Sunce zalazi…
Autor: Damjan Despot
Crnokosa žena sklopljenih očiju jaše stepom. Vjetar joj vije ugljenim vlasima, a ona nepomična lica gleda kroz tamu pojavnosti, prema paklenim vatrama rata koje strpljivo čekaju – jer ona mora doći. Iza stupa tiha vojska, pogleda uprtih u tu ponositu pojavu na čelu – Gospodarica zna kuda ih vodi, a znaju i oni – jer odrediše im je zapečaćeno neslomljivim pečatom sudbe. Jadni i otrcani, izgledaju kao da ih na krvavim stopalima nosi još jedino volja – snaga im je već odavno potekla travom ove suncem opržene ravni…
Žena iznenada digne ruku i zaustavi konja. Otvorivši oči mutne od gledanja iza čvrstih vrata pojavnosti, ugleda poljanu prekrivenu mrtvim tijelima. Nikakvih tragova borbe, nikakvih uzroka, samo pogled na poljanu… i mrtve.
Meki joj šapat prijeđe preko usana: „Znači, ovdje.“
Sunce polako tone u more uzdrhtale trave, a cvrčci započinju svoju simfoniju – preludij za pravu dramu skrivenu pod plaštem noći. Zveckanje oklopa, rzanje uznemirenih konja, oštrenje sječiva i pripremanje strelica – sve su to zvukovi instrumenata koji se pridružuju orkestru svirača u travi. Odjednom, nevidljivi maestro zamahne palicom i nastupi teški muk. Cijela stepa postaje divovskom strunom fantastičnoga luka – spremna da odapne strelicu koja će razoriti svjetove…
Vrisak. Urlanje. Pogani zaziv sila izvan ovoga svijeta… i mrtva vojska ustane iz svoga vječnog sna. Bojni poklič eksplodira iz grla koja više ne govore; udovi uhvate čelik, samo malo hladniji od njihovih plavičastih prstiju; a prazne se oči okrenu prema tijelima živih. Kroz zjenice im doslovno curi žareći bijes i otrovna zloba jer i oni su nekoć bili živi, a sada nisu – netko mora platiti za njihovu bol.
Usred tog pandemonija zla, stoji blijedi čuvar nemrtvih duša – kradljivac života: „Krenite! Pobijte ih sve do zadnjega, ali nju ostavite meni…“
Teška stopala zagaze kroz travu i pakao prospe svoje zrake ludila na površinu zemlje.
Strune su odapete i tihe strijele polete nebom. Mrtvi mjestimično padaju od same energije oružja, ali većinom neumoljivo nastavljaju dalje, dok im iz zlorabljenih tijela strše mnogobrojne strelice.
„Napusti lukove, vadi sječiva!“
Suočeni s napredujućim zidom čistoga zla, Gospodaričini ratnici gube vlastitu volju, ali ona je tu – čvršća od mramornoga kipa, donosi im obećanje slavne smrti – mogućnost da daju svoj obol u sukobu koji mijenja milenije. Lukovi padaju na tlo, izvlači se sjajni čelik – jedini sjaj koji im je ostao, najvjerojatnije zadnji koji će vidjeti…
„Formiraj falange, pripremi se za juriš!“
Crna kosa pada do kukova, a ona sjedi na svojemu isluženom konju držeći podignuti mač – poput giljotine koja bi trebala presjeći vratove čitave vojske neprijatelja.
Mač padne – naredba provali iz zadihanih pluća: „Juriš!“
Zemlja zadrhti od pokliča i kotrljajuće mase koja leti prema svršetku svojega života. Gospodarica hita ispred svih – munjevitom preciznošću obezglavljuje nemrtve borce, tražeći njihova zapovjednika. On za to vrijeme mirno stoji, ponosan u bljedilu svoje kože i crnini svojih halja – okrutan mu smiješak otkriva neobično bijele zube. Podsjeća na utvaru koja strpljivo čeka svoju žrtvu, makar mu za svršetak lova trebali eoni.
„Adamanstruse, danas umiremo!“
Blijedo lice pažljivo promatra napredovanje crnokose furije i tiho prošapće, poslavši samo lagani povjetarac u njezinom smjeru: „Ne.“
Daleko u pozadini, brizne krvavi krik: „Gospodarice, pomozite nam!“
Bijesna furija okreće glavu dok joj kosa šiba zrakom poput milijuna crnih bičeva. Na jednoj je strani zapovjednik mrtvih, na drugoj njezini ljudi – očajnici koji bivaju sasječeni od strane protivnika.
