Posljednji i prvi
Autorica: Jadranka Bukovica
Svemir je vječan.
Svemir nije beskonačna, gusta, neprobojna tama. On živi u svom postojanju i živjet će zauvijek u vječito promjenjivim oblicima, nikada stalniji i nikada nestabilniji u svojoj stabilnosti. U njegovoj se beskrajnoj veličini tiho kreću bilijuni i bilijuni zvijezda, rađaju se i umiru planete, pojavljuju se i nestaju naseljeni i nenaseljeni svijetovi. Rađa se i umire život upravljan nevidljivim rukama i, kao po nepisanom pravilu, tamo gdje bi ga trebalo biti, zauvijek nestaje da bi se, potpuno neočekivano, pojavio na nekom drugom mjestu.
Ili možda ne?
Koliko vremena treba proteći da od naoko ničega nastane nešto? Koliko vremena treba da iz gole svemirske materije nastane sasvim mala, u svemirskome prostranstvu neprimjetna, planeta, i da potom, iz njenih pustih oluja, nekontroliranih električnih pražnjenja i slučajnih ili namjernih kemijskih jedinjenja nastanu prvi životni oblici?
I što je to vrijeme na mjestu gdje je vrijeme nemjerljiva veličina?
Dio odgovora u svom je postojanju nosio kontrolor.
Osuđen na vječno putovanje širokim svemirom, već je gotovo zaboravio što to znači stati na jednom mjestu, bar prividno, hodati čvrstim tlom koje se pod njegovim nogama neće neprekidno kretati (iako je znao da je i to varka jer sve se planete kreću na ovaj ili onaj način). Zaboravio je kako to izgleda buditi se u rana jutra, sobe okupane svjetlošću jutarnjeg sunca, ili zaspati na prijelazu dana u noć. Ne sjeća se više, osim kada natjera svoj mozak na onaj maksimalni napor, ni zalazaka sunca koji su ga nekada, u djetinjstvu ostavljenu daleko na rodnoj planeti, znali raznježiti. Odrastao na planeti Zaar, već je od najranijih dana, od prvih svjesnih misli, znao čime se želi baviti kada poodraste. Cijeli njegov nauk i svi interesi koje je pokazivao vodili su uvijek i samo u jednom smjeru: biti kontrolor, biti putnik, biti onaj koji sve vidi i sve zna, koliko se znati može.Sijanje najrazličitijih zametaka života na djevičanskim svijetovima nije bilo ono što ga je zanimalo. Ali, tijekom milijardi godina koje su nailazile, pratiti sve faze, sve uspone i padove u njihovom razvitku, biti dio sveprisutnosti – to je nešto drugo.
Znao je kada je na kojemu planetu počinjala bujati najraznolikija vegetacija, znao je kada je iz sjemena zemlje niknuo prvi život dovoljno razuman da bude svjestan svoga postojanja. Svaki, i najmanji, napredak radovao je njegovu dušu, a svaki tračak nazadovanja pekao je njegovo dobro srce poput živoga plamena.
A trebalo je posjedovati i srce i dušu.
– Jesi li siguran da ćeš moći?
Mislio je da će moći.
Tek nekoliko vjekova star, prepun najrazličitijih znanja i željan prave, žive akcije, do savršenstva dovedena osjećaja za najtananije nijanse u evoluciji bilo koje od planeta pod njegovim poljem djelovanja, opraštao se tada, davno, tako davno da je to sada samo jedno od izgubljenih sjećanja u labirintima njegove svijesti, od svojih prastarih učitelja.
Sve je najteže ispite položio i bio je potpuno spreman.
– Jesi li siguran da ćeš moći?
Zašto se baš sada, približavajući se ovom sistemu, morao prisjetiti tog nezgodnog pitanja vijeća Starca u vrijeme kada je već kretao prema svome prvom zadatku? I što bi se dogodilo s njim da je u tom odsudnom trenutku izlanuo: Ne, nisam siguran. Kojim bi smjerom njegov život tada krenuo? Bi li njegova duša tada lutala odvojena od svoga fizičkog, kao što je znao susretati zaboravljene, izgubljene duše onih koji nisu imali jasnog cilja pred sobom? Što se to tako posebno i zabrinjavajuće događa u ovo vrijeme kad mu je ostalo tek kojih stotinjak godina do časnog otpusta iz duge i iscrpljujuće službe?
Pa, to je tek neprimjetan časak u beskonačnosti vremena.
Jesi li siguran da ćeš moći?
Jesi li siguran da ćeš moći?
Odzvanjalo je prazninom sjajne, užarene kugle koja je hvatala svoju stalnu putanju oko Zvijezde koju su oni koji su živjeli pod njenim toplim okriljem zvali Suncem. Njezin stvarni naziv bio je i predugačak i prekompliciran da bi se njime bespotrebno zamaralo. Ovako je bilo jednostavnije.
Zar se to njegovo nesvjesno ruga njemu samome? Ili je vijeće Staraca bilo u pravu kad je donijelo odluku o njegovom prijevremenom povlačenju s dužnosti? Je li izgubio razum? I što su to oni mogli znati, a što je on previdio? Gdje je pogriješio?
– Gdje sam to pogriješio? – upita očajničkim glasom prazninu svoje zlaćane kupole.
Sa strahom, njemu tako stranim, upitao je sedmeročlano Vijeće čiji su ga članovi pozorno promatrali, zaštićeni u svojim izoliranim prostorijama na Matičnoj planeti. (Znao je zasigurno da nikada neće postati njihov član.)
