Danje

Danje

Autorica: Dubravka Karan

Vruće je ljetno predvečerje. S terase svoje kuće na Pehlinu Ante sa zanimanjem promatra tamne oblake koji se navlače nad Učku. Rijeka i čitav Kvarnerski zaljev obasjani su blještavim zrakama sunca kojega svakog trena sve više zaklanjaju teški oblaci s Ćićarije.

-Crna kapa nad Učkom – znači, bit će kiše – zaključi zlovoljno Ante. – Mrzim putovati po kiši… a moram u Pulu….

Prošao je Medveju, Kraj, Mošćeničku Dragu i još nekoliko nenaseljenih kilometara kad ga je uhvatio mrak. Farovi su osvjetljavali pusti krajolik. Kišica je već pomalo škropila po staklu.

Khkrrr…. Khkrrr….

– O, Bože, neće mi valjda stati sada, u ovoj pustoši – zgrozi se Ante, a onda spazi crvenu lampicu za gorivo. Pa naravno, zaboravio je na benzinsku! „Idiot!“, oslovi se bijesno.

Uspio je dovesti auto do ruba ceste, prije nego li je on sasvim prestao kašljucati i cupkati. Mozak mu je radio punom parom. Do benzinske ima najmanje deset kilometara, a, kao za inat, nigdje niti jednog automobila… Konačno se odluči. Uzme plastičnu bocu iz prtljažnika, zaključa auto i nevoljko krene. Hodao je mračnom i pustom cestom, neprestano se ogledavajući u nadi da će ugledati svjetla nekog automobila -trebale su mu litra ili dvije goriva ili prijevoz do benzinske…

Vjetar je razgonio debele oblake koji bi tek povremeno otkrili mjesec i u tom bi času blaga mjesečina nakratko obasjala pustu cestu oko koje se natiskala mračna šuma.

– Buh – buh! – začuje Ante. Ništa nije vidio pa ga s novim „buh-buh“ obuze nelagoda. Kad se glasanje još jednom ponovilo, skloni se s ceste. Zvuk se ponavljao svako malo, a on se trudio kretati u suprotnom pravcu. Kad je mjesec napokon ponovo izvirio, Ante primijeti da više nema pojma gdje je cesta i shvati da se – izgubio. Kiša je na trenutke jačala pa onda oept prestajala.

Uskoro ugleda slabašno svjetlucanje. U grlu mu zaigra: „Konačno netko živ. Hvala Bogu, već sam se uplašio da ću zaglaviti u toj šumetini.“ Požuri prema svjetlu.

Približivši se, shvati da svjetlo dolazi iz malih lampica s ograde oko kolibe. Kucne na vrata i, ne čekajući poziv, uđe. Vrata škljocnu i zatvore se za njim, a on se zabulji u visoku, ispijenu staricu.

– Do…dobra večer! – hrabro promuca Ante. No dobro, radije bi da je žena mlada i zgodna, ali što se može. Najvažnije je da nije sam na pustoj cesti u kišnoj noći, uz zloglasno buh-buh, mislio je.

– Dobra večer, mladiću! – odzdravi mu starica. Ante se zgrozi – kosa joj je bila dugačka i raščupana, na dugačkom šiljastom nosu imala je crnu dlakavu bradavicu, a žmirkala je kao da ne vidi najbolje. Promotrivši ga, ružno lice ozari joj škrbavi osmijeh. Do njegovih je nosnica dopirao opojan miris iz pećnice pa Anti, unatoč zastrašujućem staričinom izgledu, poteku sline na usta.

Ma, nema veze kako stara izgleda kad hrana miriši tako zamamno, mislio je nesvjesno se oblizujući. Čeznutljivo je gledao kako starica otvara vrata pećnice na ogromnoj starinskoj zidanoj peći, vadi veliku posudu i zalijeva pečenje, a onda s užasom razrogači oči –u posudi se peklo dijete! Protrlja oči. Strese se, utroba mu se zgrči, a noge odsjeku.

