Post Scriptum
Autorica: Zita Varga
„Prvo, pa muško“, bijaše reakcija mojih roditelja još u ona davna vremena, godine 1908. Imao sam normalno djetinjstvo, kakvo bi se već moglo očekivati u jednoj građanskoj obitelji srednjega sloja, početkom stoljeća u središnjoj Europi. Igrarije, škola i sve se to skupa slijevalo u smjeru društvenoga blagostanja i priznanja – dobar posao, žena i djeca. Tako bi sve trebalo završiti i to bi bio moj društveno prihvaćeni život. A želio sam još toliko toga…
Dosadne sate pratili bi dosadni dani, mjeseci, godine. Snovi su počeli blijedjeti, utonuh u sivilo svakidašnjice, a moje bi se najveće brige svodile na uzdržavanje obitelji, odlazak na posao, na druženja s kolegama, na posjete obitelji i slične prijeko potrebne akcije.
Već duboko zakoračih u četrdesete, naizmjence uživajući i zgražajući se blagostanjem i sivilom koje me okruživalo. Dan za danom, svaki tihi sat mi je donosio novu strepnju – puku dosadu. Strah od svakoga šuma stare kuće prožimao mi je kosti. Morao sam nekuda pobjeći, a nisam mogao. Držale su me uzde društva, obitelji. Sa ženom više nisam bio u istim odnosima kao prije, djeca su poodrasla, a ja sam se cijelo vrijeme tek vrtio u krug s vlastitim mislima, izgubljenim snovima o slavi i sreći. Novac mi nikada nije bio bitan. Vidio sam ljude i čitao o nekima koji su sasvim sretno živjeli bez prebijene pare. I možda im je bilo bolje nego nama koji smo se patili za svaku forintu. Svaki dan isto.
Svaki dan isto sivilo i svaki dan isti hladni pogledi i zagušljivi gradski ustajali zrak koji je smrdio na gnjilo voće i povrće, prašinu, ugljen i dim. Bio sam na rubu živaca, a ludilo mi je već kucalo na vrata.
No onda se pojavila Ona. Dražesna Leona. Uvijek nasmiješena Leona.
Prvi je put ugledah prije mnogo godina, dok sam se s obitelji odmarao u našem malom ljetnikovcu, na rubu šume. Išao sam u šetnju sa sinom, dok mi je žena ostala skrivena u sjeni balkona, čitajući neki modni časopis koji bi kupila iz puke znatiželje ili pak taštine, ne bih znao. Nas smo dvojica krenuli u šumu kako bi na miru porazgovarali o njegovu vjenčanju s dražesnom gospođicom zlaćane kose i bistrih očiju. Bilo je svježe, rascvjetano proljetno jutro. Gazili smo po tek uskrsloj travi, promatrajući kapljice jutarnje rose koje su se još uvijek ljeskale na lišću. Šuma je bila puna tihih šumova, polako se budila iz sna koji ju je mučio tijekom zimskih mjeseci. Bio sam naviknut na šumu i njene zvukove jer sam se kao dijete uvijek igrao u njoj, makar su mi to roditelji branili, pod izlikom da je puna vukova i medvjeda. Nikada u životu nisam vidio medvjeda, a ni vukovi baš nisu bili česta pojava u ovim predjelima.
Raspravljali smo o svemu, od raznih sitnica vezanih uz vjenčanje, do toga hoće će mladenci ostati kod nas, u roditeljskoj kući, ili su željni odseliti se u svoje gnijezdo, u čemu ćemo im mi kao roditelji priskočiti u pomoć. Dečko je, vidjelo se, bio zaljubljen do ušiju. Kao što sam ja nekoć volio svoju dragu, no to je već davno prošlo. Sada sam imao obaviti sinovljevo vjenčanje. Sunce se već popelo visoko na nebo kada smo konačno bili gotovi sa svim dogovorima. Oglasilo se tiho zvonce koje nas je zvalo na objed. Krenusmo nazad prema kući, no uto, krajičkom oka, opazih nekakvo iskričenje oko jednoga drva. Na upit, sin mi je odgovorio da on nije ništa primijetio. Prišao sam bliže drvetu, no jedino što uspjeh ugledati bile su zelene oči koje su nestale u jednom treptaju. Zbunjen, vratih se sa sinom do kuće, no o očima mu ne rekoh ništa.