– Mi smatramo da je tvoja duša u ovome trenutku gotovo prazna, a tvoje srce neće podnijeti još jedan bolan gubitak. Vrijeme je da se sjedine.
– O kakvom to gubitku govorite? Već odavno nisam izgubio niti jedan naseljeni svijet, a i onaj posljednji nije uništen radi moje pogrešne procjene već radi asteroida koji…
– E, vidiš. U tom asteroidu ništa nije bilo slučajno. Poslan je da u tom trenutku učini ono što je učinio, a ti si trebao raspoznati znake upozorenja koji su se jasno razabirali. Zanemario si potrebe i osobine životnih oblika tog svijeta, a oni su tako očajnički tražili tvoju pomoć. Vijeće je moralo uskočiti. U svom neznanju uništili su i sebe i sve oko sebe. Morali su biti uništeni baš na tom stupnju razvoja. Postali su preopasni, onako nezreli, ne samo za svoje zatvorene zajednice, već i mnogo šire. No, o tome sada više nema smisla razgovarati. Problem je riješen. Ostavljen ti je još samo ovaj jedan planet u sistemu i dobro pripazi – još jedna kriva procjena i katastrofa širokih razmjera proširit će se cijelim svemirom poput najopakije bolesti.
Volio je svoje svjetove. Volio je tu svoju djecu i sve bi njihove grijehe najradije preuzeo na sebe. Ali, nisu mu dali. Vatrena je kugla zaustavila svoje vrtoglavo kretanje i zauzela položaj za promatranje. Na velikom se ekranu pojavi modra planeta koju je automatizirani tragač pronašao gotovo istoga trenutka kada je njegovim mislima odjeknulo – traži. On više nije posjedovao svoj tjelesni oblik koji je bio nepotreban u stanju potpune osamljenosti u kojoj je kontrolor proveo čitav svoj dotaašnji životni vijek u službi Vijeća. Njegovo tjelesno ja čekalo ga je pohranjeno u trezorima Matične planete, baš poput tisuća drugih koji su obavljali iste ili slične dužnosti. Čekalo je njegov povratak.
Mozak njegove okrugle letjelice bio je njegov mozak, tuga koju je on osjećao bila je i njena tuga. Iz tog je razloga ona ovog trenutka blještala žarkocrvenim sjajem.
– Oprez! -odjeknulo je pustom kuglom.
– Oprez! Svo svoje znanje i umijeće usmjeri sada prema ovoj planeti. Uloži svoje sposobnosti i spoznaj što možeš spoznati. Ocijeni pravo stanje, ne kakvo bi želio, već kakvo stvarno jest.
Sam je sebi držao predavanje kao da je zaboravio što sve kontrolor treba biti i što on stvarno jest. Sjajna kugla načas zasja narančastim sjajem.
– U čemu je nastala greška? – pitao se kontrolor. Sudeći po pojedinim segmentima, ovakvo stanje planete moglo se održati još stotinama godina.
Nastojao je pomoći. On uvijek nastoji pomoći. Znao je da je dio svojih ogromnih znanja na polju matematike, kemije, fizike, prenio potpuno pouzdanim ljudima. Pa što je onda pošlo krivo?
Nije ništa vidio.
– Kompjuterska procjena? – upita.
Na velikom ekranu zasvijetli i ukažu se velike prašume sliva Amazone. Nešto nije bilo u redu. Šume su umirale, sada je to jasno vidio.
– Pod pojačanim, štetnim, kemijskim djelovanjima atmosferski se omotač stanjuje, dolazi do pojave sve većih ozonskih rupa što izaziva drastične promjene u klimi, dolazi do pojačanog “efekta staklenika”. Ocjena održivosti: nula – crveno. S druge strane, naglim razvojem medicine i njoj srodnih znanosti, produljenjem životnog vijeka stanovništva, dolazi do prenapučenosti. Rezerve raspoložive hrane i pitke vode naglo se smanjuju. Postoji snažna potreba za preseljenjem na alternativne svjetove, ali najrazvijeniji dio stanovništva ne pokazuje sposobnost dijeljenja s manje uspješnima. Sve to vodi prema besmislenim ratovima pa samim tim gube pravo širenja svekolikim Svemirom. Ocjena: jedan – crveno.
Zaključak: ova Planeta proždire samu sebe zahvaljujući nepopravljivim pogreškama učinjenim u proteklih stotinjak zemaljskih godina. Mogućnosti za opstanak svedene su na najmanju moguću mjeru, a, na žalost, tek mali dio razumnog stanovništva, bez neke veće pomoći, neće uspjeti održati ili bar malo popraviti stanje.
Prijedlog: totalno uništenje.
Ali, kontrolor se nikako nije mogao složiti s prijedlogom. Bilo je to ono na što su ga upozoravali članovi Vijeća. Nije mogao uskladiti razum i srce, a to ga je moglo dovesti do kolapsa. Pa, kako da sad dozvoli uništenje cijele populacije u koju je toliko vjerovao i u koju je polagao toliko puno nade. Htio ih je unaprijediti u svemirske putnike, želio im je otvoriti široke vidike prostranstava za kojima su toliko čeznuli. A sada bi on, njihov duhovni otac, trebao uputiti posljednji udarac i izbrisati sve njihove nade. Iako je bio svjestan opasnosti kojoj bi izložio sve ostale naseljene Planete kada bi dozvolio širenje ljudskim naraštajima (ideja ratova već je odavno izbrisana iz sjećanja svih naprednih životnih oblika i jedna bolesna misao mogla je doista lako zaraziti i ostale, a tada bi to bio kraj svega onoga što on poznaje, a Vijeće priznaje), nije to mogao. Nije to mogao ni jednom davno prije pa je to učinio netko drugi, poslavši asteroid koji je jednim udarom izbrisao sav njegov trud.