– T-t-tko si ti? – upita drhtavim glasom. Nije volio neizvjesnost.

– Baba Jaga. Zar me ne prepoznaješ? – začuđenim glasom ga upita starica. Nakon što je nekoliko puta zadovoljno oblizala prste, gurne posudu natrag i zatvori pećnicu, ponovno se okrene prema njemu i upita prijekornim tonom: – O, mladiću, mladiću, nisi ti valjda od onih nevjernika koji nisu ozbiljno shvaćali upozorenje roditelja?

– K-koje upozorenje? Mis-s-slite na ono: „Ako ne b-budeš dobar, Baba Jaga će te s-speći za večeru?“ – izleti mu pa pregrize jezik, prekasno se sjetivši one mudre da je bolje tri puta promisliti pa tek onda reći.

– Baš na to, naravno!

– Ali, vještice ne postoje! – ustvrdi Ante, odjednom prilično nesigurno.

– Neeee? – zaprepasti se baba. – Nisam to znala… – Zurila je u njega žmirkajući slabovidnim očima, a onda se naceri i počne nešto mumljati, kao da vrača.

Ante se poželi okrenuti i dati petama vjetra, ali noge ga nisu slušale. Stajao je kao začaran, totalno nepokretan. Tek kada je baba rekla: – Hajde, sinko, sjedni! – spustio se (zakleo bi se, ne svojom voljom) na obližnju stolicu. Oko njega se odjednom čvrsto svežu debeli konopi. Baba Jaga mahne debelom štapinom i pred njim se širom otvore vrata. Mahne još jednom, a svjetlost bljesne i osvijetli kolibu i ogradu oko nje, a njegova stolica otkliže u dvorište. Ante razrogači oči i zvučno proguta knedlu. Koliba je stajala na ogromnim kokošjim nogama i lagano se okretala, dok je baba mrmljala neke čarolije. Ograda je bila načinjena od ljudskih kostiju, a na vrhu su bile ljudske lubanje s očima koje sjaje i osvjetljavaju dvorište popločeno mozaikom bezbrojnih zuba. Dovratci su bili načinjeni od kostiju ljudskih nogu, a kosti ruku bile su ključem u ključanici načinjenoj od ljudskih usta s oštrim zubima!

Ante se ponovno nađe u kolibi, vrata iza njega s treskom se zatvore, usta s oštrim zubima bučno se zaklope, a kosti ruku škljocnu.

Baba opet otvori pećnicu i izvuče posudu. Unatoč primamljivom mirisu pečenja, Anti se okrene želudac i pomisli da će povratiti.

– Moram te malo udebljati! – reče baba kritičkim tonom. – Ovako košćat nećeš biti slastan…

– A-ali, m-meni t-treba s-samo malo b-benzina – promuca Ante, dok se znoj u debelim potocima slijevao s njega.

– Ha? – pakosno se naceri baba.

Iz njenog držanja Ante konačno shvati da je vrag odnio šalu.

– Neeee! UPOMOĆ! UPOOOOMOOOĆ! – Stenjući se otimao, nastojeći se osloboditi čvrstih konopaca.

– Maaaama! – pozove Tajana mamu, trčeći u kuhinju. – Tata opet sanja Babu Jagu!

– Oh! – uzdahne mama. – Ne opet! – Ruke su joj bile pune pjene pa ih opere pod mlazom vode, obriše i žurno pođe za Tajanom.

Tres!

Prekasno. Ante je upravo tresnuo s kreveta. Dok je Tajana sa Sunčicom stigla u sobu, već je sjedio na podu, zgranuto ih gledajući. Oči su mu bile velike kao desertni tanjurići.

– Viiidiš? – upita ga Tajana s natruhom predbacivanja u glasu. – Upravo te zato mama grdila kad si me plašio s Baba Rogom! Priznaj da to baš nije dobra odgojna mjera!

