Povijest otrova i njihova primjena

Otrovi

Autorica: mr. ph. Ivana Božić

Općenito o otrovima

Po definiciji, otrovi su svaka tvar, biljka ili životinja koja u dovoljno malim količinama može izazvati smrt ili oštećenje organizma ako se proguta, udahne ili apsorbira kroz kožu. Količine moraju biti dostatno male jer i kuhinjska sol (NaCl), ili čak voda, mogu biti smrtonosne u velikim količinama.

Toksičnost se najčešće izražava kao srednja letalna doza LD50, odnosno kao ona količina otrova, primijenjena jednokratno, koja u ispitivanom uzorku ubije 50% ispitivanih životinja.

Nazivlje potječe iz grčkoga jezika. Toxicon označava luk kojim su se odapinjale strijele. Toxeuma je strijela, a toxicos otrov koji se stavljao na vrh strijele da bi ona bila smrtonosnija.

Protuotrov je svaka tvar koja neutralizira djelovanje otrova ili ima njemu suprotan efekt te mu time poništava učinak

Povijest otrova

Otrovi su oduvijek zvani oružjem kukavica zbog hladnokrvnog planiranja i produživanja patnje. Koristili su ih već prvi ljudi prilikom lova (npr. tubokukarin). Znanje o otrovima, kao i o lijekovima, bilo je rezervirano za istaknute članove zajednice, šamane, plemenske iscjelitelje i sl.

Prvi je pisani trag, koji datira u 4500. godinu pr.Kr., iz Mezopotamije, a potječe od Sumerana koji su otrove vezali uz božicu Gula, vladaricu čarolija. Nadalje, i u Egiptu su poznavali otrovne biljke i otrove poput bakra, arsenika, olova, opijuma… Egipćani su uspjeli ovladati umijećem destiliranja pa su i ekstrahirali otrov iz ploda breskve, a otrov je bio primjenjivan i kao kriminalno oružje. I stari su Grci poznavali arsenik, ali i druge otrovne tvari kao što su olovo, bakar, živa, zlati i srebro. Od biljnih otrova najvažnija je bila kukuta koja se često koristila, bilo kao sredstvo za plemenito samoubojstvo, bilo kao službena kazna – njome je pogubljen i Sokrat. Spominje se i u Perziji oko 405. g.pr.Kr. te u Rimu oko 331. g.pr.Kr. Neron je koristio cijanid kako bi pogubio neželjene članove obitelji. Kineski običaj Chou Ritual postoji i danas, a sastoji se od pet otrova od kojih su poznata ova četiri: živa, arsenik, bakar sulfat i željezo(II)-željezo(III)-oksid (magnetit). Navedeni otrovi sagorijevanjem daju pare koje se primjenjuju izvana.

U srednjem su vijeku ljekarnici bili ti koji su imali glavnu ulogu u proizvodnji i prodaji otrova. Najčešće su u upotrebi bili arsen, cijanid, strihnin, opijum, atropin, akonit i teški metali. S obzirom da nije bilo forenzike ili toksikologije koji bi mogli dati dokaze o prisutnosti trovanja, ono se proširilo, kao i metode zaštite, od kojih su neke uključivale rog jednoroga i nosoroga, kalcificirane kosti žaba, drago kamenje, amajlije, talismane i, naravno, napitke.

Kroz 14. i 15. stoljeće trovanje je postalo prava umjetnost. Talijanski su alkemičari shvatili da kombiniranjem otrova mogu dobiti smrtonosnije oružje. Najpoznatiji alkemičari toga doba bili su članovi obitelji Borgia. Tako je Cesare otrovao svoga oca, papu Aleksandra VI., već tada popularnim Borgijinim receptom koji je, uz druge sastojke, zasigurno sadržavao i arsen. Do 17. se stoljeća u Veneciji i Rimu otvaraju škole za trovanja, a osniva se i ‘‘udruga’‘ alkemičara zvana Vijeće desetorice. Vijeće bi se, za određenu svotu novaca, pobrinulo ukloniti bilo koju osobu. Tada se pojavljuje i naše gore list, Dubrovčanin Ivan Stojković, zvan John of Ragusa, koji se, tvrdnjom da vlastitom kolekcijom otrova može ukloniti bilo koga iz društva, suprotstavlja Vijeću. 1589. godine čak je izdana publikacija nazvana ‘‘Neopoliani Magio Naturalis’‘ u kojoj se opisuju razne metode trovanja, a posebno trovanje vinom koje je u ono doba bilo najpopularnije. Porta, autor spomenute publikacije, daje formulu za ‘‘Veninum Lupinum’‘, smjesu otrova koja se sastoji od akonita, tise, kaustičnog vapna, arsena, gorkih badema i stakla u prahu. Ipak, najozloglašeniji trovač 17.stoljeća bila je žena zvana Toffana. Njezin se recept, otopina pod imenom ‘‘Aqua Toffana“, prodavala u epruveticama koje su predstavljale svece, najčešće sv. Nikolu iz Barija, a sadržavala je arsen. Prodavala ih je pod krinkom kozmetičkih pomagala, a na taj je način pomogla smrt šestotinjak ljudi, najčešće muževa.

