Stardust/ Zvjezdana prašina

Stardust/ Zvjezdana prašina

Autor: Igor Rendić

Kao Gaimanova fana, prvo što me oduševilo bila je činjenica da neko od njegovih djela napokon dobiva filmsku adaptaciju (Gaiman inače baš i nema sreće s adaptacijama vlastitih djela, većina ih je i dalje u development hellu, Stardust se “snima” još od 1998.) mada se odmah pojavio i strah da Hollywood ne uzme jednu predivnu priču i siluje je (kao što su, primjerice, napravili s League of Extraordinary Gentlemen). Trailer je više nego obećavao, mada je odmah postalo jasno da su napravljene poveće izmjene. Ipak, da se mene pita, može se mijenjati sve i svašta, dokle god se zadrže osnove i duh romana, u čemu film u potpunosti uspijeva.

Film je, naravno, adaptacija i dobar dio radnje romana je ili izmijenjen, ili izbačen, ali u svojoj srži to je i dalje Gaimanov Stardust jer su svi bitni elementi i dalje tu: nadobudni mladac koji odlazi u mističnu čarobnu zemlju kako bi dokazao odabranici svog srca da je dostojan, pala zvijezda u obličju mlade žene, zla vještica koja želi njeno srce kako bi postala mlada i lijepa te braća prinčevi koja vrlo doslovno shvaćaju borbu za nasljedstvo.

Iskreno, koliko god privlačnom zvučla adaptacija bilo kojega romana ili stripa koja prati riječ po riječ i scenu po scenu, mnoge stvari koje funkcioniraju u romanu ne funkcioniraju toliko dobro na filmu, i obratno (primjerice, Tristan u filmu nosi odijelo uobičajeno za devetnaesto stoljeće s dugim bijelim kaputom, a u romanu crvenu tuniku i tajice s crvenim čizmama, što izgleda dobro na Vessovim ilustracijama, ali na filmu bi izgledalo apsurdno; iz istoga su razloga X-meni u filmu nosili crnu kožu, a ne žuto-plavi spandeks). Ali i uza sve to, film ostaje ono što je i sama knjiga u svojoj srži: bajka koja će zadovoljiti sve uzraste.

Istina, roman je mračniji, ali humor koji je dodan samo poboljšava film (ponajviše zbog DeNirovog kapetana Shakespearea; čitava scena s njegovim isprobavanjem haljina i plesom nešto je najzabavnije ikad). Stardust ima sve što jedan fantasy film imati treba: magiju, odvažnoga heroja, romansu, vještice, prinčeve i gusare. I sve to na- zračnom brodu! Ako vam na to srce ne zatitra, onda niste fantasy fan. Da, znam, sve su ovo elementi koji se mogu naći u dvadeset drugih fantasy filmova. Ali, ono što Gaiman uvijek dokazuje je da nije toliko bitno ŠTO, već KAKO. Izvedba je sve, naročito kada se radi o žanru u kojem su gotovo sve dobre ideje odavno postale klišeji. A Stardust je savršeno izveden.

Charlie Cox (da, i ja sam se pitao: «Koji Charlie?») kao Tristan savršeno nosi film i uvjerljivo glumi Tristanovo sazrijevanje, Claire Danes je apsolutno odličan izbor za Yvaine, savršena glumica za kombinaciju eterične ljepote (jedan od najboljih efekata u filmu je blaga aura svjetlosti kojom Yvaine zrači) i samovolje lika (Yvaine apsolutno nije «djeva u nevolji»), Michelle Pfeiffer ni u jednom trenutku ne pretvara svoj lik u karikaturu vještice (a to je tako lako učiniti) a DeNirov Shakespeare zaslužuje vlastiti film (DeNiru pohvala do neba, rijetko tko bi mogao odglumiti trenutni prijelaz iz sadističke gusarske sirovine u vrlo «osjećajnog» kapetana s transvestitskim sklonostima, a da ispadne uvjerljivo; možda Jack Nicholson). Gervaisova uloga je sitna, ali zamjetna, baš kao i Peter O’Toole i Rupert Everett koji možda imaju svega nekoliko minuta screen timea, ali apsolutno kradu svaku scenu u kojoj se pojave.

Od strmoglavih litica palače kraljevske obitelji u kojoj su figurativno i doslovno zabijanje noža u leđa sasvim očekivan način dolaženja na prijestolje do gusarskog zračnog broda koji je poprište bitke vođene uz can-can kao glazbenu podlogu, od taverne «Slaughtered Prince» gdje je barmen jarac pretvoren u muškarca, a kuharica i sobarica muškarac najprije pretvoren u kozu, a zatim u ženu do vještičina dvorca u kojem Lamia i njene sestre gataju iz životinjskih iznutrica, a Tristan se bori protiv mrtvog Septimusa kojim Lamia upravlja kao marionetom, od sasvim običnog kamenog zida koji označava granicu našeg svijeta i jednog drugog, čarobnog do trgovine munjama i čarobnim drangulijama, od Septimusove braće koja ga prate kao nečujni duhovi do njihove sestre i Tristanove majke, film raspreda priču koja je jednostavna, ali iskrena i zabavna. Potpuno nepretenciozan, Stardust ne želi prenijeti neku važnu poruku (osim možda one da je najbolja stvar za vas ponekad ravno ispred vaših očiju), već samo traži da vas zabavi i da dva sata provedena u gledanju budu ugodna. I možda da mu se ponekad vratite.

Ako tražite eskapizam, bolji film ćete teško naći, osim možda Princess Bride.
Čista petica.

5/5