S druge strane, znao je da će, ako ovako nastave zloupotrebljavati poklonjena znanja, ljudi sami uništiti Zemlju, samo što će to trajati duže i dovesti do lančane reakcije diljem bližeg i daljeg svemira, a ono što sigurno svemirom vlada savršen je red i logika, savršen red u kaosu koji to nije i gdje svaki uzrok ima svoju posljedicu.
Sjajna je kugla održavala svoju putanju podalje od posljednje planete Sunčeva sistema, mijenjajući samo boje od modrozelene preko žute i žuto-narančaste pa sve tamo do tamnocrvne, čak crne, odražavajući time osjećaje kontrolora.
– Zauzmi putanju oko Zemlje, do položaja mjeseca. – izda nalog a kugla zazuji i munjevito uleti u sustav.
Veliki teleskopi koji su na Zemlji vršili neprekidna snimanja svemirskog prostranstva zabilježili su tek čudan, kratkotrajan bljesak čije porijeklo nisu mogli odrediti. Pomislili bi tek da je riječ o zrncu prašine što se prilijepilo na debela stakla, da pojava nije zabilježena na gotovo svim teleskopima koji su se nalazili u pogonu s ove strane zemljine polutke.
– To je sigurno krhotina s kojeg od ruskih satelita. Oni se i onako sve više raspadaju posljednjih godina zbog svoje dotrajalosti i lošeg održavanja. – zaključili su Amerikanci, što je mogla, ali i nije morala, biti istina.
Dvanaestogodišnja djevojčica s juga Europe koja toga trenutka nije imala pametnijega posla nego da leži na rosnoj, zelenoj livadi pored svog doma, ugledala je blještavu kuglu što se sakrila u sjeni punoga mjeseca.
– Znaš, mama, sudnji se dan bliži.
– Kako ti to znaš? – upita majka i nježno je pogladi po kovrčavoj, plavoj kosi čiji su pramenovi nestašno dodirivali visoko, pametno čelo.
– Vidjela sam Tvorca. Kažem ti sigurno, sudnji se dan bliži.
Majka se prekriži i promrmlja: – Oprosti joj, Gospode. Ona je samo malo dijete i ne misli zla.
Kada je gusta tama zavila kućicu na vrhu brežuljka, djevojčica ustane iz tople postelje, približi se širom otvorenom prozoru i, onako u bijaloj, laganoj spavaćici, bosih nogu i raščupane duge kose, sjedne na prozorsku dasku s koje se boja već skidala u krpicama i čeznutljivo pogleda prema srebrnome, okruglom mjesecu koji joj se smiješio s neba.
– Znam da si tamo – prošaputa – od mene se ne možeš sakriti. Ja te vidim.
Vrata male sobice tiho se odškrinu.
Majka zastane na dovratku i zabrinuto pogleda djevojčicu.
– Hajde, dušo, lezi u krevet. Pogledaj kako je zahladnjelo. Prehladit ćeš se tako lagano obučena pred otvorenim prozorom.
Djevojčica se na spomen zime primjetno strese i okrene majci.
– Da, mama, odmah – i poslušno krene prema toploj postelji.
Majka krene prema prozoru.
– Ne! Ne diraj prozore! – pobuni se djevojčica. – Ostavi otvoreno. Želim gledati mjesec.
– Ali, hladno je.
– Meni treba baš tako. Molim te, mama. Ti to ne razumiješ.
Majka je zabrinuto klimala glavom. Ona to doista nije razumjela kao što svojim priprostim znanjem nije mogla razumjeti ni ovo dijete koje je rodila. Njezin govor i ponašanje nisu odgovarali njezinim godinama i majka je bila zabrinuta. Nije baš normalno toliko vremena gubiti na buljenje u zvjezdano nebo. Sa strahom je razmišljala o tome što će se još izroditi iz njezinoga čudnog ponašanja. U maloj, zatvorenoj sredini u kojoj je živjela i gdje se o svakome sve znalo, nije mogla izmaći pažljivom promatranju okoline. O njima se već dovoljno pričalo još od onoga dana kad se, kao mlada žena s malim djetetom u naručju, vratila iz velikoga grada u koji je pobjegla u potrazi za novim i boljim životom u trošnu roditeljsku kućicu koja je poslije njihove smrti dugo stajala prazna. Nitko nikada nije pitao za oca malene djevojčice, ali zaključke su izveli sami na osnovi majčina prezimena koje je i mala nosila. Bila je to nekada velika sramota, ali danas je dašak civilizacije dodirnuo i malo selo u zabiti pa tako ni osude nisu pljuštale po njima, kako je to majka očekivala.
Njezina je Marta bila milo i tiho dijete i selo ju je ubrzo zavoljelo, iako je njeno ponašanje odudaralo od razigranoga, nestašnog ponašanja ostale djece. Uvijek se radije povlačila u osamu, čak i kao sasvim mala, i gubila u nekim, samo njoj znanim, mislima i idejama. Prečesto je svoje lijepe, tamne oči upirala visoko prema nebu, kao da nešto od njega očekuje. Njezine priče o dalekim zvijezdama i nepoznatim svijetovima nitko nije razumio, a posebno ne mali, seoski, desetogodišnji zamazanci čiji je najveći doseg bila susjedova trešnja s koje su mamili slatki, zreli plodovi ili bacanje susjedova mačka u hladno more ne bi li vidjeli znaju li mačke plivati ili ne – to što je mačka bila crna da crnja ne može biti, sigurno nije imalo veze. Koliko ima Zvijezda na nebu, koliko još sunaca i naseljenih planeta, nije ih previše zanimalo. Kad bi Marta počela o tome govoriti, jedan po jedan napuštali bi njenu blizinu i odlazili u potragu za nekom zanimljivijom pustolovinom.