U 16. se stoljeću trovanje širi u Francusku. U Parizu je oko 1572.g. bilo gotovo 30 000 čarobnjaka, a trovanje je postalo epidemija, kao i sam strah od trovanja. Iz tog je razloga Henry IV. za posjeta Louvreu jeo samo jaja koja je sam skuhao i ogulio te pio samo vodu koju je sam izvukao iz rijeke. Godine 1662. Luj XIV. konačno donosi zakon o zabrani prodaje arsena, osim osobama koje ljekarnici osobno poznaju te uvodi upotrebu registara u koje se upisuje tko i zašto treba otrov. Trovanja su se javljala i na engleskom i španjolskom dvoru.

I viktorijansko je doba obilježeno epidemijom trovanja. Arsen i strihnin su i dalje bili dostupni, a novinari su znatiželjno pratili slučajeve trovanja koje postaje pomodan zločin. Toj je modi pridonijela i pojava životnog osiguranja – kako bi se tko osigurao, tako bi se i počeo bojati za vlastiti život. Toksikologija je i dalje bila nepouzdana, a njezin je razvoj započeo krajem 19. stoljeća. Najpopularniji otrov i dalje je arsen koji se koristio kao sastojak pudera za lice te za deratizaciju. Naposljetku je narastao i broj zakona koji reguliraju otrove pa je postalo vrlo teško nabaviti otrovne supstance.

U 20. stoljeću, procvatom toksikologije, forenzike, obrazovanja…., započinje demistifikacija otrova. Doduše, trovanja nikada nisu bila na višim razinama, zahvaljujući industriji, agrikulturi (godišnje se upotrijebi 2,5 milijuna tona pesticida), petrokemiji, farmaciji… Mnoge se toksične tvari koriste bez znanja o posljedicama koje mogu izazvati, ali se istovremeno strogo kontrolira izloženost znanim otrovima, između ostalih i olovu, živi, anilinu. Najviše je namjernih, ali i slučajnih, samoubojstava tijekom prošloga stoljeća izvedeno paracetamolom koji se može kupiti u ljekarni. Ubojstva se i dalje izvode arsenom, rjeđe cijanidom koji se u II. svjetskom ratu u tekućem obliku koristio kao sredstvo samoubojstva u slučaju da vas neprijatelj uhvati. Upotrijebili su ga i Göring, Hitler i Eva Braun. Započeo je i novi trend: upotreba dotad nepoznatih otrova te promjena načina primjene.

U drugim se kulturama u lovu i dalje koriste otrovane strijele. Najčešće se pritom koriste biljke (rodovi Antiaris, Strychnos i Stropanthus, biljka Antiaris toxicaria) koje uzrokuju paralizu, konvulzije i srčani zastoj. Zanimljiv je i otrovni kukac iz pustinje Kalahari čije ličinke lovci nanose istiskanjem blizu vrha strijele, da se i sami ne bi uboli.

Potrebno je spomenuti i Sovjetski Savez koji je započeo s testiranjem otrovnih plinova u plinskim komorama, kao i s istraživanjem mnogih otrova te stvaranjem novih, smrtonosnijih spojeva. Glavni istraživač u tom polju, Mairanowsky, provodio je likvidaciju Ciklonom-b i antraksom. Ludi Rusi…

Neka od najpoznatijih trovanja uključuju:
Sokrata (399.pr.Kr.)
Kleopatru (samoubojstvo ugrizom ‘‘egipatske kobre’‘, Vipera aspis, 30.pr.Kr.)
Adolfa Hitlera i Evu Braun (samoubojstvo cijanidom, kao i Himmler i Göring)
Aleksandra Velikoga
Charlesa Darwina (Fowlerovom otopinom koja sadrži arsen)
Napoleona Bonapartea (arsenom u zidnim tapetama)
Yassera Arafata (pod sumnjom)
Viktora Juščenka (navodno trovanje dioxinom, herbicidom korištenim u Vijetnamskom ratu)

