Počinak

Počinak


Autorica: Shrike


Kasno poslijepodnevno sunce uzaludno se probijalo niz atmosferu krcatu oblacima; nijedna zraka topline nije pronalazila puta do tla. Marko je kroz zrak, kojemu je njegov vreli dah dao prigodno sablasnu mliječnobijelu boju, proučavao fasadu zapuštena zdanja, nevještim grafitima uništenu žbuku, vlagom izjedene zidove i poluraspadnuti leš pregažena goluba. Više nije znao je li u pitanju profesionalna deformacija, njegov urođeni cinizam ili se svijet zaista uvijek njihao na rubu truljenja. Možda je smrt doista bila sveprisutna i nužna, poput praznine između protona i neutrona, samo je on bio perceptivniji na nju. Oduvijek su mu govorili da je bio senzibilno dijete.


Pogled mu se nevoljko uspne gore, k sedamnaestom katu koji se kočio na sumornom nebu i tamo hladno ocrtavao svoje neprirodne, šiljate konture. Koliko je prošlo? Tjedan dana? Dosad je policija uklonila svoje žute trake, žalosne unatoč svojoj jarkoj boji, a interes se javnosti usmjerio na najnoviju vijest s naslovnica. Nezainteresiranost živih potvrđena je i nekoliko minuta kasnije, otključanom bravom terase na vrhu nebodera koja se škripavo prepustila Markovom dlanu i otvorila zahrđala vrata koja vode k mjestu na koje nitko nije želio ići. Nitko osim njega.


Zakoračio je preko sirovo izbetoniranoga poda prekrivena smećem, lišćem i opušcima, osluškujući kako mu krhotine smrvljenih boca škripe pod poplatima dok se približavao ogradi koja se ispriječila između njega i surovog neba. Dolje, toliko daleko ispod da do Marka nisu dopirali njegovi mirisi i zvuci, nalazio se Svijet – hektičan, složen i samoljuban – sićušan poput igračke na dohvat djetetove ruke. Kako perfidna iluzija. Markovi su se prsti stegli oko ledene šipke ograde, on duboko udahne i pusti mrzli zrak u svoja pluća pa zatvori oči da se lakše usredotoči. Tjedan dana nije puno, trebao bi lako ući u trag.


Znao je da će doći, nemilosrdno poput hladnoće željeza koje mu je palilo dlan. Prvo je osjetio samo natruhu, tek lagano povlačenje kraja njegovog kaputa ručicom plaha djeteta, osjećaj kojega mogu iskusiti svi ako dovoljno očiste um i samo obrate pažnju. Marko bolno stegne vilicu u iščekivanju, dok mu je dah postajao nepravilan i drhtav. Nikada se neće naviknuti na ono što slijedi. Živ čovjek to jednostavno ne bi trebao…


Poriv koji ga preplavi gotovo ga obori s nogu, povlačeći njegovo tijelo onkraj, protiv svega što nagon za samoodržanjem nalaže. Jedan svjestan djelić njegova uma uputi paničnu poruku njegovoj ruci da jače stegne grubo oblikovanu željeznu šipku i ne pušta, ma što bilo, jer je ona postala njegova jedina nit poveznica sa životom. Vidio je da su mu zglavci pobijeljele od napora, a onda ga zapuhne zadah onog preko, jureći kroz njegovo tijelo i dušu poput ekspresnoga vlaka boli, straha i očaja. Toliko podmukla očajanja. Previše. Teški, neprozirni val ništavila sruči mu se na glavu i on osjeti kako tone sve dublje u opipljivo beznađe.


Noge, koje više nisu bile njegove, ponove pokret koji je već jedno tijelo sunovratio u smrt. Nebo je pred njegovim očima izvelo salto mortale i zamijenio ga je prizor sićušnoga parkirališta u podnožju nebodera koje je izgubilo sve draži svoje minijaturne bezazlenosti. Pretvorilo se u pustopoljinu sivoga betona, tvrdog, neumoljivog i gladnog. Jedna budna faseta Markove svijesti s bespomoćnim užasom je promatrala kako mu prsti, milijunima kilometara daleko, popuštaju pod teretom tijela usisanoga gravitacijom, jedan po jedan. Povijest se ponavljala.