Kasnije te večeri, kada su svi polijegali, a noćne se ptice oglasile svojim turobnim žalopojkama, ustadoh iz kreveta. One mi zelene oči nisu davale mira. Tako čudnovate, a opet, tako zemaljske, kao da su se stvorile iz davno zaboravljenih vremena, kada su ljudi još vjerovali u vile i stvorenja nadmoćnija od nas samih, jednostavnih ljudi.
Obukoh se što sam mogao tiše te se na mjesečini išuljah iz kuće, pomno pazeći na svaki svoj korak, na svaka vrata koja sam morao zatvoriti, da ne bih kojim slučajem stvorio nepotrebnu buku kojom bih razbudio ženu i sina. Krenuh već utabanim putem do stabla koje će mi za sva vremena ostati usječeno u sjećanje.
Kada se približih mjestu na kojemu sam toga popodneva ugledao ono iskričenje, odmah primijetih da se sve razbuktalo u čitav vatromet boja i iskrica. Nisam shvaćao što se događa ni kako je takva pojava u granicama normale i po svim fizičkim zakonima uopće moguća. Prvo sam se dvoumio prići ili ne, no na koncu mr nešto ipak privuklo. Kao da se u blizini drva nešto pomaklo, a bio sam uvjeren da bi to mogla biti vlasnica onih očiju. Zakoračio sam na dio puteljka ispred stabla i u tren oka se našao oči u oči sa stvorenjem kojega sam to jutro ugledao. Dobro sam pretpostavio, bila je ženka. Iako, neka čudna vrsta, zemaljska, ali istovremeno i eterična. Velike iskričave, zelene oči dugih trepavica su me promatrale, provjeravale, procjenjivale, prodirale mi ravno u dušu. Iskričenje omanjeg vatrometa postalo je sve intenzivnije, sve šarenije, divlje, a onda sam začuo glas dalek kao vrh planine, a opet blizak kao zemlja na kojoj stojim:
„Čovječe, jesi li ikada sanjao? Jesi li ikada želio postati nešto drugo?“
Mislim da sam dosta vremena šutio. Nisam mogao doći k sebi od onih očiju. U sebi sam naravno znao da sam sanjao, dok sam bio mlad, postati netko bolji, netko tko će spašavati svjetove, netko tko će dijeliti pravdu, netko tko će jednostavno biti posebniji od ostalih. Ludi snovi, znam. No, vjerujte mi na riječ, koliko god mi mnogi zavidjeli na poslu i dobroj plaći, zapravo nisam nikada želio postati činovnik. Kada samo zamislim što sam sve mogao raditi, za što bi sve bio sposoban. Zavrtjelo mi se pred očima. Znao sam da se moji snovi nikada ne bi mogli ostvariti jer jednostavno nisam stvoren za takvo što. Tako sam pustio neka ih sanjaju drugi, nadareniji od mene. Svijet je još imao dovoljno mjesta za pisce, slikare i narodne heroje, a ja sam već prestar za takvo što.
Zelene oči kao da su mi čitale misli, kao da su odjednom otkrile ono što maloprije nisu uspjele. Vatromet iskrica opet se razbuktao te sam ponovno čuo onaj glas:
-„Bi li, možda, pristao, sada postati netko drugi?“
Osjećao sam se kao onoga dana kada sam zaprosio svoju dragu. Usta su mi se osušila, osjećao sam jezik kao suhu mrkvu kakvu bi za sretnijih dana znali izvući iz zemlje te takvu kakva je, samo malo obrisati i odmah žvakati. Tada još nije bilo vitamina u tabletama. Teške odluke. Promuklim glasom joj rekoh:
-„Naravno, ali sada je već kasno“
-„Nikada nije kasno, tvari od kojih jesmo konstantno se vrte u krug, ništa ne nestaje. Čak ni zrake koje odašiljemo dalekim zvijezdama ne nestaju sasvim, već se sastaju s ostalim putnicima i putuju u daleke krajeve u kojima su u tom trenu potrebnije, a nama će se jednog dana vratiti nove, izmijenjene.“
Nemojte mi zamjeriti, ali međuzvijezdana putovanja tamo nekakvih zraka spadala su u kategoriju stvari koje mi tada ni u kojem slučaju ne bi pale na pamet. No, glas je nastavio, zelene oči su me i dalje promatrale, a vatromet je iskrica zahvatio cijelo stablo.