Najpoznatiji otrovi
ARSEN
Kroz stoljeća se arsen koristio u kriminalne svrhe više od svih ostalih otrova. U 8. ga je stoljeću arapski alkemist Hayyan pročistio i dobio bijeli prah, gotovo bez mirisa i okusa – zloupotreba je mogla početi. U 19. su ga stoljeću žene koristile kao puder za lice. Fowlerova se otopina (1% NaAs) koristila za razne bolesti, a organske su soli arsena i prvi farmaceutski antibiotici. Organski arsen koristio se i u II. svjetskom ratu kao kemijsko oružje koje je uzrokovalo nadraženost kože i iritaciju dišnih putova. Kod trovanja se najčešće miješao u hranu, piće ili lijekove. Dva do četiri tjedna po unosu u organizam, arsen se ugrađuje u kosu, nokte i kožu. U prirodi se nalazi u tlu, rudama i mineralnim vodama, a utvrđena je i njegova kancerogenost (pluća, koža, jetra, bubrezi, mjehur). Toksična doza za čovjeka iznosi 200 – 300 mg. Simptomi akutnog trovanja pojavljuju se nakon samo trideset minuta, a uključuju povraćanje, mučninu, abdominalnu bol, proljev, konvulzije, zatajenje bubrega koje vodi u šok, smanjen volumen krvne plazme te direktnu toksičnost na srčani mišić. Ako osoba ne umre unutar nekoliko sati od trovanja, može umrijeti i za nekoliko dana, uslijed zatajenja bubrega ili jetre. Kod kronične se izloženosti javlja crvenilo kože, krhki nokti s Meeovim linijama, ćelavost, edem lica i članaka…U svakom slučaju, dijagnoza se teško postavlja. Akutno se trovanje vidi na testovima urina te analizom tkiva kože. Na taj je način, 140 godina nakon njegove smrti, otkriveno da je Napoleon Bonaparte otrovan. Specifičnog protuotrova nema – Britanci su u II. svjetskom ratu koristili dimerkaprol, ali se uz njega vežu brojne nuspojave pa nema opravdanja za liječenje kroničnog trovanja.

CIJANID
Sastojak je gorkih badema, lista lovora, višnje i manioke, poznatih otrovnih biljaka od davnih vremena. Da je cijanid uzrok otrovnosti ovih biljaka otkriveno je tek u 18. stoljeću. HCN je tekućina koja na sobnoj temperaturi brzo isparava, a koriste se i natrijeva i kalijeva sol. Letalne doze su 50 mg za kiselinu i 375 mg za soli. Primarna meta koju pogađa je mozak. Simptomi uključuju ubrzano disanje, nesvjesticu, glavobolju, mučninu i komu. Nema ih kod namjernog trovanja jer smrt nastupa u roku od tridesetak sekundi.

RICIN
Ricin je protein biljke uljarice Ricinus communis. Otrovna je cijela biljka, a najviše sjemenke: do tri sjemenke mogu biti fatalne za dijete, dok su za odrasloga čovjeka dvije do četiri otrovne, a osam sjemenki fatalno, što znači da je 1 mg/kg mase dovoljno za smrtni ishod. Primijenjen u krvotok, fatalan je već i milijuntni dio težine. Ricin spada u najjače biljne otrove, a čak je dvaput jači od otrova kobre. Toksični efekti razvijaju se unutar 2 – 24 sata. Počinje s bolom, povraćanjem i proljevom, a unutar nekoliko dana dolazi do jake dehidracije, žeđi, glavobolje i moguće smrti zbog hipovolemijskog šoka. Temperatura prije smrti naraste i uzrokuje karakteristično drhtanje. Smrt nastupa u iscrpljenosti i grču. Nema protuotrova, daje se simptomatska terapija.

STRIHNIN
Strihnin je alkaloid biljke Strychnos nux vomica koja raste u Indiji, Šri Lanki i Australiji. Otkriven je 1818. godine, iako se biljni ekstrakt koristio i ranije. Stimulira salivaciju i lučenje kiseline u želucu pa se koristio za povećanje apetita, a i danas služi kao homeopatski lijek. U 19. je stoljeću bio vrlo dostupan u ljekarnama pa se njegova primjena širila. Postojala je i medicinska pretraga, strihninska neuronografija, pri čemu se mala količina strihnina ubrizga u određeni dio mozga ili moždine te se prati odgovor organizma i veze među njima. Smrtonosna je doza od 5 mg/kg težine, tj. od oko 350 mg za odraslu osobu. Simptomi trovanja počinju nakon dvadesetak minuta, a uključuju snažne kontrakcije mišića, konvulzije i smrt koja nastupa prestankom disanja zbog spazme i paralize respiratornih mišića. Dijagnoza trovanja strihinom teško se postavljala prije razvoja forenzike (danas se odmah vidi u jetri i bubrezima) jer mnoge bolesti imaju slične simptome, na primjer tetanus. Kao protuotrov daju se sedativi (barbiturati) i miorelaksanti te, eventualno, umjetno disanje.