Svijet je tada izveo kolut unatrag i nešto ga je usisalo, fizički i metafizički, iz crne rupe u koju je jurnuo naglavce. Nešto ga je povuklo preko ograde i natrag u život, vratilo ga u vlastito tijelo. Opet je osjećao tvrdoću golog poda i zadah smoga. Tople, ženske ruke na njegovim obrazima. Poznato lice. Gabrijela.


„Znala sam da ćeš doći ovdje! Znala sam!“, vikala je na koljenima, još zadihana od napora i previše prestrašena da bi bila istinski ljuta. Cijelo joj se tijelo počelo tresti zbog opuštanja nakon preživljenog šoka, no strava u očima nije jenjavala.


„Morao sam, Gabi, znaš da sam morao.“, promrsi. Hrapav mu se glas jedva cijedio iz usana. Ovaj je put bilo gusto. Pregusto. Nije joj smio ni dati do znanja koliko. „Sve sam imao pod kontrolom.“


„Lažeš!“, ispali bez da trepne. Bila je izravna. Poznavala ga je već predobro da bi bila fina, pogotovo s nekim tko inzistira na opetovanom hodanju po užetu iznad ralja smrti. „Da te nisam slijedila, sada bi bio masna mrlja dolje na betonu!“


„Dugujem to…“


„Nikome od njih ti ništa ne duguješ!“, lice joj je bilo strašno, maska gorčine i bijesa.


„Dugujem to sebi.“


Njegove zadnje riječi odrezale su raspravu poput noža, označivši početak duge, teške tišine. Muk se oko njih slijegao poput taloga. Nije pokušavao ustati, ne znajući koliko se može pouzdati u vlastite noge. Pravi šok, kada njegovo tijelo uistinu spozna ono što je psiha već apsolvirala i odluči otkazati poslušnost, tek slijedi, pa si odluči kupiti vrijeme dijeleći s Gabrijelom ono što je vidio. Želio ju je poštediti, no nije htio biti sam s dojmovima koji su mu se još živopisno rojili u glavi, groteskno iskrivljeni i zaglušujući do boli. Bol je lakše nositi ako se podijeli. Provjereno.


„Ovoga je puta u pitanju bila djevojčica“, poče pa zastane, pokušavajući se prisjetiti bitnoga, svjesno izbjegavajući sjećanje na more melasaste, neprobojne crnine u koju je uronio, ovaj put dublje no što je htio. Dublje nego ikada prije. Ona to nije morala znati.


„Mlada djevojka“, ispravi, „Skočila je… Sama…“ Nagne glavu u stranu i nabora čelo u naporu da u riječi pretoči bujicu emocija, slika i sjećanja koja nisu bila njegova. Skupljao ih je poput djelića slagalice, tumačio i od njih pokušavao sastaviti koherentnu priču, objektivnu stvarnost. „Razvedeni roditelji. Godinama… njen otac… kad bi bili sami…“


Gabrijela obori pogled, nervozno prođe rukama kroz kosu i glasno šmrcne, sabirući se dok je polako shvaćala njegovu priču. Zlostavljanje djece, pedofilija, zloupotreba moći, izdaja ljubavi i odricanje od života. Nije joj prvi put da se susreće s tim, bio je to tek djelić spektra bolesti ljudske prirode koje joj je Marko tijekom godina priuštio. Tko da je krivi što je oguglala? Znao je da ona, za razliku od njega, više brine za žive nego za mrtve. Vjerojatno je i bila u pravu.


„Idemo kući“, tiho reče ona, s naporom ustajući s prljavog poda. Podočnjaci na blijedom licu svjedočili su koliki je danak briga uzela njezinoj mladosti. Tko zna koliko ga je tražila ovoga puta, listajući stare novine, tražeći loše vijesti, upijajući tolike smrti.


Marko blago odmahne glavom: „Ti idi. Ja moram još nešto obaviti.“


Ona ga ošine pogledom otvorena nepovjerenja. Zaslužio je to.


„Samo idi.“, reče joj umirujuće, „Bez brige, ovo je bila zadnja predstava za danas. Preumoran sam za bis.“ Napuknuto se nasmiješi, bez efekta. Njezine su ga oči pribole za pod poput šiljaka za led, njišući se između suza i provale gnjeva. Tanka je linija između ljubavi i mržnje.