Sutradan je imao toliko obaveza da mu je dan proletio. Već je bila predvečer kad je upalio auto, mahnuo još jednom Tajani i Sunčici i spustio se niz Pehlinsku cestu. Na Kantridi je pokupio Matu koji se ponudio da će mu putem praviti društvo pa zajedno nastave prema Opatiji. Sezona je bila u punom jeku pa je na cesti bila gužva i mrak ih je uhvatio već prije Mošćenićke Drage. Farovi su osvjetljavali pusti krajolik, upravo kao u njegovom sinoćnjem snu. Sjetivši ga se, Ante ga ispričao Mati pa se nasmijaše do suza.

– Ha, ha, ha! I rekla ti je da si košćat, a? – smijao se Mate, iz šale pogladivši jastučiće oko bratićeva struka. – Ha, ha, ha!

– A ja njoj… ha, ha, ha… da meni treba samo malo benzina… ha, ha, ha… – Ante je brisao suze sa zajapurenih obraza.

S lijeve strane more, s desne obronci Učke. Uspinjali su se. Prošli su Labin, pa Rašu i, već umorni od smijanja, pomalo posustali u priči. Svjetla naselja ostala za njima, a oko njih same baruštine. Uskoro se ponovo počnu uspinjati.

Khkrrr…. Khkrrr….

Motor zakašljuca. Automobil stane, poskoči, zabrekće još nekoliko puta i – sasvim se zaustavi. Kontrolna lampica uznemireno je svjetlila.

– Nemoguće! – zgrane se Ante. – Nestalo mi je goriva! Od silne jurnjave i posla, sasvim sam zaboravio tankati. Idiot! I još k tome, uopće nisam primijetio da kontrolka svijetli.

– A mislio sam da ti se to nakon sna s Babom Jagom nikada neće dogoditi – pomalo kiselo podsmjehne se Mate.

Na cesti su stajali već gotovo pola sata no, kao za inat, nije prošao niti jedan automobil. Uzmu plastičnu bocu i krenu pustim drumom kroz mrak. Oko njih pustoš. Tanki bi mjesec tek povremeno izronio iza debelih oblaka i nakratko im slabo osvijetlio put i ogromnu šumu koja se, zastrašujuće mračna, pružala uz cestu. Obuzimala ih je nelagoda. Nisu odmakli daleko kad negdje daleko, jako, jako daleko, začuju:

– Hop-hop!

– Jesi li čuo? – upita Ante začuđeno.

– A-ha! – odgovori Mate – Čini mi se kao da se čuje s vrha Učke.

– Zašto bi, zaboga, netko u gluho doba noći vikao hop-hop? – upita sumnjičavo Ante. Ipak, sretan da čuje neki glas u ovoj pustari, ne razmišljajući poviče: – Hop-hop!

Trenutak kasnije začuju: – Hop-hop! – Ali to ovaj put više nije zvučalo tako jako, jako daleko. Činilo im se samo daleko, možda kod baruština…

– Hop-hop! – automatski odgovori Ante.

– Hop-hop! – začuje se u blizini, tek malo iza njih, a srca im se odjednom tjeskobno stisnu. Zagledaju se u mrak i učini im se da vide nekakvu ogromnu sjenu. Bace se nauznak, a tik iznad njih proleti nešto zastrašujuće veliko i zapuhne ih hladan zrak. Kosa im se digla u zrak, a niz kralješnicu prostrujala jeza. Dršćući, šutke su ležali neko vrijeme, a onda, negdje daleko ispred sebe, začuju:

– Hop-hop!

Šutjeli su kao zaliveni, bojeći se i disati. Nakon nekog vremena, kad je strah malo popustio, odluče poći dalje. Nisu daleko odmakli kad pred sobom ugledaju neobičnu divovsku spodobu. Široke hlače bile su skupljene ispod koljena, a divovsko tijelo bilo je blago protkano mutnim sjajem. Gole ručetine prekrižio je na dlakavim prsima koja su bila tek djelomično prekrivena haljetkom. Mjerio ih je opasnim pogledom.