MORFIJ
Kao dio opijuma (sok nedozrelih makovih glavica), koristi se od davnina kao lijek, popravlja raspoloženje i služi kao ‘‘tonik za sve’‘ kod Hipokrata. Britanci su ga u Kini mijenjali za čaj i svilu, a kada je kineska dinastija Ching pokušala zabraniti njegovu upotrebu, započinje Prvi opijumski rat (1839.-1842.). Paracelzijus ga je prvi pomiješao s alkoholom i dobio ‘‘loandanum tinkturu’‘. Godine 1803. Serturner je u Njemačkoj izolirao morfij te mu, nakon ispitivanja na sebi i dobrovoljcima, nadjenuo ime po Morfeju, grčkom bogu sna. U londonskoj bolnici St. Mary 1874. godine otkriven je diacetilmorfin, poznat i kao heroin, te je korišten u liječenju ovisnosti o morfiju . Morfij se veže za opijatne receptore u mozgu, jednako kao i prirodni hormoni sreće – enkrfalini i endorfini. Kod nekorisnika smrtonosna je doza od 30 mg, a kod ovisnika je ona višestruko veća. Simptomi trovanja su analgezija, mioza – suženje zjenica, smanjena frekvencija disanja s depresijom disanja kao vodećim uzrokom smrti. Ako je dijagnoza brzo postavljena, kao protuotrov koristi se antagonist nalokson. Više se koristi kao sredstvo za samoubojstvo nego li ubojstvo pa je tako u Velikoj Britaniji u razdoblju od 1876. do 1890. godine bilo 543 smrti trovanjem morfijem, tek dva ubojstva (i to dojenčadi), dok ostalo otpada na slučajno trovanje te 30% samoubojstaav. Navedeno čini čak 40% svih trovanja u tom periodu. Uz morfin je vezana i priča o najmasovnijem ubojici svih vremena, doktoru Shipmanu iz Londona koji je ubio barem 256, ponajprije starijih, žena, a broj se penje i do 1000, ako se uzme da je ubijao tijekom trideset godina radnoga staža. 2000. godine je osuđen na petnaest doživotnih kazni zbog ubojstava petnaest osoba. Treba spomenuti i da istraga protiv njega još traje, a doktor se –ne osjeća krivim.

Otrovno bilje

ATROPA BELLADONNA – Velebilje – Vučja malina – Deadly nightshade
Biljka nosi ime po Atropi, jednoj od tri mitološke boginje koje, po vjerovanju starih Helena, sijeku konce našega života, određujući čas naše smrti. Atropis znači neminovan, dok naziv belladonna potječe iz 16. stoljeća kada su je u Veneciji žene koristile u kozmetičke svrhe, kao destiliranu vodicu kako bi im zjenice bile raširene, a one time ljepše. Otrovni su svi dijelovi kada se progutaju, a najviše bobice. Aktivni sastojci uključuju tropa alkaloide (od kojih je najvažniji hiosciamin), zatim skopolamin i tragovi atropina. Ovi alkaloidi uzrokuju depresiju sekrecije respiratornog sustava, snizuju puls i šire zjenice. Pri konzumaciji većih doza javljaju se halucinacije, ubrzan rad srca i izniman umor. Toksične ili smrtonosne doze uzrokuju brz puls, žeđ, suha usta, teško gutanje, nemir i umor, glavobolju, suhu vruću kožu, halucinacije, konvulzije, ataksiju i komu.

ACONITUM NAPELLUS – Modri jedić – Wolfsbane – Monkshood
Ova se biljka koristila kao otrov za strijele u starih Kineza, od koji potječe i naziv prema riječi akontion, što znači strelica. Svi dijelovi su otrovni, a najviše vriježe i korijenje, i to najjače zimi. Otrovnost potječe od akonita. Fatalna doza alkaloida je 1 – 6.5 mg, a cijela biljka sadrži 1 gram. S obzirom da ima jake lokalne efekte (gorki okus, toplina u jeziku, konstrikcija cijele usne šupljine i ždrijela, mučnina), ne spada u česte otrove kojima se vrše ubojstva. U prilog mu ide tek to što simptomi trovanja podsjećaju na koronarnu bolest arterija pa se tome može pripisati smrt. Spomenuti simptomi uključuju bol u prsima, usporen i nepravilan puls, gubitak govora, mučninu, povraćanje i smrt uslijed zatajenja disanja. Uz aktivni ugljen, protuotrov je atropin koji zaustavlja usporavanje rada srca.