„Mala je imala mlađu sestru.“, pomirljivo objasni, „Željela je skrenuti majci pozornost… Moram joj reći istinu.“


Djevojka ga odmjeri s blagim prezirom, ali je Marko bio bolno svjestan da taj prezir nije upućen njemu, već njoj samoj. Da ga barem prokune, okrene se i ode bez okretanja. Da si barem da šansu za sreću. Ovo nije bio njezin rat, imala je izbora, no on je već unaprijed znao što će odabrati. Ona posegne u džep i izvadi ključeve pa bezizražajno reče:


„Idemo onda. Čekat ću te u autu.“


Marko je uronio ruke u vrelu sapunicu s aromom limuna, uživajući u njenoj toplini i mekoj teksturi. Uzalud, ništa nije poništavalo hladnoću koja mu se već odavno bila zavukla u kosti. Neki ljudi doista umiru iznutra prema van. Prao je suđe s jednim poluzainteresiranim okom na utakmici kojoj je upravo završavalo prvo poluvijeme, nastojeći čim više okupirati um svakodnevnim trivijama. Pospremanje ostataka i prljavoga suđa bilo je najmanje što je mogao učiniti za večeru koju im je priremio Branimir. Od početka je njihovoga zajedničkog života kao cimera među njima vladala nepisana podjela posla po kojoj je dio oko kuhinje zapao Branimira, najstarije dijete u brojnoj obitelji u kojoj je životnom nuždom naučio voditi kućanstvo. Po tom mu je pitanju Marko bio poput mlađega brata, nesposoban da preživi sam, no i netko nužan da Branimiru daje osjećaj potrebitosti i vrijednosti. Zajedno su činili simbiozu komplementarnosti. Yin i yang, crno i bijelo, u slučaju čega nije bilo dileme tko je od te dvojice predstavljao crninu.


Branimir je ispoljavao, za Marka nedostižnu, moždanu isključenost dok je hipnotizirano gledao u TV ekran sa limenkom piva u ruci, manje budan i živ od nekih koji su već prešli na drugu stranu. Da mu sad padne strop na glavu, bi li uopće zamijetio razliku ili bi nastavio s drugim poluvremenom?


Marko ispusti prljavu vodu niz sifon, otrese ruke i obriše ih. Spremao se na jednu svrhovitu šetnju prije spavanja.


„Ideš van?“, nonšalantno doleti Branimirovo pitanje sa strane, bez da mu se pogled odlijepi sa ekrana. Možda i nije bio toliko odsutan koliko se činio. Marko prokune u sebi kraj poluvremena. Loš tajminig.


„Samo nakratko. Oko kvarta.“ odvrati ravnodušno, dok je oblačio jaknu i namicao šal. Bit će to hladna večer, kako god da se okrene.


„Sam?“


Znao je da se u šturoj formulaciji pitanja zapravo krilo ime Gabrijele koja je bila bliska s obojicom. Marko je isprva mislio da se djevojka Branimiru sviđa, a onda je počeo moliti nebo da to bude istina. Nažalost, izgleda da je njihova najčvršća veza bio iracionalan afinitet prema jednome neprilagođenom čudaku koji vidi prikaze, a to bi bio on.


„A-ha.“, uzeo je ključeve i otvorio vrata. Gotovo je uspio.


Branimir se okrene i prebaci ruku preko naslona kauča. Ovaj put mu nije namjeravao omogućiti lak uzmak, „Možda bi se i Gabrijela voljela prošetati?“


Sranje.


„Drugi put.“, jedna Markova noga već je zakoračila preko praga.


„U zadnje vrijeme ne jede baš previše, jesi li primjetio?“


Iskreno, nije. Zastane da promisli je li joj uobičajena odjeća na visila, no ustanovi da se uopće ne može prisjetiti što je nosila kad ju je zadnji put vidio. Ni onaj put prije toga, a niti onaj još ranije. Pojma nije imao kada ju je zadnji put zaista pogledao. Da, bio je zamijetio da je bljeđa, ali to ništa…


„Zašto joj ne daš priliku, znaš da je oduvijek bila zaljubljena u tebe.“, Branimir prekine tok njegovih misli. Ah, znači tu smo.


„Nisam ja tip kakvog ona treba, vjeruj mi.“, odmahne glavom,


„Ništa od toga, tako je bolje.“


„I onaj jedan put je bilo ‘ništa’?“


Znači, znao je. Je li se to Marku samo učinilo ili se u Branimirovom glasu doista osjećao žalac predbacivanja?


