Postati Pegazar
Autorica: Ivana D. Horvatinčić
Kroz oblake vremena letim do prošlih dana,
sva ograničenja iza mene ostaju.
Budućnost i prošlost, sve je u mojoj ruci,
jer Pegaz mi kazuje, ključ je u mom umu.
Biće poezije, Svjetlosti,
svih visina Inspiracije,
tvoj družbenik ja ću biti,
nove zemlje s tobom otkriti.
Nije lako biti čudak.
Ideš kroz život pokrenut neprekidnom željom da slijediš svoj put, briješ svoj film jer te jedino to čini istinski sretnim. Kad shvatiš da te ljudi izbjegavaju ili ti se izruguju u svom nerazumijevanju i neprihvaćanju različitosti, sve što želiš je da te puste na miru. A oni upravo to ne žele učiniti. Teško je nositi se s time i kad si odrastao i već formiranog identiteta, a kad još k tome imaš sedamnaest godina, živiš u zadrtoj zajednici od kojih deset tisuća stanovnika od kojih te barem polovica ismijava i maltretira, još je teže.
Kristina je, po tko zna koji put, ponavljala mantru Ne diraju me zatucane budale dok je svoj ruksak izvlačila iz jarka u koji su ga bacili njezine nazovi kolege iz razreda. Čak je pokušala razmišljati o epizodi Zvjezdanih staza koju je potajno, da njen brat cinkaroš ne vidi, pogledala prije polaska u školu – no ovoga puta niti to nije upalilo. Blatnjavi je ruksak bio jedno, ali pogled na mokre i uprljane knjige, kako školske tako i one koje je redovito čitala za vrijeme nastave, ispunjavao ju je čistim očajem. Ubit će me starci, razmišljala je, odljepljujući blato s pernice.
Njezini su prsti napipali nešto tvrdo i iz blata je iščeprkala kamen. Zamahnula je s namjerom da ga baci, bijesna na cijeli svijet, no iz nekog, njoj nepoznatog, razloga nije mogla. Umjesto toga, obrisala je blato s njega i pažljivije ga pogledala.
Savršeno okrugao, koja tri centimetra u promjeru, bio je siv, ali šare su po njemu bile bijele i vijugale su, tvoreći krug isprepleten od nekoliko niti usred kojega se nalazila mala rupa. Zadivljeno je zurila, odjednom uvjerena da su šare previše savršene da bi nastale prirodnim putem. Njezina je bujna mašta odmah počela sanjariti o svemircima koji su artefakt svoga postojanja ostavili upravo njoj da ga pronađe, a kada je osjetila da iz kamena izbija toplina, oduševljeno je podigla glavu i zagledala se u nebo, gotovo sigurna da će se pojaviti brod koji će je odvesti u neko bolje sutra.
Vrat ju je već zabolio, a ništa se nije događalo. Nikakvih svjetala niti brodova poput onih u Zvjezdanim stazama nije bilo na vidiku. Razočarana, slegnula je ramenima. Ni prvi ni zadnji put da sam zabrijala, pomislila je, prevrćući kamen u ruci. Bit će zgodan privjesak, zaključila je i iz džepa izvukla tanku kožnu vrpcu koja je već neko vrijeme čekala da postane nakit. Provukla je vrpcu kroz rupu na kamenu i zadovoljno ga objesila oko vrata, osjećajući njegovu toplinu koja je prodirala čak i kroz jaknu.
Odjednom, kamen bljesne, ona zajedno s njim, a u glavi joj se zavrti i ona potone, padajući na tlo koje je bilo negdje duboko, daleko…
Prvo čega je postala svjesna bila je trava na kojoj je ležala i koja ju je škakljala po licu. Zatim je došao zvuk – potmulo tutnjanje i zujanje od kojega su je uši lagano boljele. S mukom je otvorila oči.