COLCHICUM AUTUMNALE – Mrazovac – Meadow Saffron
Kolhicin je alkaloid i najvažnija djelatna tvar mrazovca koji ga sadrži u svim svojim dijelovima. Najveća koncentracija otrova nalazi se u sjemenkama (0.2 – 0.8%) i lukovici (0.4 – 0.6%). Kolhicin je toksičan za gotovo sve ljudske organe. Toksični učinak očituje su u izazivanju proljeva, redukciji koštane srži, djelovanju na srčani mišić, poremećaju funkcije živčanog sustava te pojačanom ispadanju kose. Uzrok toksičnog djelovanja kolhicina leži u njegovu djelovanju na diobeni aparat stanice. Naime, kolhicin sprečava stvaranje diobenog vretena koje je neophodno za pravilnu diobu stanice. Smrtonosno je 7-60 mg kolhicina, a smrt nastupa zbog zatajenja srca ili pluća.

CONIUM MACULATUM – Kukuta – Poison Hemlock
Ovo je jedan ili jedini sastojak službenog atenskog otrova kojime su ubijeni istaknuti Atenjani, među kojima i Sokrat koji je bio natjeran da sam ispije otrov, zbog toga što je negativno utjecao na mladež Atene. Glavni djelatni sastojak je alkaloid koniin, a više ga ima u toplijim uvjetima. Može se uništiti grijanjem, odnosno kuhanjem, ali bolje je uopće ne riskirati. Simptomi trovanja su drhtavica, nekoordiniranost, raširene zjenice, slab rad srca, hladni udovi, koma i smrt uzrokovana zatajenjem disanja i usporenim radom srca.

TUBOKURARIN
Tubokurarin, glavni sastojak otrova kurare, biljni je alkaloid iz biljaka porodice Strychnos, otrov koji su primjenjivali amazonski Indijanci tako što su svoje strelice umakali u biljni sok koji je sadržavao ove spojeve. Takva bi strelica, i samo okrznuvši nekakvoga nesretnika, uzrokovala neminovnu smrt gušenjem jer bi došlo do oduzetosti mišića, među kojima i onih koji pokreću disanje (dijafragma, interkostalni mišići i skaleni). Tubokuranin je spoj iznimno komplicirane molekulske strukture, kao i sve njegove sintetske izvedenice. Upotrebljava se pri kirurškim operacijama (na srcu ili plućima) ili dijagnostičkim zahvatima (pri zahvatima koji uzrokuju snažne reflekse, npr. povraćanje i kašalj; pri endoskopiji, na primjer), kada je potrebno umiriti neke fiziološke pokrete (npr. disanje) ili neke reflekse koji bi mogli ometati medicinski postupak.

Životinjski otrovi

BATRAHOTOKSIN
Žabe iz obitelji Dendrobatidae poznate su kao otrovne žabe (Dart – Poison Frogs) jer ih je, kao otrov na strelicama za puhaljke koje su se koristile u lovu na ptice i druge životinje, koristilo domorodačko pleme Choco iz Kolumbije. Koža ovih vodozemaca sadrži čak četiristo alkaloida raznih struktura, uključujući batrahotoksin, histrionikotoksin, pumiliotoksin i epibatidin. Batrahotoksin je najjači poznati životinjski otrov (250 puta jači od strihnina), a proizvodi ga dart-žaba Phyllobates terriblis. Samo jedna žaba ima dovoljno otrova da ubije 20 000 miševa ili 10 – 100 ljudi jer je letalna doza jako niska i iznosi 1 – 2 μg/kg pa već dva zrna veličine zrnca soli mogu biti smrtonosna za čovjeka. Batrahotoksin ubija trajnim blokiranjem prijenosa signala sa živaca na mišiće.

TETRODOTOKSIN
Tetrodotoksin je snažan neurotoksin čiji protuotrov još uvijek nije pronađen. Nađen je na nekim tropskim ribama (puffer fish-otrovna kuglasta riba), na tri vrste hobotnica (blue-ringed octopus-hobotnica s plavim prstenovima), nekim crvima… Pretpostavlja se da otrov dolazi od bakterija roda Vibrio, najčešće Vibrio alginolyticus, koje se nalaze ili na površini tijela ili u hrani iz vode. Vežući se za receptore, uzrokuje paralizu mišića te paralizom dijafragme uzrokuje prestanak disanja. Vrlo je jak otrov, otprilike 1200 puta otrovniji od cijanida i iznosi LD50 = 5 – 8 μg/kg. Pretpostavlja se da jedna kuglasta riba
(puffer fish) ima dovoljno otrova da ubije tridesetak odraslih ljudi. Ime su dobile po tome što se, kada se osjećaju ugroženima, napuhnu i dva do tri puta više od svoje uobičajene veličine. Također, mogu neovisno micati očima, a mnoge mogu mijenjati boju i uzorak, ovisno o okolini. Trovanje obično nastupa konzumacijom nepravilno pripremljene riblje juhe chiri i, ponekad, od sirovog mesa iz sashimi fugu. Tetrodotoksin ima i svoju upotrebu – koristi se za stvaranje zombija u voodoo obredima. Naime, kroz oštećenu se kožu u organizam unosi gotovo smrtonosna doza, što uzrokuje stanje slično smrti koje traje nekoliko dana, uz izostanak svijesti. Zatim se osobi daje prašak biljke roda Datura koja sadrži alkaloide atropin, skopolamin i hijoscijamin koji izazivaju stanje slično delirijumu pa se osoba ne ponaša kao da je pod utjecajem svoje slobodne volje. Na taj se način njome može upravljati i osoba, uz usporeno kretanje, podsjeća na zombija. Ime potječe od haićanske riječi i ima značenje suprotno značenju božanstva. Po povratku u ‘‘normalno’‘ stanje, osoba, uz mnoge druge poremećaje psihe, ima i amneziju, što se tumači kao povratak iz mrtvih.