„To je bila greška. Neće se ponoviti.“


Da je Branimir na to odvratio, Marko bi se kladio da bi odgovor bio: „Gade.“ Izraz njegova lica bio je nepogrešivo čitljiv. Izgleda da je Gabrijela bila granica do koje je sezalo njihovo muško prijateljstvo. Nebitno. U sebi je ponovio da svatko ima pravo na svoje mišljenje i nastojao se emotivno distancirati od svega, uvjeravajući se da nije ništa osobno. Ništa. Živjeti je većinu vremena neosobno. Ni sve one smrti koje je proživio neposredno u prvom licu i koje su se zauvijek zavukle pod njegovu kožu – ni to nije bilo osobno. Pitao se samo koliko je osobno njega preostalo u toj tuđoj, sve tješnjoj, koži.


Pojma oni nemaju.


„Slušaj“, Marko odluči promijeniti temu, otvarajući karte. Došao je do stupnja kada je i iskrenost bila samo jedna od taktika na koje je igrao kad je zatrebalo. Nije se volio rasipati detaljima svojih „moći“, što su svi upućeni u njegovu tajnu cijenili, no ovaj ga je put Branimir doveo do zida. „Vidio sam jednoga kako tumara po susjedstvu. Mislim da me želi odvesti do tijela.“


Nije bilo neobično da ljudi, otuđeni u milijunskom gradu, umru sami i budu pronađeni tek nakon što mjesecima ne plate najamninu. Od svih, Marku su ovakvi slučajevi bili najmanje mučni jer su njihove duše većinom bile pomirene i spokojne i samo su tražile malo pijeteta prije no što krenu dalje. Prava stvar za laku noć.


Čak je i poslije svog ovog vremena, po nesvjesnoj napetosti Branimirova tijela na samu natruhu Markovih sposobnosti, bilo očito da se ovaj nije navikao na to da mu prijetelj živi jednom nogom u ovom, a drugom u onom svijetu. „Oprosti stari, morao sam“, pomisli Marko sa žaljenjem, uočavajući dlake što su se u hipu uspravile na Branimirovoj ruci.


Branimir je bio, poput većine, prosječan čovjek koji se čvrsto držao svojih pet osjetila i bio potpuno zadovoljan informacijama koje je dobivao od njih. Sve iznad bilo je za njega previše, znanje s kojim se nije znao i nije htio nositi. Nikad nije previše pitao i Marko se trudio poštediti ga kad god je mogao pa mu nije rekao da ih je isti duh jučer, dok su se vraćali iz kafića, pratio kući.


„Samo nemoj donositi posao doma.“, Branimir se blijedo osmjehne. Diverzija je uspjela. Da je samo znao da „posao“ sjedi do njega na kauču, čekajući da Marko izađe…


Prijatelj mu uzvrati osmijeh, skrivajući gorki cinizam iza šale. Branimir nije želio vidjeti i nije bilo na Marku da narušava njegov mir. Blaženo neznanje. Iskreno mu je zavidio.


Prekorači i drugom nogom preko praga pa zatvori za sobom vrata, tonući u tamu hodnika.


„I, kakvi su ti planovi za večeras?“


Preko telefona je Gabrijela zvučala kao da se trudi biti vesela. Zaista trudi. „Lijep pokušaj, hvala Gabi.“, pomisli Marko. Možda je Branimir ipak pretjerivao, s njom je ipak sve u redu.


„Ništa posebno.“, odgovori, prstom okrećući šalicu s espressom,


„Bit ću doma.“


„Gdje si sad?“


„Vani na kavi. Uživam na terasi.“ Sjedio je sam za stolom u kutu i čitao crnu kroniku. „Hvatam malo sunca.“


Ispred njega, neka je žena besciljno hodala kroz vrevu i očajno zazivala nasumične prolaznike, tumarajući od jednog do drugog već umorna od pokušaja. Plakala je, čupala kosu, kukala, da bi se trenutak poslije bijesno obrušila na sljedećeg namjernika, ogoljujući zube u neljudskom gnjevu.


„A kasnije?“, nije se dala Gabrijela.


„Rekao sam ti, doma.“ Laž.