Preda njom se prostirala livada koja se u daljini pretvarala u šumu. Miris cvijeća bio je snažan, egzotičniji od ičega što je ikad osjetila, a trava pod njezinim prstima mekana kao da je tek izrasla. Dotakla je cvijet i pogledala ga – bio je žarko ljubičast, velik poput dlana, sa svilenkastim laticama koje su se presijavale poput tekućeg srebra. Pokušavala je pojmiti gdje je i što se dogodilo, no um joj je još uvijek bio ošamućen. Polako se uspravila i osvrnula.
Posvuda cvijeće žarkih boja, nježno zelena trava, drveće koje je izgledalo kao da je preliveno glatkom plastikom. Miris je bio neopisiv – i toliko snažan da se osjećala drogiranom.
U daljini, daleko iza šume, nazirale su se kupole, njih desetak, poput grozda koji je izvirivao iz zelenila, a oko njih je bljeskalo kao da se nalaze u središtu oluje, iako je nebo bilo sasvim vedro.
“Ne miči se!”, drekne glas iza nje i Kristina se ukoči, odjednom obuzeta strahom. Zaokupljena ljepotom idile oko sebe, sasvim je smetnula s uma da nema pojma gdje je. “Tko si?”
“Kristina”, promuca ona.
“Okreni se”, naloži glas i ona posluša. Vlasnik glasa je bio visok i mršav muškarac od kojih četrdeset godina, a u tankoj je ruci držao nešto što je izgledalo kao srebrni pištolj s dvije spljoštene cijevi. Da nije bilo njegove modro plave kože i tog pištolja, skoro pa bi izgledao poput njena oca.
Pored njega je stajao jednako visok i jednako plavokožni, ali nešto mlađi, muškarac. I njegovo je oružje, također nalik pištolju, bilo upereno u nju. Obojica su je promatrala ispitujućim pogledom, kao da je skeniraju od glave do pete.
“Otkud si i što radiš ovdje, svjetlokoža?”, upita stariji.
“Ja… zapravo ne znam.”
“Da nije Narcissina uhoda?”, ubaci se mlađi. “Ima bijelu kožu.”
“Ne bijelu, već… prije narančastu”, ispravi ga stariji, i dalje oprezno promatrajući Kristinu. “Rekla si da se zoveš… Kreestina?”
“Kristina, da”, obuzdala je poriv da se nasmije zbog načina na koji je naglasio prvi slog njena imena. Smijeh zasigurno ne bi bio prikladna reakcija u situaciji u kojoj se nalazila.
“Pa, kako si dospjela ovamo?”
“Iskreno, ne znam. Našla sam taj kamen, odjednom je bljesnulo i probudila sam se ovdje…”
“Čekaj malo”, prekinuo ju je, odjednom djelujući vrlo napeto.
“Kamen?”
“Da.”
“Pokaži nam ga.”
Iz jakne je izvukla kamen i okrenula ga prema njima. Izmijenili su znakovite poglede, a zatim, uz uzdah, spustili oružje.
“Ah, pa ona je Pegazar”, reče mlađi s olakšanjem.
“Pegazar?…”, Kristina nije razumjela.
“I to novak.”
“Znaš li išta o Pegazima?”, upita stariji. “O Mandaloriji? Kraljici Narcissi? Ratu Plavih i Bijelih?”
Zbunjeno je slegla ramenima, a stariji muškarac uzdahne.
“Pođi s nama, objasnit ćemo ti”, pokazao je prema mlađemu.
“Ovo je Sardyr, moj sin. Ja sam Zehnon. A ovo sve…”, raširio je ruke, “jest Mandalorija. Bili smo na putu u Londien, grad koji možeš vidjeti tamo u daljini.”
“One kupole? Oko kojih bljeska?”
“Da, nadamo se da će napad prestati dok stignemo tamo. Otud i ovo zujanje koje čuješ. To su Kraljičini Lovci.”
“Lovci?”, pred očima su joj iskrsnule sve SF letjelice viđene na televiziji ili u njenj mašti. Sanjam, pomisli, nema drugog objašnjenja za sve ovo.