PJEŠČANA EFA, Echis carinatus
Zmija zvana pješčana efa, Echis carinatus, živi na pjeskovitom terenu i kamenu Afrike, Indije i Bliskog Istoka. To je najopasnija otrovnica i vjerojatno najveća ubojica među svim zmijama. Često živi u blizini ljudskih naselja, i to u kolonijama pa gdje god se nađe jedna, vjerojatno ima i mnogo drugih. Stanište joj je vrlo rasprostranjeno. Najveći primjerci ove vrste dosežu jedva 60 centimetara, ali ima izuzetno toksičan otrov, pogotovo za čovjeka. Izaziva krvarenja iz svih sluznica i sprečava grušanje krvi tako da se, na primjer, može iskrvariti i iz ranica koje nastaju pri brijanju. Osim toga, otrov izaziva i jaka oštećenja tkiva. Usprkos pravilnom liječenju, vrlo su česte i naknadne komplikacije djelovanja otrova pa smrt može nastupiti i 15 dana nakon ugriza. Za odraslog je čovjeka smrtonosna doza od 5 mg, a jednim se ugrizom ubrizga čak – 12 mg!

PUSTINJSKI TAIPAN, Oxyuranus microlepidota
Oxyuranus microlepidota, odnosno pustinjski taipan, ima najtoksičniji otrov od svih zmija. Otrov ubrizgan jednim ugrizom može ubiti i do stotinjak odraslih osoba. LD50 je 0.025 mg/kg. Živi u pustinjskim područjima Australije i nije agresivna tako da gotovo i nema ljudskih žrtava izazvanih ugrizom ove zmije.

CRNA MAMBA, Dendroaspis polylepis
Crna mamba nije tako nazvana zbog crnih ljusaka, već zbog crne usne šupljine. Iako nije najotrovnija, izaziva najviše straha jer često napada prva, bez ikakvoga povoda. Pri napadu, mamba se prednjim dijelom tijela često izdigne visoko iznad zemlje pa nisu rijetki ugrizi u glavu i vrat čovjeka. Treba reći i da se objektu napada približava velikom brzinom, poluotvorenih ustiju te pritom glasno šišti. Iskusni lovci na zmije kažu da se odmah treba baciti u stranu jer mamba prilikom napada ne skreće i najčešće ne ponavlja neuspjeli napad. Iz tog se razloga najbolje ne približavati mambi na prostoru koji nije otvoren, primjerice u šumi. Završetak napada znade biti toliko brz da, tijekom 3 do 4 sekunde, objekt napada može biti ugrižen i pet do šest puta, a da i ne primijeti na kojim je sve mjestima ugrižen. Kako je mamba vrlo velika, ubrizga veliku količinu vrlo toksičnog otrova koji djeluje na živčani sustav te zaustavlja disanje i sprečava gutanje. Otrov djeluje brzo tako da liječenje zmijskim protuotrovom treba započeti već nekoliko minuta nakon ugriza. Svi neliječeni slučajevi završavaju smrću.