– Hop-hop! – reče prijetećim glasom.

– Opla-la! – bilo je jedino čega se Mate dosjetio, dok je podozrivo mjerio prozračnog diva. – Koji si pak sad ti? – Pritom žestoko, da se uvjeri da to nije neki od njegovih snova, štipne Antu koji zacvili: – Jao! Koji je tebi vrag?

– Ja sam DUH i zovem se Danje! – ljutito odgovori div. – Ja lovim ovakve neposluhe ko što ste vi, koji obnoć hode po zemlji Histriji.

– Duhne oko sebe, a tmina se razrijedi, pa se činilo da je sumrak.

– A-ali z-z-zašto se ne bi smjelo h-hodati obnoć? – mucao je Mate.

– Jesam li lijepo reko da lovim one koji hode obnoć pa vam je valjd jasno da se obnoć ne hodi? TO JE ZAKON! – zagrmi div.

– A-ali zašto? Čemu takav zakon?

– Zašto? – zgrane se duh. – Sve sablasti, prikaze, utvare, duhovi i aveti izlaze noću, a ne žele srest bilo koju vrstu živih, pa et, otud zakon – nabusito im objasni Danje. Nastavi mekšim glasom: -Zato ću vas sade ubti pa ćte se slobodno družti s nama. I lebdti noću do mile volje.

– O-o-oprosti! Mi to nismo znali! – opravdavao se Ante, želeći ublažiti divov bijes i spasiti glavu. – Znaš, mi nismo odavdje pa ne znamo ovdašnje zakone i običaje.

– Nema veze! I tako vam to sada više nije važno. Čekte sam da razmislim i smislim kak da vas lišim vašijeh bijednih života.

Nijedan od njih nije želio pustiti duha da razmišlja. Uostalom, ionako im se crno piše pa Ante prekine tišinu:

– Sad sam se sjetio da si nas dočekao s hop-hop. Ali nešto prije nego li smo naišli na tebe, netko je jako, jako daleko vikao hop-hop i ja sam mu također odgovorio s hop-hop.

Ljutit što ga neprestano ometaju, divovski duh ga bijesno prostrijeli pogledom, a onda se napuhne i ponosno isprsi:

– To sam ja viko.

– A zašto, zaboga, u tako gluho doba noći ideš okolo i uzvikuješ tako glupe riječi? – čudio se Mate.

– Ja ne IDEM okolo i ne vičem glupe riječi! – uvrijeđeno je dreknuo duh. – Ja strahovito brzo jezdim zrakom i pritom živahno izvikujem hop-hop.- Duh digne ruku, prijeteći mašući kažiprstom:

– I još se nikad nije dogodlo da je neko živ, ak je takav hodijo obnoć Histrijom, odolijo da ne uzvrati na moj živahan poziv!

– Vjerujem ti jer, priznajem, ni ja nisam mogao odoljeti – iskreno prizna Ante. U sebi je proklinjao vlastitu glupost.

– I kad bi se takav ozvo – strašnim glasom je nastavio duh – nakon najviše tri hop-hop bio bi moj. I, vjerujte mi, nikada više ne bi hodijo obnoć živ.

Smrzli su se, a div je dodao: – Samo bi lebdijo. Jab mu pomogo da zasvagdar uživa ovđekar noću s ostalim avetinjama.

Zgranuto su šutjeli. Ante napokon prekine tišinu: – Ali ti si tako velik, ogroman! Kako bi ti mogao tako brzo preletjeti tako veliku udaljenost? To je nemoguće!

– Ja sam moćan duh i mogu učinti i za vas nemoguće stvari. Mogu stat u napršnjak il prevrnt brod – hvalisao se div.

