je jedan avarski zarobljenik bizantske vojske, Bousas, naučio Avare sagraditi helepolis. Budući da se to zbilo potkraj VI. stoljeća, za vjerovati je da su Bizantinci imali helepolis još i ranije. No kod Bizantinaca imamo problem što oni nemaju jedinstven naziv kao što je to na zapadu trebuchet, već više naziva, kao što je pelrobohi, petrareai, lambdareai, alakatia… Jedini zaključak koji nam se nameće, pošto su za sve te nazive opisi funkcioniranja slični, jest da su to nazivi za helepolise različitih veličina ili da su napravljeni po različitim uzorcima. Imamo tri vrste helepolisa po formi; prva koristi potezanje užeta od "posade", koja je gore već opisana, druga je pomoću gravitacije i protutežine, a treća je hibrid prve i druge.

Kutija za težinu mogla je biti velika kao seljačka kućica i mogla je biti teška i nekoliko
desetaka tona, a kamen za izbacivanje oko 400 kilograma. Kasnije je kutija bila
okovana šarkama što je poboljšalo učinkovitost pretvaranja gravitacijske energije u
pokretnu energiju za bacanje projektila. Time se postiglo da za vrijeme prve akceleracije
pomoću gravitacije kutija pada ravno; kako kutija sa šarkama ispravlja rotaciju težine
oko centra gravitacije, dodaje
se energiji izbacivanja
projektila; nastavljena
rotacija pomaže zaustavljanju
nakon što je projektil
izbačen. Daljnji napredak je
bio kad su kutiju s težinom
poduprijeli, tj. stavili su
kutiju pod drugi kut, te su
time dobili još više energije
za izbačaj projektila.
Druga sprava je bila već spominjana ballista za koju možemo reći da izgleda
poput velikog samostrela. Radila je na principu natezanja užeta koje ispaljuje koplja težine
od 90 do 135 kilograma.

Barut i prvi topovi

Po nekim pokazateljima arapski alkemičari poznavali su kalijev nitrat još od vremena Kahalid ibn Vazida (709. g.). Bio je poznat pod različitim imenima, te je korišten
kao fluks u metalurgiji za dobivanje dušične kiseline i atjua regia. Recepte za te postupke možemo naći u spisima Jabir ibn Hayyana (815. g.) i Abu al-Razia (932. g.) te kod drugih alkemičara. Neki od naziva iz arapskog svijeta za kalijev nitrat su natrun, buraq, barud te mnogi drugi. Prije nego kalijev nitrat efikasno iskoristimo za proizvodnju baruta, on mora biti pročišćen. U arapskoj literaturi pronađena su dva postupka pročišćavanja. Prvi je iz 11. stoljeća autora Ibn Bakhtawayha, arapskog fizičara, koji u svojoj knjizi Al-Muqaddimat opisuje zaleđivanje vode u bilo koje doba godine korištenjem kalijeva nitrata. Drugi je autora Hasana al-Rammaha iz 13 stoljeća. On u svojoj knjizi Al-fiirusiyya wa al-manasib al-harbiyya (Knjiga vojnog konjaništva i nevjerojatnih ratnih strojeva) prikazuje kompletan proces pročišćavanja kalijevog nitrata. Taj proces postaje standardan u svim arapskim izvorima. U jednoj se posudi pomiješa voda sa salitrom, te se ta posuda stavi na laganu vatru dok ne postane topla. Otpatke s vrha posude treba baciti. Pojačava se vatra sve dok tekućina ne postane čista. Tada treba tu tekućinu preliti u drugu posudu, ali valja paziti da nam ne upadne sediment. Zatim treba tu posudu staviti na vatru sve dok tekućina ne zavrije. Tada se treba skinuti s vatre i lagano promiješati. Nakon toga uzmu se dvije trećine salitre i jedna trećina pepela od spaljenog drva. To se pažljivo samelje i mješavina stavi u posudu u koju se doda malo vode. To se kuha sve dok salitra i pepeo više nisu spojeni. Ta metoda je prva koja koristi drveni pepeo u proizvodnji. Ima i nekih pristaša uvjerenja da je sastojak grčke vatre kalijev nitrat.