Pošla je prema šumi sa čudnovatim muškarcima plave kože. Sardyr je bio šutljiv i, činilo joj se, vrlo sumnjičav, no zato je Zehnon bio voljan odgovarati na sva pitanja. A bilo ih je mnogo.
Mandalorija je bila ogromna i Zehnon najveći dio nije niti vidio. Imao je farmu mukolica (Kristina nije pitala što su to mukolice) koju su nedavno razorili Lovci kraljice Narcisse, kao kaznu za njegovo rogoborenje protiv prevelikih poreza. Iz tog je razloga sada sa sinom putovao prema Londienu gdje se moglo priključiti vojsci Plavih.
Osnovu rata Plavih i Bijelih Kristina nije najbolje razumjela. Koliko je mogla shvatiti, radilo se o dvije mandalorijske rase koje su se razlikovale po boji kože. Stotinu je godina na mandalorijskom prijestolju sjedio jedan Plavi, a stotinu godina Bijeli vladar, a oni su unutar svoje rase bili birani kompliciranim postupkom koji je Kristina shvatila kao izbore. Tako se omogućavala ravnopravnost rasa. Prema Zehnonovoj priči, do rata je došlo kada je, nakon svojih stotinu godina vladavine, Bijela Kraljica Narcissa odbila predati prijestolje, već je nastavila vladati, a njeni su Lovci ratovali protiv svih koji bi se usudili usprotiviti.
Na Kristinino pitanje znači li to da sada postoje država Plavih i država Bijelih koje su zaraćene, Zehnon nije znao odgovoriti. Nije uopće znao što je država. Plavi nisu imali vođu I, iako su postojali gradovi i sela koje su pretežno nastavali Bijeli i oni koje su nastavali Plavi, teritorij nije bio podijeljen.
Zbrkano, zaključila je, odustavši od daljnjih političkih pitanja.
“A ti… Pegazari?”, upita. “Što su oni?”
“Ne znam mnogo o tome”, počešao se iza uha. “Oni ratuju protiv Kraljice. Ali nisu niti Bijeli niti Plavi. Jednostavno su… drugačiji. Poput tebe.”
“Zbog boje kože?”
“Da, ali ne samo zbog toga. Svaki Pegaz bira svog Pegazara, a kad ostane bez njega, traži novoga. Svi znamo da je krug na tvom amuletu znak Pegazara i da se Pegazari pojavljuju iznenada, kao da su iz nekoga drugog svijeta. Tko jednom naudi Pegazaru, navukao je na sebe bijes svih ostalih.”
“Kako da ih nađem?”
“Ne znam. Kažem ti, ne znam mnogo o njima. Zapravo…”, sa strahopoštovanjem je pogledao u tlo, “ovo je prvi put da vidim jednoga.”
Kristina zausti da kaže da ona nije nikakav Pegazar, već samo neprilagođena tinejdžerica, no kamen na njezinim prsima odjednom je postao tako vruć da ju je zapekao.
Istovremeno, iznad njih se začulo njištanje poput konjskog, samo s nekim metalnim odjekom.
Zastali su, a Zehnon i Sardyr spremno padnu na koljena. Kristina ih začuđeno pogleda.
“Što vam je?”, upita. Umjesto odgovora, Zehnon pokaže nekamo iza nje. Okrenula se i zamalo nasmijala sama sebi.
Par metara dalje stajao je bijeli krilati konj. Naravno, pomisli Kristina, Pegaz, krilati konj iz grčke mitologije. Što sam drugo mogla očekivati?
Životinja je netremice gledala u nju. Leđa su joj bila prekrivena nečim što je izgledalo poput sedla s nekoliko predmeta koji su visjeli. Riječi pjesme koju Kristina nikad ranije nije čula počele su se formirati u njenoj glavi i ona polako, kao hipnotizirana velikim Pegazovim očima, priđe.