On se samo nijemo smijucka i mirno gleda njezine nedoumice jer zna i vidi… kako joj se niz leđa spušta neumoljivi čelik…
***
„Malena, probudi se…“
Vezana i prepuna rana, djeva podiže ispaćene kapke. On stoji nad njom i polako joj gladi dugačku kosu – licem mu plešu okrutnost i ljubav – sapletene u olujnim bljeskovima koji povremeno proviruju iz očiju.
„Gade… Što je sa mojom vojskom?“
Lagani pokret rukom obuhvati okupljeno mnoštvo tihih podanika: „Oni su sada moji.“
Dvije suze napuste beskrajno tužne oči i poteku obrazima, noseći prljavštinu, znoj i krv – gorki okus bitke.
„Zašto si takav? Zašto?…“, jecaji zaguše ostatak misli, a lijepo se lice izgubi u zaštiti suhonjave trave – želeći se vratiti u neka sretnija vremena, vremena kada je on još uvijek bio čovjek…
„Da parafraziram oca: ja sam ono što jesam. Ništa više, i ništa manje.“
Naškubljene usne i rečenica koja zapali blijedo lice poput pljuske:
„Ti si monstrum!“
„Ja ovo radim i zbog tebe…“
„Lažove! Jedini razlog su tvoji bijedni strahovi… Kada ćeš me pustiti da odem?“
„Nikada.“
„Nekad sam te voljela, Adamanstruse…“
„S ljubavlju ili bez nje, mi smo povezani za cijelu vječnost.“
Očajne oči pogledaju one iznad sebe, hladne poput čelika, i odustanu – rezignirano se zapiljivši u tlo: „Vječnost…“
„Nemoj me više pratiti, preslaba si da me zaustaviš. Radije se pomiri s okolnostima.“
„Hoću… kada ti umreš.“
Gospodar stoji iznad Gospodarice i suzbija tamu koja mu buja u grudima. Prsni mu koš izgleda kao da će eksplodirati u naletu zla, ali to se ne događa, i on bučno istisne zrak kroz stisnute zube.
Lijepo bljedilo lica sada prekriva mračna oluja – stihija koja želi uništiti zadnji podsjetnik na vlastite osjećaje iz prošlosti… a ne može. Glava mu se puni vizijama boli, preklinjanja i nekontroliranog sadizma – zvjerstava u čijem je središtu njezino tijelo koje prima sve udarce i bol – i onda se polako obnavlja, da bi mogla primiti još. Lice joj je osakaćeno, usne počupane, a uši pretvorene u spaljene ostatke – samo su oči netaknute jer one su ogledalo duše, a kada je u duši orkestralna bol – lijepe šarene kugle odražavaju cijelu predstavu – zabavu za manijakalne spodobe koje pokreće samo agonija i spoznaja da šire pakao svoje unutrašnjosti.
Ljepotu blijedoga lica sada zamjenjuje odvratna ružnoća i sjena koja tako često obilježava one poremećena uma; na usta mu navru neke siktave riječi koje bi isto tako mogle biti i cijedeći katran…
„ U početku sam ti samo htio polomiti udove, da ti u budućnosti otežam tu tvoju apsurdnu potjeru, ali sada…“, trenutak pauze da uvuče toplu slinu užitka koja ubrzano natapa usta, „sada imam druge planove.“
Značajna tišina u kojoj pažljivo prouči reakcije na licu svoje žrtve, onda neumoljivo nastavlja: „Znaš, mrtvi imaju upravo zapanjujuću strpljivost. Ti ćeš tu osobinu upoznati iz prve ruke jer sam ih zadužio za tvoju edukaciju. I sama znaš da ni ja nisam bez srca pa će ti stoga učitelji biti vlastiti časnici.“
Dvije kreature stupe pred dršćuću ženu na tlu; izmučeni, sasječeni, pali u bitci, i onda ponovno ustali – spremni za služenje novom Gospodaru i novim ciljevima.
„Pogledaj ih, Evo – dobro ih pogledaj jer će biti s tobom sve dok im se mrtvo meso ne raspadne od truljenja. Nažalost, ja neću biti ovdje da gledam predstavu. Imam, naime, druge obaveze, ali ti ćeš mi zasigurno moći prenijeti iskustva kada se ponovno sretnemo. Vidimo se u neko drugo vrijeme…“
Nemrtva armija napusti poprište masakra, a iza ostane jedno osamljeno živo biće – ostavljeno na milost elementima kojima nikada nije bilo suđeno hodati ovim svijetom.