Bakterijski otrovi

BOTULIN
Protein bakterije Clostridium botulinum, neurotoksin, jedan je od najjačih prirodnih otrova i najtoksičniji protein. U minimalnim se dozama koristi u medicini pri liječenju mišićnih spazama, a poznata je i upotreba u kozmetičke svrhe, gdje je znan pod imenima Botox i Dysport (što sve ljude ne rade zbog ljepote!). Ime dolazi od latinskog botulus, što znači kobasica jer se veže uz trovanje mesom koje se čuva u lošim uvjetima i koje je nedovoljno termički obrađeno. Botulin je najotrovnija znana akutna supstanca – smrtonosna je doza od 1 ng/kg, a 200 bi grama čistoga kristaliziranog botulin toksina pobilo cijelo čovječanstvo. Toksin se uništava kuhanjem, ali ne i spore bakterija. U čovjeka se botulizam može razviti na tri načina:
1. jedenjem hrane zaražene otrovom
2. od otrova koji nastaje kada se rana inficira bakterijom
3. ako dijete pojede ili popije nešto što sadrži spore bakterije – kada nije u mogućnosti rasti i razvijati se, bakterija zaprimi začahureni oblik
Botulin sprečava prijenos impulsa na sinapsi i time uzrokuje paralizu, odnosno nemogućnost kontrakcije mišića. Najčešći uzrok smrti je prestanak disanja. Postoje kemijski sintetizirani protuotrovi koji neutraliziraju djelovanje. Treba spomenuti i da se vjeruje da bi otrov botulin mogao biti upotrijebljen kao biološko oružje, podmetanjem u hranu ili raspršivanjem u zrak. Iz zraka nestaje brzo, nakon jednog dana. Nastojanja da se botulin upotrijebi kao oružje potječu još iz II. svjetskog rata. Od ranih se 70-tih godina 20. stoljeća vjeruje da su određene zemlje počele razvijati biološko oružje na bazi botulina. Smatra se da je jedna japanska religijska sekta između 1990. i 1995. u barem tri navrata i na nekoliko mjesta na području Tokija pokušala zrakom raspršiti ovaj otrov.

ANTRAKS
Ime se odnosi na tri proteina bakterije Bacillus anthracis. Svaki od njih pojedinačno nije toliko toksičan, no zajedno razaraju stanicu pri ulasku u nju i uzrokuju smrt. Otrovati se možemo inhaliranjem, kroz oštećenu kožu ili gutanjem zaražene hrane. Spore antraksa mogu se uzgojiti izvan živog organizma i upotrijebiti kao oružje. Iako ne spada u zarazne bolesti, ali spore bakterije mogu se prenositi odjećom, obućom, a opasan izvor spora je i i mrtvo tijelo. Ime dolazi od grčke riječi za crni ugljen (antracit) zbog crnih lezija na koži koja je inficirana. Poznat je napad antarksom koji se dogodio 18. rujna 2001. godine u SAD-u, kada su pisma sa sporama poslana na adrese nekoliko novinskih ureda te demokratskih senatora. Pritom je ubijeno dvoje, a zaraženo sedamnaest ljudi. Neke su spore bile uzročnikom kožnog antraksa, ali većina je u organizam unesena inhalacijom. Dekontaminacija dva poštanska ureda i zgrade Vlade koštala je više od milijarde dolara i trajala je čak 26 mjeseci.

TETANOSPAZMIN
Ovdje se radi o neurotoksinu kojega u anaerobnim uvjetima proizvode vegetativne spore bakterije Clostridium tetani, a koji uzrokuje tetanus. Toksin putuje do limfnog i vaskularnog sustava, na spoju s mišićem ulazi u živce i putuje u CNS. Kao posljedica njegova djelovanja javlja se hiperaktivnost mišića, već i na najmanju stimulaciju, te nemogućnost inhibicije reflekasa. Navedeno uzrokuje generalizirane kontrakcije zvane tetaničkim spazmima. Kod težih oblika, smrt nastupa uslijed gušenja ili teške cerebralne intoksikacije s poremećajem svijesti i hiperpireksijom. Prognoza je loša radi li se o bolesnicima s inkubacijom kraćom od tjedan dana, a kod kojih grčevi nastupe već prvi dan ili im je rana lokalizirana na glavi ili trupu. Tetanus je smrtonosan u 40 – 50% javljanja. Terapija se sastoji od pravilne kirurške obrade rane, primjene antibiotika i antitoksičnog konjskog seruma protiv tetanusa, a uz to se bolesniku daju sedativi i mišićni relaksanti.

Biološko oružje
U kategoriju biološkog oružja spadaju svi patogeni mikroorganizmi (bakterije, virusi, rikecije, gljivice, protozoe, prirodne, izmijenjene ili sintetizirane, kao i njihovi proizvodi), ako je svrha njihove upotrebe nemiroljubiva. Ne postoje dokazi namjerne upotrebe biološkog oružja u modernim ratovima pa se posljedice teško mogu predvidjeti. No, podaci američke vojske pokazuju da je u II. Svjetsko ratu, od ukupnog broja bolesnika, čak 85,2% bolovalo od infektivnih bolesti, dok je na ranjenike otpadalo tek 3,4%. Neki su biološki toksini (botulin, ricin) znatno otrovniji od najotrovnijih živčanih bojnih otrova, a uz to što su jeftiniji, lako se proizvode i mogu se proizvesti tajno, što ih čini posebno zanimljivima raznim terorističkim skupinama. Po visokoj stopi smrtnosti, kratkoj inkubaciji uz kratko trajanje bolesti te znatnom epidemijskom učinku, izdvajaju se sljedeća biološka oružja: virus velikih boginja, Bacillus antracis (antraks), Yersinia pestis (kuga), botulinum toksin (botulizam), Francisella tularensis (tularemija), Ebola virus (groznica ebole), Lassa virus (lasinska groznica) i Junin virus (argentinska hemoragijska groznica). Protiv ovih virusnih oboljenja nema terapije.