“Kroz oblake vremena letim do prošlih dana”, počela je mrmljati, ni sama ne znajući zašto. Riječi su naprosto izlazile s njenih usana. “Sva ograničenja iza mene ostaju.”
Pegaz zarza, zatresavši malo krilima. Kamen na njenim prsima žario je i pekao.
“Budućnost i prošlost, sve je u mojoj ruci, jer Pegaz mi kazuje, ključ je u mom umu.”
Prišla mu je dovoljno blizu da bi ga mogla pomilovati i upravo je to učinila, gladeći dlanom gusto kratko krzno na njegovu vratu.
Okrenuo je glavu, i dalje je promatrajući.
“Biće poezije, Svjetlosti, svih visina Inspiracije…”, nastavila je, kao u transu, “tvoj družbenik ja ću biti, nove zemlje s tobom otkriti.”
Kad je izgovorila zadnje riječi, nešto je bljesnulo između njena dlana i Pegazova vrata, a onda je kamen prestao peći, a Pegazove su oči postale ljudske.
“Dobro mi došla, moja družbenice u ratu i miru”, reče razgovijetno, glasom koji je podsjećao na neku davno zaboravljenu melodiju. “Budi odsad znana kao Erreya jer ja sam Erithon, a vezani smo sudbinom.”
Kratko se osvrnula, pogledom pozdravivši Plave koji su i dalje osupnuto klečali, a zatim se jednim spretnim skokom uspela na Pegazova leđa.
“Whoa!”, usklikne. “Vidi ovo! A nikad u životu nisam jahala!”
“Pegazarima ne treba ništa osim instinkta”, odvrati Erithon, vinuvši se u zrak toliko glatko da je to jedva osjetila. “Iako, priznajem, i dodaci koje vidiš ovdje mogu biti od pomoći.”
Pregledala je predmete koji su visjeli sa sedla. Bio je tu pištolj poput onih kakve su imali Zehnon i Sardyr, kožna vrećica s kuglicama, cjevčica od kojih deset centimetara te još nekoliko stvarčica kojima ni izdaleka nije mogla naslutiti svrhu.
“Možda sam se trebala pozdraviti sa Zehnonom i Sardyrom”, reče, zapanjena što ne osjeća nikakvu vrtoglavicu niti strah od visine, iako su se vrlo brzo uspeli. Pogled je zaista bio zapanjujući – sada je vidjela i planine daleko na zapadu, a sve se činilo sitnim, čak i kupole prema kojima su letjeli, a oko kojih je i dalje bljeskalo.
“Ako je suđeno, srest ćeš ih opet.”
“Znam”, nije mogla objasniti, ali zaista je znala. Kao i mnoge druge stvari koje kao da su bile zaključane duboko u njenom umu, a sada su napokon bile nadohvat ruke. Znala je, primjerice, da može stvari koje jedino Pegazari mogu, ali koje točno, još nije otkrila.
“Učit ćemo zajedno”, reče Erithon, pogađajući njene misli. Kimnula je i potapšala ga po vratu.
Svijet prije Mandalorije, njena škola i klinci koji su joj se rugali, roditelji koji su je smatrali čudnom i željeli je promijeniti… sve se činilo poput sna koji je nekoć davno sanjala i sad ga se jedva mogla sjetiti. Bila je stvorena za nešto veliko, za djela u Mandaloriji, za vječni let na leđima svog Pegaza, a njen joj je kamen, o kojem je zaista počela razmišljati kao o moćnom amuletu, svojom čudnovatom toplinom obećavao stvari o kojima se nikad nije usudila sanjati.
“Kamo idemo?”, upita, iako je već slutila odgovor.
“Prema Londienu.”
“Zbog napada?”
“Da.”
“Ali… ja ne znam…”
“Znat ćeš sve što trebaš znati onda kad za to dođe vrijeme”, prekinuo ju je. “Vjeruj.”