Prolomi se prestravljeni vrisak – bezumni zvuk očaja koji prekida jedino praskanje kostiju i kidanje ispaćenoga mesa, sve dok polje ne prekrije tišina, došuljavši se nakon smrti svaka razuma…
Zakukuljena prilika hoda prljavim pločnikom i odvraća pogled. Po ulicama – bolesni, umirući, i mrtvi… odavno mrtvi. Kamenim pločama odjekuje zvonki pjev okovanih čizmi zakukuljenog namjernika i naricanje patnika – ljudi osuđenih na odvratnu smrt u smradu vlastitih izlučevina i gnoja – te rijeke koja teče cijelim gradom natapajući ga zadahom koji će trajati decenijima.
Probivši se kroz talog poluživih, prilika stigne do mračnog ulaza u crkvu. Tri kratka udarca, jedan dugi – i vrata se škripom otvore.
„«Što želiš?“
„Došla sam na okupljanje… Tražim utjehu i zaštitu od zloduha koji vije ulicama.“
„Budi pozdravljena, sestro. Slobodno uđi, ceremonija je već počela.“
Viša prilika povede put, odvevši gosta u unutrašnjost svetišta – već prepunog ostalih vjernika u stanju predanog zanosa. Ispred oltara stoji blijedi muškarac glatko obrijane glave, a kraj njega dvije prilike u teškim ogrtačima i zlokobnim bijelim maskama – podsjećajući na dugačke kljunove nekih užasavajućih ptica.
Bljedunjavi prozbori: „Braćo, okupili smo se ovdje da bismo zadržali blagoslov zdravlja. Svi smo mi dobri kršćani i uvijek smo to bili, a sada je nastupio trenutak velike kušnje. Moramo pobijediti tu kušnju i snažno zamahnuti vječnim krilima Boga pred zlom koje nam pokušava uzdrmati vjeru! Vjerujte braćo! Samo nas vjera može spasiti od Luciferovih sila zla!“
Mnoštvo divlje zaurliče: „Aleluja! Blagoslovljen bio Bog na nebesima!“
„U srcima pravednika gori snažna vatra – oganj koji će potjerati svako zlo! Zato, nemajte straha moja braćo jer mi ćemo pobijediti! Imam ovdje svoje liječnike – predane ljude koji pomažu posrnulima!“, blijede mu ruke padnu na ramena tihih prilika u ogrtačima, „Ovo je moj zalog sreće i pobjede. Jer, poslao mi ih je sam Bog. Doletjeli su na krilima anđela, a u glavama im je samo jedan cilj – nesebično donijeti mir i svjetlost u tamu koja nam je obavila srca. Pružite im i vi svoju ruku i odvedite ih u svoje domove – pokažite im svoja ognjišta, a oni će vam donijeti blagoslov koji ima svu snagu Božje ruke! Jer oni jesu ruke našega Boga, u to nemojte sumnjati!“
Mnoštvo urla, ćelavac u sredini uzdiže ruke u ekstazi, a tamni mu čuvari tiho stoje sa strana – pripremajući se za širenje „dobra“…
Odjednom – urlik iz bijesnog grla: „Prestrašene budale! Donosim vam ono čega se toliko bojite – kugu!“
Teška se tišina nadvije nad okaljano tlo svetišta, a gnjevna masa okrene užarene poglede prema izvoru zvuka – došljakinji vrane kose.
Privukavši pažnju okupljenih, žena bez riječi posegne u njedra i izvuče uginulog štakora. Držeći rep s dva prsta, visoko ga podigne u zrak i zavitla ravno u iznenađeno lice najbližeg promatrača. Kaos je već na spomen riječi „kuga“ svojim hladnim pipcima prešao preko kralježnica ovih ljudi – paničan vrisak pogođenoga djelovao je poput detonatora: „Smrt je ovdje!!!“
Natiskano mnoštvo naprosto podivlja; svetište – čuvano poput bastiona protiv užasne boleštine je razbijeno – skrovište postade bojnim poljem. Teška crkvena vrata popuste pod mahnitim pritiskom i ljudi prokuljaju na prljave ulice. Negdje na putu do vrata izgubila se ljudskost, a zvijeri misle samo na jedno – spas od štakora, spas od kuge.