„A što kažeš na to da ti staneš? Da te iščupamo iz tijeka, ostavimo te da živiš životom kakvim si oduvijek želio? S novom snagom, novim snovima?“
-„To bi bilo predivno“
Kako mi se samo glas tada činio nedoličnim govora pred takvim bićem. Istini za volju, bilo me strah. No, više od svega, znao sam da mi je dosadio dotadašnji život – makar ovaj stvor nudio put ravno u smrt ili neki novi svijet za koji nikada prije nisam čuo, prihvatio bih to. Za one zelene oči dugih trepavica.
„Znaš, cijena će biti velika“
„Nije me briga“
Iako, danas znam…Cijena je ipak bila prevelika, a teret još veći. No, tada još nisam znao kakve se snage skrivaju u tim, kako sam tada mislio, šumskim stvorovima, a još ni dan danas ne znam zašto su baš mene izabrali među milijunima i milijunima ljudi.
Siguran sam da bi bilo na desetke ljudi gorih sudbina, ljudi kojima ne bi bilo bitno platiti makar i najveću cijenu, samo da se konačno pomire sa svime. No, ja sam ipak kukavica i nisam znao što radim. Ne znam ni danas zašto sam napravio sve ono što jesam. Možda zbog onih očiju. Svejedno.
Nekoliko je trenutaka prošlo od moga nehajnog odgovora koji će mi kasnije, nakon prvobitnih blagodati, donijeti samo nove i još neviđene muke.
Tada su se zvijezde okrenule naglavačke, a svijet mi je proletio iznad glave. U glavi mi je bubnjalo kao nikada dotad, kao da mi svaka stanica u tijelu treperi. Mislio sam da je to kraj svega, da ću se raspasti na tisuće i tisuće sitnih komadića, rasuti se po cijeloj zemlji poput zvijezda na nebu. I, ah, te zvijezde koje su plesale svoj uvježbani ples, čas lijevo, čas desno, opet u krug, i tako unedogled. Ne znam koliko je sve to skupa trajalo, možda tek trenutak, iako se meni činilo kao da je prošla čitava vječnost. Bubnjanje je prestalo jednako naglo kako je i došlo, zvijezde su se ustalile na jednom mjestu, a ja sam ležao na vlažnoj travi. Opet, ne znam koliko sam dugo ležao tamo, sam.
Kap po kap, kiša je lagano počela padati. Bistre kapljice slijevale su mi se niz lice, ruke. Bio sam u svojoj odjeći, istoj onoj u kojoj sam krenuo na put. Ništa se nije promijenilo. Možda sam sve samo sanjao – i onaj vatromet, i ono stablo, i zvijezde. Jesam li mogao sanjati one oči? One predivne zelene oči. Tada se sjetih da sam cijelo vrijeme gledao samo u te oči, čak ni ne znam kakvo je to zapravo biće bilo jer vjerujem da nije bilo ljudskog roda.
Teškom se mukom uspravih i vratih do ljetnikovca. Počelo je svitati pa sam očekivao da svi još spavaju.