– Kako je čovjek dospio na Zemlju? – ovo prvo pitanje tada još petogodišnje djevojčice koja nije znala ni slova pročitati, potpuno je zbunilo njezinu majku.
– E, moja Ana! To tvoje dijete kao da ne pripada ovom svijetu. – na prvome je roditeljskom sastanku zaključila seoska učiteljica. I nju je Marta zasipala sličnim pitanjima koja su prestala onog trenutka kada je djevojčica, začudnom brzinom, naučila čitati prva slova. Od tada je znanje crpila iz drugih izvora – iz školske knjižnice, na primjer, koja joj, istini za volju, uskoro nije bila dovoljna. S dvanaest je godina Marta odlazila u veliku knjižnicu obližnjega grada i uskoro je o zvijezdama, kvazarima i crnim rupama znala više od većine odraslih. Prve suze zbog neuzvraćenih simpatija ostavila je svojim razrednim prijateljicama. Mogla je do u tančina opisati nastanak novih zvijezda koje su, po njenim riječima, bile već jako, jako stare kad bi njihova svjetlost dospjela do Zemlje, ali nije mogla sa sigurnošću reći kakve su boje oči njenog prvog susjeda, zgodnog Damira.
– A ni ovo nebo, u stvarnosti, ne izgleda više ovako kako ga mi danas gledamo. To je davna, davna prošlost. Mnoštvo ovih zvijezda danas ne postoji, a umjesto njih nastajale su nove i nove. – pokušavala je na miran i strpljiv način prenijeti dio svojih spoznaja na majku, ali je ova nije mogla dugo slušati. Križala bi se, mrmljajući „Oče naš”, i odlazila svojim svakodnevnim, prizemnim poslovima. Ni jedan jedini izvanzemaljac neće oprati brdo blatne odjeće ili skuhati današnji ručak, a da se ne govori o pljevljenju korova u malom vrtu prepunom salate, blitve i rajčice čime je nadopunjavala nedostatak novaca u novčaniku.
– Ja te vidim. Ja znam da si tamo. – tiho su se pomicale Martine usne dok je lagano tonula u san.
– U sljedećih dvadesetak godina – razmišljao je kontrolor – ova će se prelijepa planeta, ako se uništavanja nastave ovim tempom, promijeniti do neprepoznatljivosti. Pa dobro, što oni misle? Zar ne vide i sami kuda to vodi?
Napredno društvo koje je želio na Zemlji nikako nije trebalo ovako izgledati. Nije on to tako zamislio kad je nekolicini odabranih odaslao tolika korisna znanja. Sve su upropastili. Ili je on za to kriv? Možda ipak nisu bili dovoljno zreli i spremni prihvatiti i pametno upotrijebiti vrijedan poklon. A neko se vrijeme činilo… Da se nije umiješao, njihov bi razvitak trajao još stotinama godina, ali bar ne bi dospjeli u ovu bezizlaznu situaciju.
Morat će podnijeti još jedan u nizu poraza.
U nekoliko je navrata stanovništvo na Zemlji počinjalo od samih prapočetaka, nesvjesno postojanja onoga prije. Milijuni godina prolazili bi bez većih problema, a onda bi sve pucalo na istim, najslabijim karikama razvitka. Uvijek je netko mislio da je bolji od drugih. Čovjek nikako da nauči gradivo kako treba. Nije tajna u tome da se razvijaju kao pojedinci koji će vladati ostalima. Razvitak treba biti ravnomjeran za sve, za cijelo čovječanstvo, bez obzira na rasu i boju kože. Treba dostići razinu zajedničke svijesti. Tek će tada napredovati do zvijezda.
Dao im je skrivena znanja o Atlantidi. Možda nije trebao jer im to znanje nije donijelo koristi, kao što se nadao. Nisu shvatili poruku. Snosio je punu odgovornost za sve ovo što se sada događa. On im je pomogao da postanu ovakvi, na njemu leži odluka o tome kada i kako udariti da sve ovo prestane. Samo tako pružit će se prilika nekim novim ljudima u sljedećim milijunima godina, što on više neće vidjeti. Znao je da će ga opozvati.
Znao je da je razočarao i sedmeročlano Vijeće, i sebe, i ove ljude na Zemlji. Zašto baš Zemlja, od svih naseljenih planeta, mora biti ta koja uvijek zapinje i pada na istom ispitu? Samo malo više razuma, samo malo više čovječnosti i planet bi mogao biti spašen.
Ovako…
Veliki se asteroid približavao Sunčevom sistemu vođen nevidljivom rukom. Vijeće je još jednom preuzimalo na sebe važnu odluku koju kontrolor nikako nije mogao donijeti. Previše ga je osjećaja vezivalo uz Zemlju i Zemljane.
Iako je pred prirodnom katastrofom koja se očekivala planeti ostajalo još nekoliko godina zemaljskog vremena, Vijeće je smatralo da, ako se već treba nešto poduzeti, to treba učiniti odmah, bez nepotrebnog oklijevanja. Kontrolor se nije slagao.
– Šteta – progovori jedan od Sedmorice i prekine tišinu.