Kemijsko oružje

CIJANID – KLORID
Cijanid-klorid, odnosno Ciklon B (Zyklon B), bezbojni je i lako hlapljiv plin. Simptomi izloženosti uključuju nesvjesticu, konvulzije, paralizu i smrt. Posebno je otrovan jer prolazi i kroz filtere gas maske. U nacističkim se logorima koristio insekticid Zyklon B koji je u dodiru sa zrakom otpuštao HCN u plinovitom obliku. Kao oružje se mogu koristiti oba plina.

LUIZIT – Lewisite
Ovaj kemijski spoj spada u grupu arsenita, a u čistom se obliku radi o tekućini bez boje i mirisa. Luizit je plikavac, iritans koji uzrokuje plikove i iritaciju pluća, a često se koristi u kombinaciji s iperitom kao iperit-luizit. Lako prodire kroz odjeću, čak i gumenu, a u dodiru s kožom uzrokuje trenutačnu bol i svrbež, s osipom i otokom. Čirevi nastaju nakon dvanaestak sati i traju dva ili tri dana. Dovoljan unos luizita može uzrokovati sistemsko trovanje koje vodi nekrozi jetre i smrti.

IPERIT
Iperit je agens koji uzrokuje plikove, ali i snažan mutagen i kancerogen. U razdoblju od 4 do 24 sata od doticaja s iperitom dolazi do dubokih čireva koji, u doticaju s kožom, svrbe i gore. Ako je iperit udahnut, isto se događa na plućima što dovodi do edema pluća i smrti.

SARIN
Ova izuzetno otrovna supstanca utječe isključivo na živčani sustav. Od svih poznatih kemijskih sredstava namijenjenih borbi, živčana su sredstva najotrovnija i najbrže djeluju. Slična su nekim vrstama pesticida koje se nazivaju organski fosfati, a s obzirom na način djelovanja i štetnosti svojstava koje izazivaju. Međutim, nervna su sredstva mnogo jača od organskih fosfatnih pesticida. Uzrokuju neprekidan prijenos signala na mišiće. Početni simptomi izlaganja sarinu su nos koji curi i stiskanje u grudima. Ubrzo nakon toga osoba ima poteškoće s disanjem, gubi kontrolu nad tjelesnim funkcijama, povraća i mokri. Udisanje sarina ili dodir s njim preko kože iznimno je opasan. Ljudi koji se izlože sarinu, a ne dobiju odgovarajući tretman, mogu imati doživotne posljedice. Sarin može biti smrtonosan čak i u malim količinama. Ako se u kratkom vremenskom roku ne dobije protuotrov (najčešće atropin i pralidoxim), smrt može uslijediti već minutu po direktnom udisanju količine od 0.01 mg/kg tjelesne težine.

NOVICHOK – Newcomer
Radi se o seriji nervnih otrova koju je, u razdoblju između 1980. i 1990., napravio Sovjetski Savez, a radi se o navodno najsmrtonosnijim otrovima ikada. Tri su pravila poštivana pri njihovom stvaranju: da ih NATO ne može detektirati, da se NATO od njih ne može zaštiti opremom i odjećom te da budu sigurni za manipuliranje – iz tih su razloga ovo najčešće dvojna oružja koja se, da bi se aktivirala, prije upotrebe pomiješaju. Kao nervni otrov, sprečavaju razgradnju acetilcisteina i uzrokuju neprekidan prijenos impulsa na mišić.

FOSGEN
Fosgen je plin zagušljivac. Uzrokuje iritaciju pluća, kože i sluznice. Simptomi počinju njakasnije 72 sata nakon izlaganja, a uzrokuju svrbež, plikove, kašalj, plućni edem i gušenje. Smrtonosna je doza od 3200 mg/kg. Upotrijebljen je u I. svjetskom ratu, a ubrzo je iz njega sintetiziran difosgen koji je, kao tekućina, bolje prolazio kroz ondašnje gas maske i kojim se lakše rukovalo.

P.S.: Ako ste iz ovog rada nešto naučili, nemojte primjenjivati!