„Aha, čuj, starci su u vikendici pa sam posudila par filmova i pozvala neko društvance. Ništa posebno, sve ljudi koje već znaš.“ Markova nedruželjubivost bila je već notorna, ali mrzio je što si je ona uskraćivala socijalizaciju. Kao da ponekad upravo želi biti sjebana poput njega. Kvragu, ljudi bi trebali biti društvena bića, zar joj nitko nije rekao?


Nakon nelagodne pauze, ona pokuša s posljednjim argumentom, „I Branimir će biti tamo.“ Njeno očekivanje ostalo je opipljivo visjeti u zraku. Pretvorit će se u još jedno razočarenje.


Marko uzdahne tražeći način da je pristojno odbije nekom uvjerljivom izlikom koja je neće povrijediti, no činilo se da ih je već odavno sve iskoristio. Nije mu bilo do društva živih koji su, poput aristokracije koja je zatvarala oči na postojanje bijede, egzistirali u svom ograničenom, samodostatnom svijetu zviždeći vesele pjesmice i odbijajući shvatiti, a kamoli pomoći.


Pored njih se osjećao nevidljivim i samim poput duha.

Na ulici ni prolaznici, ni gosti kafića nisu obraćali pažnju na očito poludjelu ženu. Nisu je ni čuli. Kao što se to zna dogoditi kod naprasnih smrti, ona još nije bila svjesna da je mrtva.
„Gabi, čuj…“


„Nemoj ti meni ‘Gabi’ ništa!“, neočekivano je eksplodirala, dobivši punu Markovu iznenađenu pozornost. Nije ni slutio da se toliko bijesa nakupilo u njoj, a opet, zar se imao pravo čuditi? „Svaki put kad to čujem, ZNAM da je neko sranje u pitanju!“


„Ali, samo te ja tako zovem. Oduvijek…“, zatečeno promuca. Osnovna škola, srednja škola, sada faks. Oduvijek.


„MRZIM taj nadimak, čuješ li!? Mrzim ga!!“


„Gabrijela…“, ustane da ne izgubi tumarajuću ženu iz vida. Nije imao vremena za isprike i objašnjenja. Ako je on ne uzme za ruku i ne pomogne joj prijeći, bit će osuđena na vječnost lutanja po prenapučenom svijetu, za nju pustijim od pustinje. Bit će zauvijek sama. Bit će u Paklu. Ima li za ljudsko biće ičega goreg od ignoriranja? Izvukao je zgužvanu novčanicu iz džepa i bacio je na stol, ne čekajući sitniš. Ženu više gotovo nije vidio.


„Gabrijela, oprosti ako sam te povrijedio, nazvat ću te kasnije.“, u trku je verglao isprazne fraze, dok su oboje dobro znali da su u pitanju samo uglađene, „bezazlene“ laži.


„Tebi su svi ostali bitniji od nas! Bitniji od tebe samog!“, histerično se nasmijala visokim tonom, kao da je odjednom sišla s uma, „Ljudi kojih uopće NEMA važniji su ti od vlastita života!“


„Moram ići.“, prekine vezu i spremi mobitel, no ne prije nego što je kroz sićušnu slušalicu utopljenu u zaglušujuću gradsku buku odjeknula posljednja Gabrijelina rečenica, zlosutna poput prijetnje.


„Dosta mi je tvog ignoriranja!“


Na Markovo iznenađenje, kad se navečer vratio u stan našao je prijatelja pred televizijom.


„Zar nisi na filmovma kod Gabrijele?“, upita još s vrata.


„Nah.“, odmahne Branimir rukom, udubljen u rezultate kladionica na teletekstu. „Otišla je.“


„Otišla!? Kamo?“, neodređena praznina u želudcu, koju se trudio ignorirati cijeli dan, jače razjapi svoje ralje.


„Van. Otkazala je sve i rekla da te ide naći, da zna gdje si.“ Branimir slegne ramenima, ne shvaćajući loše pritajeni nemir u prijateljevu glasu. „Znaš da ona uvijek brine kad se upustiš u svoje…“, neodređeno izgestikulira rukom po zraku, „Valjda je čula da opet ganjaš neki vjetar.“


„Naći me?“, Marko je osjetio kako mu se tlo pod nogama opasno zaljuljalo. Obuze ga zla slutnja, a barem je on znao da intuicija nije tek puko umišljanje. Nije mogla znati gdje tražiti, a on je sigurno nije sreo.