– Da, a sve je tako dobro krenulo – nadoveže se drugi.
– Ima nešto u tom Suncu što ne dozvoljava daljnji napredak. Poslije ove katastrofe najbolje bi bilo da se na tu Planetu više ne unosi dobro sjeme života.
– Ne slažem se. Smatram da bi joj trebalo pružiti barem još jednu priliku. Možda sljedećega put bude više sreće, a i zvijezda će biti starija.
– Sve ovisi o novom kontroloru. Vidjet ćemo hoće li se on malo ozbiljnije potruditi oko njih.
– Ja još uvijek mislim da stari kontrolor nije mislio ništa loše.
– A da mu pružimo još jednu priliku?
– Kasno je za to. Vrijeme istječe, asteroid je preblizu.
Sunce se uzdignulo visoko nad malo selo uz morsku obalu. Svojim je toplim zrakama obasjavalo sive stijene na čijem su licu bezbrojne plime i oseke izazvane djelovanjem mjeseca ostavile trajan pečat. Tako je bilo tisućama godina. Ali, nešto se čudno događalo u posljednje vrijeme. Ona gornja granica do koje je more u svojoj silini dopiralo kao da se pomaknula naviše, gotovo do prvih kuća koje su mirovale visoko nad morem. Događalo se ponekad da silno jugo prebaci valove preko ruba i slanom vodom natopi kamene ograde i rijetku, crvenu zemlju što je ponegdje, blijeda i suha, provirivala u sivom kamenjaru.
Zemlja se tresla sve jače i sve češće. Što ne bi potres razorio, dovršile bi silne kiše koje su mjesecima lijevale iz mračna neba. I, kao da to nije bilo dovoljno, u ljetnim je mjesecima sunce nemilice pržilo žednu zemlju, usjevi su propadali, a ljudi i životinje ginuli bez pitke vode. Spas nije pružala ni najdeblja hladovina jer su ljetne temperature nerijetko prelazile četrdeset i pet stupnjeva u hladu, što je bilo neizdrživo za sve bolesne i onemoćale, kao i za malu djecu. Da bude još gore, ako gore biti može, pobrinuli su se požari koji su izbijali sami od sebe i do kraja uništavali sve što se uništiti dalo.
Činilo se da Tvorac nije mogao donijeti odluku kako da što brže uništi Zemlju pa je kombinirao sva zla koja je mogao zamisliti.
Bolesti…
Klimatski su poremećaji pogodovali nastajanju sve više teških i smrtonosnih bolesti koje nisu štedjele nikoga. Virusi su napredovali, razvijali svoje sposobnosti preživljavanja, postajali otporni na sve novije lijekove što su ih ljudi pronalazili radi izlječenja i zaštite. Pomoći nije bilo. Baš kad bi pomislili da su konačno pronašli rješenje za neku bolest, virusi bi se prilagodili, stvorili novi oblik otporan na lijek i nastavljali sa svojim smrtonosnim pohodom. Glad koja je oduvijek pritiskala nerazvijene države svijeta pritisnula je svojim kandžama i one razvijenije. I opet, umirala su djeca, bolesni i starci čiji organizam nije mogao podnijeti tolika tlačenja. Pitke je vode bilo sve manje, a razine oceana polako su se podizale jer više ništa nije moglo spriječiti topljenje vječnoga leda i snijega na polovima Zemlje.
– Zemlja je na izdisaju. – prišapnula je jedno jutro Marta svojoj majci. – Nitko od nas neće preživjeti. Ostat će samo virusi. Znaš, majko, oni su ipak najnapredniji životni oblik i Zemlja u stvari pripada njima. Ništa ih ne može uništiti, pa čak ni najjača sunčeva eksplozija. Mi smo samo njihovi slučajni suputnici u jednom kratkom vremenskom razdoblju. I znaš, virusi nikada ne bi uništili cijelu planetu kao što to činimo mi, ljudi. Zato nas ni Tvorac ne želi više.
Majka je slušala i nije slušala, a i ono što je čula, nije razumjela.
A Marta, i da je vikala cijelom svijetu, malo je onih koji bi željeli razumjeti.
– Uništili smo ono što nam je bogom dano i zato moramo biti kažnjeni. – zaključila je Marta i odšetala do svoje livadice s koje je u miru mogla promatrati mjesec koji se tek nazirao na nebu, čineći tako društvo Suncu koje, kao da iz nekog inata, nije željelo zaći za obzor.
– Razorni su potresi i danas do temelja uništili nekoliko gradova na Bliskom istoku, javljao je radio. -Strašne poplave odnijele su cijela naselja na jugu Azijskog kontinenta. Materijalne štete su neprocjenjive. I indijski se podkontinent ne prestaje tresi, unatoč milijunskim ljudskim žrtvama. Stanovništvo, mahom najsiromašnije, bježi u panici.
– O životinjama više nitko ne govori. Eto, to je to. Ljudski su se životi sveli na puke brojke, onako, usput rečeno, a životinje kao da i ne postoje. Ma, koga je briga za tamo neke krave i ovce, slonove, tigrove i zmije koje su na svoj način uljepšavale ovu Planetu. -prigovarala je Marta s vremena na vrijeme, slušajući tužne izveštaje. Ona je znala da će biti još i gore.
Ovoga sunčanog jutra i ona je donijela tešku odluku. I sama je uvidjela da nema koristi od upozorenja koja je pokušala prenijeti svojoj okolini. Nitko je nije želio slušati. Djeca su je izbjegavala jer je bila različita, a odrasli su smatrali da joj nisu sve daske na broju, majka se neprekidno krstila i promatrala je s nerazumijevanjem.