Ubrzo su prošli cijelu ogromnu šumu kroz koju je, koliko je mogla vidjeti iz visine, napredovalo dosta ljudi, očito svi na putu u Londien. Kad bi je primijetili, uz usklike su pokazivali prema njoj i mahali joj. Osjećala je kako joj se srce širi od ponosa.
Napokon je bila potrebna; bila je drugačija od njih, ali je ta različitost bila prihvaćena i dočekivana s veseljem i nadom, umjesto s ruganjem i maltretiranjem.
Kako su se približavali Londienu, izbrojala je ukupno devet kupola različitih veličina, priljubljenih jedna uz drugu poput mjehurića od sapunice. Izvukla je cjevčicu i pogledala kroz nju. Kao da gleda kroz najjači dalekozor, mogla je vidjeti Lovce kako nasrću na stijenku kupola. Nije je začudilo što ipak nisu izgledali kako ih je prvotno zamišljala. Lovci kraljice Narcisse bili su Bijeli, s oklopima poput aluminijske folije, priljubljenima uz tijela, i metalnim robotskim krilima. Bili su brzi i spretni, ubojitih oružja na rukama koja su ispaljivala salve bljeskova, a napadali su poput mrava, neorganizirano, ali uporno.
Uočila je dio kupole koji je bio oštećen i napuknut i smjesta odlučila poći upravo tamo.
Spremila je cjevčicu i Lovci su postali tek točke u daljini. Pitajući se otkud joj hrabrosti i kako je odjednom uspjela postati toliko različita od one čudakinje kakva je bila u svom nekadašnjem svijetu, usmjerila je Erithona k napuknuću u stijenci.
Čim su se približili, Lovci su ih primijetili, a dvojica su se odvojila od kupole i poletjela prema njima. Kristina potegne pištolj iz korica, a u drugu ruku uzme nekoliko onih kuglica. Znala je što treba činiti.
Erithon spretno izbjegne prvu salvu bljeskova koji su poletjeli prema njima, a Kristina zapuca. Zelena zraka iz njena pištolja odmah pogodi prvoga Lovca i on se surva prema tlu, a ona, oduševljena prvim pogotkom, vedro usklikne.
Drugoga je tri puta promašila prije no što ga je uspjela pogoditi, a zamalo je i stradala kad je njegov bljesak proletio točno pored njene glave. No, to je nije nimalo smelo.
“Dolaze drugi”, reče Erithon dok su se nastavili približavati kupoli. Okrenula je glavu – i zaista, nekoliko je Pegazara letjelo prema gradu sa zapada. Oduševljena kako pojačanjem, tako i spoznajom da će ubrzo upoznati druge Pegazare i saznati više o Mandaloriji i svojoj ulozi u tom svijetu, usmjerila je Erithona prema skupini od pet Lovaca.
Ostatak bitke joj je, vjerojatno zbog naleta adrenalina, ostao u maglovitom sjećanju. Bilo je trenutaka kada je za dlaku izbjegla sigurnoj smrti, ali Erithon je dovoljno vješto izbjegavao bljeske, a ona je bila začuđujuće precizna kako u gađanju iz pištolja, tako i u bacanju kuglica koje su, pokazalo se, bile poput malih navodećih projektila. Prema svojoj kasnijoj procjeni, sama je srušila barem dvadesetak Lovaca. S obzirom na to da su drugi Pegazari, ljudi koji su imali istu boju kože kao i ona, bili još precizniji, nebo nad gradom ubrzo se raščistilo.
Iz kupole su kroz velika vrata nagrnuli ljudi, kličući i mašući Kristini i ostalim Pegazarima koji su se spuštali prema njima. Kristinino je srce kucalo brzo i snažno, bilo je ispunjeno ponosom i čistom, neometanom srećom.
“Tvoj družbenik ja ću biti, nove zemlje s tobom otkriti”, promrmljala je.
Našla je svoje mjesto u svijetu…