Ne, samo da to nije istina. Ruke mu počnu drhtati, zveckajući ključevima koju su još visjeli između prstiju. Branimir se okrene, preneraženo ga gledajući.


„Rekla je da će te tražiti dok te ne nađe… da zna gdje će te naći. Izgledala je prilično odlučno.“


Marko teško sjedne na pod – marioneta kojoj su prerezane upravljačke niti – i zarije glavu u dlanove. U jednom trenu sve mu je bilo jasno. Bio je tako glup!


„Otišla me tražiti… otišla me tražiti… otišla je…“, riječi su se nesuvislo kotrljale.


„Marko, plašiš me.“, Branimir promuca, krzmavo se približivši slomljenoj prilici svoga prijatelja. „Što se događa?“


„Otišla me tražiti.“, ponovi kao da te riječi objašnjavaju sve. Branimir susretne zastrašujući pogled čovjeka koji u sebi jedva zadržava bujicu boli. Ili ludila. „Otišla me tražiti tamo gdje zna da će me naći, na jedino mjesto na koje ću se sigurno vraćati!“


Mrtvačko bljedilo koje se proširilo Branimirovim licem i bez riječi potvrdi da je shvatio prijateljeve strepnje.


„Misliš da je…“, mozak je zahtijevao odgovor, ali su njegova usta odbijala oblikovati pitanje. „Misliš da je… otišla? Tamo… preko…? O, Bože.“


Marko mahnito zavrti glavom, tupa pogleda, fiksirana ni u što. Zrak kao da je prestao stizati u njegova pluća, srce kao da mu je utihnulo, Zemlja kao da se prestala okretati. Kada bi je samo mogao zavrtiti u drugom smjeru i vratiti vrijeme… samo za nekoliko sati, nekoliko pišljivih sati.


„Ne?“, slabašno se ponada Branimir.


„Ne,“ Marko kao da ga nije čuo, „ne, ne, NE! Ona ne shvaća! To tako ne funkcionira! Neće me naći tamo! NE MOŽE me naći tamo! Tamo više nema slobodne volje da vidi, čuje, čini! Tamo je zarobljena u crnom moru očajanja… crnome, mrklom moru…“ On stade kršiti ruke, zaglavinja i slomi se, ridajući kao da otkida vlastitu dušu uz tijela. Branimirova ruka krene k njemu pa zastane, vrati se i ostane mlitavo visjeti uz tijelo.


„Rekla je da će te naći… bila je sigurna.“, izgovarale su njegove usne ispod glasa, kao da same sebi objašnavaju nešto u što moraju vjerovati jer je alternativa bila neprihvatljiva. „Rekla je… čuo sam da je rekla… čuo sam, ali je nisam slušao. O, Bože, Marko oprosti mi, ČUO SAM, ALI JE NISAM SLUŠAO!“


„U redu je.“ Markov promukli glas prene Branimira iz vrtloga panike; neprimjerena sabranost bila je jezivija od bolnih jecaja. Koliki je tek bio njegov dio krivnje. Marko shvati da je umoran, mrtvački umoran. „Nisi ti kriv, računala je na to.“


Prijatelj ga u čudu pogleda, drhtave brade.


„Željela je da se posvetim i njoj. Ostavila mi je poruku utisnutu u svoju svijest u trenutku smrti. Želi da je čujem.“


Branimir dlanovima zagrli laktove i tiho zajeca, puštajući suze da mu otvoreno klize niz obraze. Izgledao je poput iscrpljena, napuštena djeteta.


„Hoćeš li…?“, gotovo zacvili.


Umjesto odgovora, smrknuto Markovo lice otkrivalo je njegovu namjeru. Kao da ima izbora. Kao da je ikad imao izbora.


„Kako znaš gdje…?“


„Znam.“, tmurno stigne odgovor. „Mjesto naše ‘greške’.“


Markove oči ponovno potonu izvan fokusa, prizivajući slatko-gorko sjećanje koje ga je progonilo.