– Ja znam da si tamo. Od mene se ne možeš sakriti. – šaputala je tiho.
Marta je prestala govoriti.
Riječi i onako više ništa ne znače.
– Ovo je vrijeme katastrofe. – posljednje je što je majci prošaputala. – Ja više nemam riječi. – Okrenula se od stola na kojemu ju je čekao pripremljen doručak. Trebalo je krenuti u školu. Marta je svoju školsku torbu prebacila preko ramena i izašla iz kuće. Majka ju je dugo pratila pogledom, sve dok joj se iza prvog zavoja nije izgubila iz vida.
Nikada više nije vidjela svoje dijete.
Marta je dobro znala da je majka gleda. Osjetila je njen dragi pogled na zatiljku, ali se nije željela okrenuti. Da je to učinila, potrčala bi nazad, u majčin topli zagrljaj i odustala od svoje namjer, a njezin je cilj bio nešto sasvim drugo. Željela je još samo učiniti jedno: uspeti se na najviši vrhunac do kojeg su je slabašne nožice mogle odnijeti i moliti se Tvorcu da poštedi Zemlju i ljude na njoj samo još ovaj, posljednji put. Nije osjećala glad, nije osjećala strah, tek silnu potrebu da učini ovaj posljednji napor. Kad je već ljudi ne žele čuti, možda će Tvorac imati više razumijevanja. Dok je polagano koračala pustim šumskim stazama posutim opalim lišćem, stazama kojima već odavno nitko nije kročio, osjećala je da čini dobro.Trebalo je izbjeći miješanje misli u gustim, naseljenim oblastima i pronaći mjesto na osami gdje će samo njene pozitivne misli dospjeti do Tvorca.
Posljednjih je dana osjećala da u svojim idejama nije onoliko osamljena koliko joj se to činilo proteklih godina. Kao da je buđenje počelo. Ali, bojala se da je prekasno. Svojim je mislima hvatala još neke, vrlo slične, emisije, kao da joj je netko nešto želio priopćiti, netko blizak i dalek u isto vrijeme, podržavajući je u njezinim nastojanjima.
Po nekoj se inerciji kretala naprijed, sljedeći samo svoj instinkt. Svaki brežuljak na koji bi se uspela nije joj izgledao dovoljno visok. Tako bi znala da to nije pravo mjesto.
– Pravo mjesto za što?- pitala se poluglasno. Izgledalo je kao da je netko zove, ali nije mogla razlučiti pravi razlog zašto. Sve je bilo nekako zbrkano. Nije li to Tvorac već čuo njene usrdne molbe? Ma nije, to ne može biti. Znala bi to.
– Bit će da nas ima više. – pomislila je.
Čitala je ona jednom o kolektivnoj svijesti svih živih bića na Zemlji, ali nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da netko tamo, na Sjevernom polu ili u dalekoj Australiji, može znati baš o čemu ona razmišlja ovdje, u srcu Mediterana.
Zadnjih je dana sve više razmišljala o toj kolektivnoj svijesti. Možda bi na taj način uspjela objasniti svim ljudima na Zemlji koliko griješe u zanemarivanju i uništavanju ove predivne, modre planete koja će to biti sve kraće.
Majka je tog dana dugo očekivala Martin povratak iz škole. Djeca su dolazila i prolazila, ali nje nije bilo. Čekala je do večeri. Možda se mala zaigrala s ostalim djevojčicama ili je, po svom običaju, sjela na neku usamljenu livadu i razmišljala o svojim zvijezdama, mislila je.
A tada je shvatila da je njena djevojčica nestala.
Brzo je organizirana potraga. Svi su u selu htjeli pomoći. Jadna, uplakana žena sjedila je pred otvorenim prozorom i tužno promatrala veliki sjajni mjesec koji kao da joj se smijao sa vedrog noćnog neba osutoga zvijezdama.
– Za sve si ti kriv! – urlala je na mjesec, dok su se susjede u čudu pogledavale, misleći da je i majka, eto, poludjela poput kćeri. Nije to dobra krv, mislili su, a i otac. Tko zna tko je i što je učinio Ani i njezinu djetetu. Pred jutro potraga se okupila pred Aninom kućom.
– Djeteta nigdje nema. – obavijeste je. – Pretražili smo i šumu, i polje, i morsku obalu. Kao da je u zemlju propala.
Majka pognute glave uđe u kuću i za sobom zatvori vrata. Nije mogla podnijeti sažalne i znatiželjne poglede suseljana.
Njoj nitko više ne može pomoći. Znala je da je njezina Marta otišla tražiti svoj mjesec i da se više neće vratiti.
– Možda je samo malo dalje odšetala, ionako je bila čudno dijete. – govorili su susjedi. – Možda se mala sama vrati jednoga dana, iznenada, baš kao što je i nestala.
Kontrolor je, skrivajućći svoju sjajnu kuglu u sjeni Mjeseca, pažljivo promatrao i bilježio najnovija zbivanja na Zemlji. Količina potresa i poplava koja je zasula sve kontinente nije prošla nezabilježena. Znao je što to znači.
Vijeće se umiješalo.
Iz njegovih su iščitavanja izveli zaključak jednak njegovu i poduzeli sve potrebno za potpuno uništenje života na planeti. On se sam ne bi bio složio, ali mu više nisu dali pravo izbora.
