Beowulf

Beowulf

Autor: Igor Rendić

Neil Gaiman i Roger Avary snimaju Beowulfa! I to potpuno CGI!

Mislim da nema tog fantasy fana koji nije bio oduševljen tom viješću (mada ih, najvjerojatnije, ipak ima). Beowulf, jedan od prvih junaka i tamanitelja čudovišta, napokon će dobiti dostojnu ekranizaciju. Okej, barem ne može biti gora od Lambertova filma iz 1999. Hype se stvara godinu dana, obećaju se brda i doline, izbor glumačke ekipa oduševljava potencijalnu publiku, trailer izgleda kao nešto najbolje ikada…i onda film dođe u kina i razočara vas. Kao cjelina, film ne zadovoljava, ali određeni dijelovi donekle spašavaju stvar.

E sad, prije nego optužite Gaimana i Avarya da su zasrali motku, u njihovu obranu moram napomenuti da je scenarij prerađen na zahtjev redatelja i da sve ono što se čini super na papiru, na ekranu zna ispasti jako loše (siguran sam da je na papiru i Jar-Jar Binks bio simpatičan).

Neki komentiraju uvjerljivost pojedinih dijelova filma. Koliko god to bilo apsurdno, film na trenutke zaista ozbiljno rasteže sposobnost publike da suzbije nevjericu (ilitiga suspension of disbelief; predivna stvar koja vam omogućava da, recimo, gledate Tomb Raidera i ne gunđate oko činjenice da Lara Croft puca iz dva Desert Eaglea, a ruke jedva da joj se trzaju od povratnog udarca), posebno u borbi Beowulfa i zmaja, kada se izvode akrobacije koje ni Spidermanu ne bi prošle.

Vizualno impresivno, ali kvaliteta filma malo varira kod prikaza glavnih likova. Hopkins i Malkovich su savršeno “digitalizirani”, Winstone je pomlađen, ali i dalje prepoznatljiv. Ako je nekome učinjena nepravda, onda je to svakako Robin Wright Penn koja na momente izgleda kao da pati od Downova sindroma, što je problem koji muči još ponekog sporednog lika. Angelina je, (a najava njenih nepokrivenih oblina je najvjerojatnije dovela dobar dio muške publike u kino) kao Grendelova majka, dosta dobro izvedena (dok sam sjedio u kinu, čuo sam par nezadovoljnih komentara tipa “Gdje su joj bradavice?”), ako zanemarimo “štikle”, a kožu prekrivenu tekućim zlatom naslijeđuje i njen sin zmaj (dizajniran malo drugačije od standardnog fantasy zmaja). Grendel je pak fenomenalno izveden, ponajviše jer više izgleda kao deformirano i mentalno zaostalo siroče nego kao punokrvno čudovište, posebno jer se obično očekuje da junak ima dostojnog protivnika koji je demonska inkarnacija zla i nasilja. E pa ništa od toga – Grendel je više neželjeno i odbačeno dijete nevjerojatne snage, nego li demon. Upravo je to humaniziranje “čudovišta” jedan od dobrih dijelova filma jer, iskreno, tijekom Beowulfove borbe s Grendelom, a posebno kada Beowulf vrišti “Ja sam najjači, ja sam najbolji!” dok mu vratima odvaljuje ruku, moje su simpatije bile na strani Grendela.

Svaku pohvalu zaslužuju specijalni efekti poput salva plamenih strelica i pećina Grendelove majke te, na kraju, i sam zmaj. Ipak, kada bi se visoke ocjene dijelile samo zbog odličnih vizuala, Attack of the Clones bio bi među najboljim filmovima svih vremena, tako da ni to ne pomaže filmu.

Što se tiče soundtracka, nije loš. Sasvim očekivano epski, s nekoliko lajtmotiva koji se provlače kroz skoro sve skladbe. Posebna pohvala dvjema pjesmama koje u samom filmu izvodi Robin Wright Penn I, meni osobno, fenomenalnoj izvedbi Idine Menzel “A Hero Comes Home” koja ide preko odjavne špice.

A sad malo o samim likovima. Malkovich je sasvim očekivano dobro odradio svoju ulogu i u Unfretha unosi dozu suptilne podlosti koja se već očekuje od njegovih likova. Hopkins, kao kralj Hrothgar koji na momente više podsjeća na lika iz Shreka, nego na kralja, funkcionira odlično. Robin Wright Penn zaslužuje svaku pohvalu za karakterizaciju Wealthow, kao i Angelina za lik ulitmativne zavodnice (tu se opet igra na kartu Angeline i stava “Koji muškarac ne bi htio da ga ona zavede?”). Beowulfov pratilac Wiglaf valjda je i publici najsimpatičniji lik, barem sam, prema internetskim komentarima, stekao takav dojam. Ima nešto u tim vjernim sidekickovima, a i sam kraj filma postavlja Wiglafa u zanimljiv položaj te postavlja pitanje hoće li nastaviti ciklus čiji su dio bili Hrothgar i Beowulf ili će se oduprijeti zovu Grendelove majke?

Na kraju, sam Beowulf. Ako zanemarimo činjenicu da se bori gol, što je očito ispalo puno više cool u glavama scenarista i redatelja nego na ekranu (kao i scena kada si reže ruku kako bi zmaju iščupao srce – meni osobno fenomenalan prikaz do kojih granica će netko ići, ali u kinu oko mene se čulo opće gunđanje), sam lik Beowulfa odlična je satira fantasy junaka. On je zaista fizički nadmoćan pred većinom, ako ne i pred svim tadašnjim ljudima, ratnik bez premca. Tipičan fantasy junak, barem na prvi pogled. E sad, od takvog se junaka očekuje ne samo da bude neustrašiv i snažan, nego i da ima određene karakterne kvalitete koje se vezuju uz junake: poštenje, iskrenost, krepost i tako dalje, da ne spominjem da je svaki visok i lijep (barem takva očekivanja o junacima imate nakon što tijekom djetinjstva čitate razne bajke i dječje romane u kojima su junaci neizostavno tako predstavljeni; dobro, i u većini romana “za odrasle” junaci su takvi, ako vam se kojom srećom ne zalome Donaldsonove “Kronike Thomasa Covenanta” ili Martinova “Pjesma leda i vatre” gdje junaci možda jesu snažni i većim dijelom neustrašivi, ali većina ih sasvim sigurno nije poštena, iskrena i kreposna).

Da je Beowulf po svojim djelima junak, to je neporecivo. Ali, također je neporecivo i da je narcisoidan, arogantan i da priča “lovačke”; bilo kakve priče o kreposti padaju u vodu u trenutku kada ga Grendelova majka zavede. Ako se za ijedan dio filma može reći da se s kilometra vidi da je svoje prste u njemu imao Gaiman, onda je to lik Beowulfa. Jer, Gaiman ne voli ništa više nego li prikazati svoje junake kao moćne, ali istovremeno na neki način tako predivno emocionalno/karakterno zakinute.

Na kraju, prestaje biti bitno ŠTO je Beowulf stvarno učinio, već jedino bitno postaje što se PRIČA da je učinio, što i sam Beowulf shvaća pred kraj svog života, naročito pred samu smrt kada mu postaje jasno da je legenda o njemu dobila vlastiti život te da je ne može promijeniti, ma koliko on htio da se zna istina.

I upravo je prikaz Beowulfa kao fizički superiornog, ali karakterno jednako slabog kao što je i većina “smrtnika”, jedina stvar koja mi film spašava od ocjene “katastrofalno”.

Sve u svemu, jedva navučena trojka, i to jedino poradi truda, “A Hero comes home” i samog Beowulfa.

3/5