„Njen krevet.“


Nije se iznenadio kada je ulazna vrata stana našao otključana, vrata koja su se smanjivala kako je on rastao, prolazeći kroz njih bezbroj puta od djetinjstva. Neuobičajenom tišinom ovijen, dobro poznat, put do njene sobe pa kvaka koja je udobno ležala pod njegovim dlanom i za koju je znao baš koliko treba pritisnuti da pokrene šarke i uđe. Slijeva prozor pa radni stol, ormar, a desno… krevet.


Na starom prekrivaču na kojem su odgledali stotine filmova i podijelili stotine tajni – ona. Varljivo snena pod toplim svjetlom stolne lampe, kao da će svaki tren ustati i ispričati se, poput pažljive domaćice, što ju je prevario san dok je čekala gosta. Samo što je tom gostu dugo trebalo da dođe. Predugo.


„Gabrijela…“, njegove ruke posegnu za njom i prije no što je svjestan dio njega shvatio da to želi. Još ne sasvim hladna, ležala je posve i zauvijek odvojena od ovoga svijeta, ostavivši za sobom samo tijelo i sjećanje na sebe. „Oprosti mi.“, šaputale su Markove usne. Uzalud. Već mu je bolno nedostajala.


Pope se pored nje i zagrli je, baš kao onda, privijajući uza sebe tijelo otežalo od smrti, tijelo koje je toliko volio. Osnovna škola, srednja škola, fakultet. Oduvijek. „Nisam mogao….“, plakao je tiho, „Nisam smio. Već sam ti nanosio previše boli…“


Uz svjetiljku zamijeti otvorenu bočicu tableta za spavanje. Barem je otišla bez agonije. Popila je cijeli sadržaj, pohlepnija za onim svijetom od Romeove Julije, ne ostavivši svom ljubavniku sredstvo za prelazak.


Znala je da mu neće trebati. Znao je i on.


Zatvorio je oči i zaronio licem u njenu kosu, posljednji put udišući poznat, umirujuć miris. Onda ju je osjetio. Blago poput povjetarca koji ubrzano jača u orkan, u silu kojoj se nemoguće othrvati. Bila je ponovo tu, samo ne u svom, već u njegovu tijelu, tjerajući ga da proživljava njenu bol, odbačenost, njeno slomljeno srce.


On grčevito zagrli Gabrijelino tijelo, sve ga manje osjećajući u svom naručju. Gubio se krevet, njena soba, on sam. Stvarnost se, poput oštećena filma, pretapala u crnu prazninu, uranjajući Marka u viskoznu tamu što mu je napala svijest, prijeteći da je preplavi, zdrobi, uništi. Slijedio je njezinu dušu u spiralnome padu prema dolje, k neprozirnoj površini mora pa i ispod, u nepoznato. U zabranjeno.


Dugovao joj je to.


Ćutio je njezin strah, svijest o onome što je počinila, o nepovratnosti, žaljenju, nepraštanju. Dijelio je njen teret moleći neznanoga Tvorca da nekako, negdje, njezin dio postane lakšim. Nije je želio ostaviti samu, kao dosad. Ne više. Ulovio se za zadnju nit koja je ostajala za njezinim prolaskom i nije puštao, iako je svaki dio njega vrištao da bježi jer je, uz sav čemer, iz njezine duše toplo sjala ljubav. Ljubav toliko iskrena i bezuvjetna da je jasno, poput krijesnice u noći, označavala njezinu putanju, nestajući pod mrkim valovima kao pahulja na katranu. Morao je sići niže, morao ju je slijediti. Strmoglavljivao se sve brže dok nije izgubio pojam brzine. Bezumlje mu prodorno zasikće na uho.


Marko odjednom shvati da su vrijeme i fizički svijet nestali u moru mraka, da je izgubio osjećaj za smjer, da je zaronio preduboko. Osjećao je da prestaje postojati, da mu se svijest urušava sama u sebe dok mu oštra, ledena tama struže um i ogoljava sirovu jezgru od stečenih iskustava. Više nije znao tko je i odakle dolazi, nije se sjećao prošloga života niti ljudi u njemu. Preostala je još samo jedva stvar – njegov konačni izbor. Prestao je biti čovjekom i postao sâma volja u potrazi za toplom pahuljom, pipajući po mraku, lutajući, tražeći Je vječno.


Daleko, daleko, u tunelu iznad njega naziralo se sićušno svjetlo stolne lampe, a onda i ono zatreperi i ugasne.

Web design i ilustracija: Nela Dunato