Približavanje tajansvenog asteroida koji će uskoro ući u Sunčev sistem da bi dospio do svog cilja – Zemljine površine – izazivalo je sve jače i razornije potrese. Temperatura se u atmosferi povećavala. Bujice blatne, zagađene vode koje su pred sobom nosile iščupana stabla i kuće, prouzročile su povratak bolesti za koje se mislilo da su iskorijenjene.
Samo se Europa još nekako držala.
I kontrolor svoje snažne detektore usmjeri prema njoj. Možda se još nešto da spasiti? Tko zna…
Sumrak se tiho spuštao kada se Marta stala približavati visokom vrhuncu za kojim je težila.
– Samo još malo. – hrabrila je samu sebe. Već je odavno osjećala glad, posljednji sendvič koji je ponijela sa sobom u školskoj torbi pojela je prije dva dana, a kupinama na koje je nailazila prolazeći pored niskog grmlja, nije se mogla zasititi.
– Zašto na hranu nisam mislila?- pitala se ljuta na smu sebe. Kako je mogla biti tako glupa? Prije polaska trebala je pročitati knjigu o preživljavanju u prirodi koju je vidjela na jednoj od polica u gradskoj knjižnici. Bila je okupirana zvijezdama i drugim svjetovima, a nije se sjetila nečega toliko logičnoga i prizemnog.
– Ludo jedna. – prigovarala je poluglasno. – i glupi bi se dječaci toga dosjetili.
– Točno. – Glas koji je odjednom začula iza niskog grma toliko ju je prestrašio da je gotovo sjela od straha, toliko su joj se noge tresle.
– O, Bože! – prošaputala je, držeći ruku na srcu koje je udaralo kao ludo. –
– Tko si ti?
– Bog nisam. Samo sam glupi dječak koji za sebe misli da je pametan, osobito stoga što je mislio na ono nešto na što, očito, pametna djevojčica poput tebe, nije. Priđi bliže. Ja imam hrane.
Iza visokog grma krio se pravi mali logor. Marta znatiželjno pogleda. Mali šator, pažljivo sakriven granama i lišćem, naslanjao se na visoku stijenu pored koje su rasle mladice bora. Već pripremljene suhe grančice na malom, okruglom ognjištu načinjenom od kamenih oblutaka, čekale su potpalu. Pored ognjišta dječak je pripremio dva ležaja od grančica i suhog lišća i prekrio ih šatorskim krilima.
– Zar je još netko s tobom? – upita Marta.
– Ne. – kratko odgovori dječak.
– Pa, kako onda…
– E, jesi glupa. Tebe sam čekao, zar ne znaš?
– A kako si znao…
– Ako me još jednom upitaš nešto tako glupavo, pomislit ću da nisi ona za koju mislim da jesi. – negodovao je dječak.
– Dobro, ne ljuti se. Ti si dakle, onaj čije sam misli povremeno čula pored svojih?
– Tako je.
– Sad mi je lakše. – nasmije se ona i spusti svoju praznu torbu pored jednog od ležaja. – Mogu li ovdje sjesti?
– Možeš. Jesi li jako gladna?
– Još pitaš? – Marta zakoluta svojim lijepim, tamnim očima.
Znatiželjno je promatrala dječaka. Bio je nešto viši i nešto stariji od nje, po njezinoj mu je procjeni bilo negdje oko petnaest godina. Njegova gusta, crna, kovrčava kosa nestašno je okruživala usko, duguljasto lice na kojemu su se posebno isticale svjetle, rekla bi, zelene, oči, ali nije bila sigurna zbog sumraka koji je polagano padao nad mali logor. „Zgodan je.”, pomisli, „baš imam sreće. U ovoj zabiti naiđem na najslađega dečka kojeg sam si mogla poželjeti.” Tamnozelena majica, usko pripijena uz njegovo tijelo u razvoju i crne hlače izvrsno su poslužili za skrivanje u grmlju. Da joj se nije javio, prošla bi pored njega. „A to bi već bila šteta“, pomislila je i tajanstveno se smiješeći.
– Ja sam Marko, a ti? – prekine on njezine misli.
Marta- kratko odgovori.
– E, baš lijepo. Tko li nas je samo složio?
Marta se nasmije. Činilo joj se da zna odgovor, ali nije željela ispasti glupa. Zato ideju koja joj je došla sama od sebe, zadrži za sebe. Dugo je i pažljivo žvakala veliki komad kruha i mesa, a za to se vrijeme tama spustila nad šator i dvoje čudne djece. Marko zapali vatru na malom ognjištu i uskoro su sjajne iskrice veselo razbijale gustu tamu.
– Kako lijepo grije ova vatrica.
Tišina je smetala znatiželjnoj Marti. Željela je saznati o njemu sve i to što prije.
A on je šutio.
– I ti voliš gledati zvijezde, zar ne? – upita ga.
– Nešto me tamo gore jako privlači.
– I mene. To je Tvorac, zar ne?
– Ne znam. Možda.
U vedroj noći, daleko od svjetala velegrada, zvijezde su na tamnom nebu sjale posebnim sjajem. Dok se na njih spuštala noćna vlaga, dvoje je djece sjedilo u tišini.
Velika, srebrna kugla obasjavala je vodenu površinu u daljini. „Tamo je negdje moje selo“, mislila je Marta.
– Ja znam da si tamo. Od mene se ne možeš sakriti. – šaputala je neprekidno.
Marko tiho krene prema ležaju. Vatra se već odavno ugasila, samo je još miris nagorjelih grančica lebdio u zraku.
Marta se nije ni pomaknula.
Kontrolor je pažljivo osluškivao disanje osuđene Planete. Kad bi bar mogao…
Ali, ne. Odmah bi otkrili prijevaru i tko zna kakva bi kazna uslijedila.