Sada ćemo spomenuti nekoliko slučajeva kada je bio korišten kalijev nitrat za vrijeme križarskih ratova. Prvi slučaj je iz 1186. godine kada su križari opsjedali al-Fustat. Shawar je bio odlučio spaliti grad. Al-Maqrizi kaže da je korišteno 20000 komada karaz shami (keramičke granate) punih zapaljivog materijala. Grad je gorio 54 dana. Znanstvenici su našli nekoliko granata u kojima je potvrđen pronalazak kalijeva nitrata. Drugi je iz knjige Ratne varke, osvajanje gradova i obrana prolaza. U njoj je mnogo recepata za grčku vatru, te se u jednom kao sastojak spominje natrun. Treći je primjer pri opsadi Damiette 1218. godine (Peti križarski rat) u kojoj su obrambene snage koristile grčku vatru iz gornjeg slučaja. Četvrti je slučaj iz Sedmog križarskog rata u bitki za al-Mansura 1250. kada je prevagu arapskoj vojsci donio barut. Korištene su velike posude napunjene barutom. Peti slučaj je iz 1291. godine kada su za vrijeme opsade Acre Arapi koristili barut za rušenje bedema. Barut u posudama bio je ispaljivan iz manjanigs (trebucheti), a strijelci su ispalili mnogo strijela koje su na sebi imale posude s barutom.

Već spomenuti Al- Rammah u svojoj knjizi iz 1280. godine ima 107 recepata za barut i 22 recepta za rakete. Tako veliki broj recepata za barut ukazuje na to da ih on nije sam izmislio, već da su neki s kraja 12. stoljeća što nam govori njegova uvodna rečenica kojom on zahvaljuje svojim djedovima. Srednja vrijednost korištenja kalijeva nitrata kod spravljanja baruta je 75 %, 10 %sumpora i 15 % ugljika. Ima još i drugih izvora, no omjer je u prosjeku više-manje isti. Četiri arapska izvora spominju mali prenosivi top. Govori se da je top bio u upotrebi u bitki Ayn Jalut u Palestini 1260. godine između arapske vojske i Mongola. Ponovno saznajemo da je i 1304. korišten protiv Mongola. Svrha prvih topova bila je da uplaše neprijateljske konje i uzrokuju nered u njihovim redovima. The St. Petersbugh MS (Al-Makhzun jami` al-funun) je najrenomiraniji među spisima. U njemu se opisuju sastojci koji idu u top, a nakon njih ide kugla ili strijela. U 14. stoljeću već vidimo da je top postao oružje za opsadu gradova. Ibn Fadl Allah al-‘Umari 1340. u svom priručniku za vladine dužnosnike opisuje glavno oružje za napad i obranu gradova, među kojima je i top. Drugi je od povjesničara Salih ibn Yahya koji opisuje opsadu al-Karaka iz 1342. godine u kojoj al-Karačani na svoje zidine postavljaju 5 trebuchets i mnogo topova. On isto spominje da je guverner Damaska na svoje zidine postavio mnoge topove. Al-Qalqashandi u svojoj enciklopediji Subh al-a^sha iz 1365. godine spominje topove. Kaže da ih ima različitih tipova, neki su ispucavali kamenje, neki koplja, a neki željezne kugle koje su mogle težiti između 4.53 kilograma i 45.3 kilograma. Još kaže da je u Aleksandriji vidio kako top djeluje. Kaže da je napravljen od bakra i olova, te pričvršćen željeznim završecima te da je velika željezna kugla ispaljena iz njega pala u Silisijsko more izvan Bab al-Bahr (Morska vrata), što je velika udaljenost. I na zapadu imamo topove kod Francuza. Firentinski povjesničar Guicciardini opisuje učinak topova 1494. godine kada su Francuzi umarširali u Italiju.

Zaključak

Ovdje je pobliže prikazan tek mali dio ratnih sprava i taktika. Također možemo vidjeti kako je srednjovjekovni život bio vrlo pokretan, što vidimo to po tome kako se tehnologija širi i u druge krajeve. Za tehnologiju ratnih sprava srednjovjekovnih znanstvenika možemo također reći da je bila živa. Vidimo razne napretke, kod trebuchea možemo reći da su otkriveni prvi znaci gravitacije, sile itd. Kod topa glavnu riječ su imali kemičari, pogotovo arapski u prvim razvojima topa na tlu Starog svijeta. Možemo slobodno reći da razvoj sofisticiranog oružja za rušenje bedema nije donio samo strah, već i znanstveni napredak.