Mate se grozničavo zamisli. Usta su mu se od straha sasvim osušila i osjeti silnu žeđ pa čeznutljivo reče:

– Možda možeš štošta, moramo ti vjerovati na riječ, ali siguran sam da nam ne možeš sada nabaviti colu – a baš sam grozno ožednio!

Duh se gromko nasmije, a oni, zaprepašteni, već u sljedećem trenutku u ogromnoj, prozračnoj ruci divovskoga duha ugledaju bocu cole. Nadmoćno se smijući, sagne se i preda im bocu koju Ante drhtavo prihvati.

Podrugljivo ih upita: – Ne mogu, jel?

Bez riječi su gledali čas bocu, čas duha, a onda Ante, u nevjerici, reče: – Kladim se da to nije prava cola… Smijem li probati? – upita. Duh mu dozvoli.

Ante sumnjičavo i sasvim polako odvrne čep.

– Ššššššššš! – Iz boce se izvije dobro znan čaroban šum pjenušavih mjehurića. Stavi bocu na usta i osjeti kako ga mjehurići draškaju po nosu i grlu pa žudno otpije dobar gutljaj.
„Uh, kako je dobra“, pomisli, ali ništa ne reče,već otpije još jedan dugi gutljaj. S uživanjem ga promućka u ustima, kao da duboko razmišlja. Tražio je grešku u okusu, ali dileme nije bilo – bila je to prava cola. Bez riječi doda bocu Mati, a ovaj ponovi sve što i on.

– Mmmm…mhm… kako je dobra! – Mate nije mogao sakriti svoje oduševljenje. – Nema sumnje, prava je! – prizna nevoljko.

Danje se samodopadno napuhavao i cerio.

– Et, dokazo sam da svašt mogu. Sad me ostavte da na miru razmišljam! – zareži.

Ante i Mate se pogledaju. Nipošto mu nisu smjeli dati da razmišlja.
Ne znajući što bi, Ante se na silu počne smijati. Pomislivši da je poludio, Mate ga zaprepašteno pogleda. Ne znajući što bi od muke, priključi mu se.

– Ha, ha, ha! – grohotom su se smijali.

Golemi duh, ljutit što ga neprestano ometaju u razmišljanju, bijesno zafrkće: – Jesam reko da oću tišinu? Što je sad pa smješno?

Prijatelji na trenutak prestrašeno umuknu, a onda se nastave smijati: – Ha, ha, ha! – Smijali su se glasno i usiljeno, dok su zapravo umirali od straha. – Kako se ne bi smijali kad usred noći, usred neke pustoši, naletimo na divovskoga duha koji nam ispriča da u nekoliko sekundi može preletjeti cijelu Istru… ha, ha… i stati u napršnjak. Ha, ha, ha! – smijali su se, dok su im na oči išle suze od smijeha (zapravo straha).

– Kao da bi jedan div, neusporedivo veći od mene, mogao stati u napršnjak? Ha, ha, ha! – Mate se sada držao rukama za trbuh. – Hajde da ja probam ući u bocu! – predloži, pokazujući malu bocu cole u svojoj šaci, na što opet obojica prasnu u grohotan smijeh.
Divovski duh ih je ljutito gledao, a kad je počeo zamišljati kako se Mate uvlači u malenu bocu cole, posprdno se nasmije.

– Beno jedna, nis ti duh da se moš uvuć u bocu. Samo JA se mogu uvuć! – rekao je oholo.

Ante i Mate su obilazili duha, pogledavajući čas njega, čas bočicu i uspoređujući ih.

– Možeš ti reći što hoćeš, ali u bocu se zavući ne možeš! – ustvrdio je Mate. Ante ga je kategorički podržao: – Naravno da ne može!