Vijeće je Zemlju i sve oko nje držalo pod budnim nadzorom. Znao je da je svaki njegov potez strogo kontroliran i dobro proučen.
A ta ideja koja mu je sinula, načas, u mislima…
Možda ipak za nju dobije dozvolu?
Sedmorica su se nalazila u stanju duboke koncentracije.
Ništa nije smjelo izbjeći njihovoj pažnji, ništa što bi kontrolor još mogao učiniti.
Asteroid je dotaknuo vanjsku orbitu oko Sunca i brzo se približavao Zemlji. Astronomi sa Zemlje snimili su prijeteću masu kad je već bilo prekasno za bilo kakve spasilačke akcije. Kao da se pojavila niotkuda. Izračunavši putanju asteroida, znali su da će udariti negdje u Tihi ocean. Nikakvo zemaljsko oružje nije više moglo spriječiti katastrofu. Visokorazvijene zemlje uvijek su se pripremale samo za opasnosti sa Zemlje, strahujući jedni od drugih. Sada su tek shvatili odakle dolazi prava opasnost.
Saznanje je polako dopiralo do svijesti svekolikoga čovječanstva.
Potražiti spas u Svemiru? Nema dovoljno letjelica. Dva postojeća šatla mogla su ponijeti samo desetak ljudi. Svemirske su postaje brojale minimalne posade i to je bilo sve. Samo će oni preživjeti katastrofu, a tko zna koliko će i kako živjeti dalje.
Prizor koji će promatrati iz sigurnosti Svemira bit će nešto što još nikada nisu i više nikada neće vidjeti. Sada su se prisjećali i dinosaura i Atlantide. Zar će i oni tako završiti? Panika i nevjerica proširile su se posvuda. Znali su da je poslije udara u kojem su nestali dinosauri Zemlji trebalo milijarde godina da uspostavi novi život.
Poslije razdoblja u kojem je uništena Atlantida, Tvorac je bio milosrdniji i napredak je trajao kraće, a ni cijelo čovječanstvo nije bilo uništeno…
Sudeći prema veličini asteroida koji je pristizao, kataklizma će ovoga puta biti potpuna.
Marta je svoj očajnički pogled upirala prema srebrnome mjesecu. U njemu je vidjela svu nadu.
– Znam da si tamo. Pomozi nam, molim te. Pomozi nam.
Nijema je molba dodirnula srce Kontrolora.
– Mogu li?
Njegove misli krenu put sedmorice.
– Učini to. – dobije odgovor.
Istoga trena crvena, sjajna točka odlijepi se iz tamne mjesečeve sjene i krene prema Zemlji.
– Znala sam da ćeš doći. – smješkala se Marta sjajnoj kugli iznad svoje glave.
– Dođi, Marko, zove nas.
Uhvati zbunjena i zanijemila dječaka za ruku i povede ga prema osvijetljenom ulazu u letjelicu koja se pojavila pred njima.
U trenutku kada su stupili u nju, vrata se nečujno zatvore i sjajna kugla poleti prema tami Svemira.
Uskoro je zauzimala isti položaj kao i prije, u sjenci velikoga, srebrnog mjeseca koji je po posljednji put osvjetljivao planetu od koje je nastao.
Udar velikog Asteroida doista je bio strašan.
Zemljine je gravitacije na trenutak nestalo, ali i taj je jedan tren u kojem je planeta silinom udarca bila izbačena iz svoje putanje bio dovoljan da sve s njezine površine jednostavno – nestane. Uznemirena kretanja tekuće utrobe Zemlje izazvala su silna pomicanja kontinenata koji su se sudarali, međusobno se podrivajući još dugo nakon udara. Lava je izbijala na nebrojenim mjestima, planine su se stvarale tamo gdje ih nikada nije bilo. Zemlja se otvarala dugačkim usjecima, pokazujući svoju unutrašnjost. Oceani su nestali u oblacima pare uslijed silne vrućine koju je izazvao neposredni dodir sa smrtonosnim sunčevim zračenjima.
Dijelovi stijena i zemlje letjeli su posvuda praznim prostranstvom, a jedan se veliki dio kopna koji je nekada činio sastavni dio velikoga azijskog kontinenta odvojio od planete i uskoro se zaustvio na suprotnoj strani od one na kojoj je bio dosadašnji zemljin jedini satelit – Mjesec.
Dok se stanje na zemlji polako smirivalo, dok su novonastali kontinenti zauzimali svoje nove, potpuno različite položaje od prijašnjih, na novom je nebu osvanuo još jedan mjesec.
Ledeni su pokrivači na polovima dobili novi kontinuitet, a vode s neba polako su, pretvarajući se ponovno u kišne kapi, punile nove oceane.
– Mirujte! – Naizgled praznom kuglom odjekivao je silan glas. – Zlo vas nije ni dotaklo. Mirujte sad.
Posljednje što su Marta i Marko vidjeli bili su silni oblaci prašine, dima i vode koji su okružili njihov voljeni Planet.
Zemlja nije nestala.
Nastavila je svoje postojanje očišćena od svih živih bića koja su gmizala njezinom površinom, prepuštena tisućljećima u kojima će se obnoviti njezina ljepota. Tada će, poput Feniksa, iznići iz pepela prijašnjih grijeha, još ljepša i stvarnija no dosad.
Sjajna je kugla putovala Svemirskim prostranstvom noseći u sebi uspavane posljednje i prve stanovnike jedne nove Zemlje u jednoj dalekoj budućnosti.