Vjerojatno sam prvih nekoliko trenutaka bio sasvim izgubljen. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Na mjestu gdje sam se sjećao da mora stajati ljetnikovac, sada je bila samo livada. Poljski su se cvjetići budili s prvim zrakama sunca, slijevajući kapljice rose niz svoje latice. Zavrtjelo mi se u glavi, jednostavno nisam mogao vjerovati svojim očima. Vjerovao sam, bolje reći, nadao sam se, da sam promašio mjesto, sigurno je tamo negdje iza nekog ogranka šume. Pa negdje mora biti… Tražio sam ga cijelo jutro, cijelo popodne. Nisam sjeo ni minutu da se odmorim ni da utažim glad koja me toliko prožimala. Jednostavno, morao sam naći taj ljetnikovac. I sve je ostalo bilo nekako drugačije, izmijenjeno.
Već je bilo predvečer, sunce je pri zalasku nebo oslikalo krvavocrvenom bojom. Ponovno sam ugledao biće eterične ljepote – biće podrijetlom, očito, s dalekih zvijezda, ali zarobljeno u tijelo primjerenom našemu svijetu, sačinjeno od čudnovatih tvari kojih se naši stari možda još mutno sjećaju. Sjećam se da je na sebi imala raskošnu haljinu boje višnje, decentnoga dekoltea.
Lahor joj se poigravao dugom smeđom kosom, njome uokvirivši ovalno lice crvenih usana i najdivnijega ukrasa ikada – onih predivnih zelenih očiju dugih trepavica. Smješkala se dok je prilazila. U hodu je izvukla zrcalo koje mi je, stigavši do mene, šutke predala.
Teškom mukom odvojih pogled od nje kako bih u pogledu u zrcalo ustanovio da sam se, iz meni tada neobjašnjivih razloga, pomladio najmanje dvadeset godina. U nevjerici pogledah djevojku koja svojim ljupkim glasom reče:
-„Prvo i prvo, zovem se Leona i odsad ću biti tvoja vjerna pratnja. Naravno, ako ti ne želiš drukčije. Rekla sam ti da ćemo te iščupati iz tijeka vremena i prostora, a to smo i učinili. Sada je godina 2000., početak novoga milenija. Tvoja je obitelj mrtva, loza ti je izumrla – to je bila cijena za koju si rekao da je prihvaćaš, ma kolika bila. Žao mi je. Imaš vremena koliko poželiš, možeš postati tko god želiš. Neko ćeš vrijeme još ostati sadašnjih godina, ali vrijeme ne možemo sasvim zaustaviti, iako će ono za tebe protjecati sporije. Radi što god poželiš, budi heroj, pisac, slikar, sada imaš priliku.“
Isprva nisam vjerovao. No, nakon nekoliko tjedana bezuspješne potrage za „zbiljom“, odlučio sam nešto učiniti. Trebalo mi je preko nekoliko tjedana da prebolim smrt svoje obitelji. Žena mi je umrla nekoliko godina prije mog „povratka“, pošto je pokopala našu djecu. Kćer nije imala djece, dok se sin na koncu oženio s onom plavokosom gospođicom, no pozvaše ga u rat, a on se vratio u sanduku. Ni on nije imao djece.
Nikako se nisam mogao othrvati grižnji savjesti – ma koliko me sputavali sivilo i dosada svakidašnjice, ipak se radilo o mojoj obitelji. Nije trebalo tako završiti. Ni za koga ne bi trebalo tako završiti.
Što se tiče mojih „pothvata“, nisam imao uspjeha ni u jednom od njih. Ili ja nisam shvaćao vrijeme, ili ono nije shvaćalo mene, nikada neću znati. Dražesna, uvijek nasmiješena, Leona je ostala kraj mene sve donedavno kada sam je poslao što dalje od mene. Mislim da je to bio jedini trenutak kada sam vidio istinsku tugu u tim njezinim zelenim očima, no nisam želio da vidi moje propadanje. Iako, mislim da je znala da, za razliku od nje, ja neću moći vječno živjeti.. Jednom će morati doći i taj dan kada ću se pretvoriti u prah iz kojega sam potekao i kada ću morati vratiti svo ono vrijeme koje sam uzeo. No, sada kada ni vrijeme ni prostor nisu važni, u ovome beskonačnom bunaru budućnosti, gdje nije bitno jesi li heroj ili si razbojnik, mogu samo čekati davno priželjkivan kraj svega…….
16. magor 2908.