– E, nevjernici jedni, sad šte vi vidt! – usklikne divovski duh, ljutit što mu ne vjeruju. Iz njegove se ogromne pojave počnu izvijati srebrnastosivi pramenčići dima, i, lelujajući, zavlačiti se u bocu, dok se divovski lik ispred njih sve više i više smanjivao. Konačno je, na njihovo zaprepaštenje, sav bio u boci. Stajali su skamenjeni, ne vjerujući svojim očima. Iznenada se Anti upali kliker pa skoči i čepom, koji je još držao u ruci, začepi bocu, čvrsto zavrnuvši čep do kraja.

– Eeeee, ne znaš ti što je plastika! Prirodi treba čak petsto godina da razgradi jednu plastičnu bocu. Eto, najmanje toliko ćeš ti čamiti ovdje – pomalo likujući reče duhu pa baci bocu. – I još možeš biti sretan nađu li te! Ponegdje se boce recikliraju, a ponegdje se bacaju u smeće i odvoze na deponij koji poslije zatrpaju zemljom i eto, novo brdo je tu. Što misliš, zašto se reljef kod nas neprestano mijenja?

– Tako ti i treba, kad loviš nedužne! – doda, naglo ohrabren, Mate osvetničkim tonom.

– E, Danje, Danje, kakav si ti bleso! – čulo se prigušeno, plačno cvilenje iz boce. – Nikak da svatiš da si duh, a ne čovjek, umišljen i bahat.

– E, Danje, žao mi je što ćeš idućih petsto godina živjet tako stisnut. Ne bi to želio ni najljućem neprijatelju – iskreno će Ante. – Al’ ako te pustimo, ubit ćeš nas. Bolje je, dakle, da se ti stišćeš u boci – bar si živ.

– Ali ja sam duh! – procvili Danje.

– No, dobro, dakle još bolje! – nasmije se Mate. – Zamisli samo da si div, a u toj malešnoj bočici…

– Molim vas, pustite me van! Ja sam duh. Duh ne smije biti zatočen, on mora bit slobodan! – moljakao je plačljivo Danje, vidjevši da se spremaju otići, a njega zauvijek ostaviti ovdje, zarobljenog u toj glupoj bočici.

– Ali, ne smijemo! Ako te pustimo, ubit ćeš nas. Zapravo, kad bolje razmislim, trebamo te zakopati što dublje u zemlju da te nitko ne nađe. Jer, čim te netko nađe, bit će toliko glup da te oslobodi pa ćeš opet ganjati nedužne poput nas.

– Ne, molim vas, nemojte me zakopat, a ni ostavt u boci! Imam fobiju od malog prostora. MOLIM VAS, MOLIM VAS! – plakao je duh grozničavo skakućući, tako da je boca poskakivala gore-dolje.

– Ja zapravo nikada nikoga nisam ubijo, zato se i nisam mogo domislit kak da ubijem vas. Ja samo volim plašt ljude koji hode obnoć daleko od svojieh kuća.

– Ma… možemo mi tebi vjerovat, i sve to…

Mate i Ante održe kratko vijećanje. Nisu željeli ostaviti duha u boci, a opet… bojali su se što im ovaj može učiniti oslobode li ga. Konačno ga ipak odluče pustiti. Ovaj im čvrsto obeća da im neće ništa, zaklevši se: – Časna dušna riječ!

Ante još jednom nesigurno pogleda Matu pa, kad ovaj klimne glavom, priđe boci, podigne je i polako odvrne čep.

Nijemo su promatrali kako se duh, poput pramenova magle, izvija iz boce i formira u divovski lik, grabi ih i odnosi, a onda su utonuli u mrak…

Mate otvori oči. Bio je bijeli dan. U automobilu je bilo nesnosno vruće. Ante je izgledao kao da spava. Prodrma ga i ovaj naglo progleda:

– G-g-gdje smo?

– Dvjestotridesetdvije kune, molim! – reče radnik, pružajući mu kroz otvoren prozor račun za gorivo.

Zbunjen, Ante iz džepa izvuče novčanik i plati. Pogleda račun. Dok mu je radnik vraćao ostatak, zaprepašteno promrmlja: – Benzinska postaja Pula!!?