Položeni po hladnim uličnim pločama, umirući indiferentno promatraju taj kaos; uskoro, buka prođe, i oni se vrate svojem tihom umiranju…
„Prokleta kučko, ovo je zadnji put da se petljaš u moje poslove! Ne mogu te ubiti, ali vjeruj mi, mogu te živu pokopati.“
„Nećeš ti nikoga pokopati jer došlo je vrijeme naplate dugova.“
Adamanstrus podigne blijedu ruku i, uperivši je u ženu, tiho protisne: „Ubij.“
„Liječnici“ jedva primjetno kimnu, izvuku sječiva i neumoljivim korakom krenu prema meti. Očiju još uvijek zapiljenih u Adamanstrusa, kao da njegovi stražari niti ne postoje, žena ponovno posegne u njedra i izvuče malu staklenu kuglicu. Snažno bačena, kuglica se rasprsne na bližem „liječniku“, razmazavši po njemu smrdljivu tekućinu. Nemrtvi čuvar zbunjeno zastane i oprezno onjuši neobičnu tvar, podigne pogled i ugleda Evin široki cerek. Zrakom poleti upaljeni svjećnjak – čuvara uhvati divlji plamen.
Crkva je ispunjena teškom atmosferom zavijajuće agonije i odvratna smrada spaljenoga mesa. Shvativši da će mu pomahnitali sluga zapaliti svetište, Adamanstrus prolaje oštru naredbu preostalom „liječniku“: „Zašto samo stojiš?! Smiri ga već jednom!“
Dva precizna udarca onesposobe žrtvu i on se sklupča na kamenim pločama – šireći tihu jezu, cvrčanje mesa i pokoji cvilež – zadnji trag života u mrtvome mesu.
„Iza! Okreni se, budalo!“
Prekasno… bijela se maska već kotrlja po podu, a mlitavo tijelo pada pokraj svoga brata – barem u smrti…
Savršenim se čelikom Evina mača cijedi smrdljivi gnoj – kap po kap, puni se tamna lokva na podu. Tekućina monotonom upornošću pronalazi put po usjecima kamenih ploča i tiho usijeca pravilne crne žile na bjelini preko koje su prošle generacije ljudi – i cijele rase nekih nevidljivih, nižih bića…
Gospodar netremice zuri u bezosjećajno sječivo – za njega je to krvnik koji ima moć prekidanja tanke niti života – nastrano produženog putovanja dolinom suza.
„Što sad, Evo?“
Ona još uvijek šuti, a čelik se lagano njiše – klatno sata koji odbrojava zadnje trenutke…
„Zar ćeš nas oboje ubiti?“
Nijemi sat još uvijek odbrojava…
„Glupačo, odgovori mi! Zašto umrijeti kao smeće kada imamo mogućnost živjeti vječno? Da, krao sam život, ali meni je bio potrebniji nego njima! Što bi oni napravili s njime? Oni su ništa, samo korisna roba koja omogućava pravo postojanje! Život, oni to nazivaju životom…“
Nekoliko suza padne na klatno: „Adame, a što je sa mnom?“
„Mrzim te, eto što je s tobom. Mrzim te gledati, mrzim te osjećati, mrzim te slušati. Oslobodio sam se oca, oslobodio sam se smrti, a ti me vječno pratiš… Napravio te iz mog rebra… Zar sam ja ikada tražio neko biće koje će ovisiti o mojem životu? Prerastao sam i tebe i njega, a ti si mi vječno nametnuta. Ne možeš umrijeti dok god sam ja živ… Kakav vic! Zašto bih ja trebao umrijeti, ako si se ti umorila od života?“
„Tvrdiš da ljudi nemaju života…“
„Tako je, nemaju!“
„…a ti preživljavaš zahvaljujući onome što njima oduzimaš. Gradiš svoje postojanje na nepostojećim ciglama, što si onda ti?“
Kratka pauza pa gnjevni vrisak: „Ja sam Gospodar!! Nema te sile koja je jača od pobjednika nad smrću. Ja trajem vječno, pljujem u lice crvima koji se svijaju pod licem ovoga bestidnog boga – upravljam životom i smrću, vraćam im za bol koju osjećam od dana kada sam nastao!“»
„Bol?“
„Postojanje je bol – bez boli nema svjesnosti o postojanju… Mrzim tu činjenicu, mrzim svijet sazdan na takvoj suludoj premisi, mrzim…“
Sječivo se polako digne, a tamne oči pogledaju svog mučitelja i suđenika: „Smrt… nije dar koji sam ti spremna dati… Umjesto toga, kazna ti je život…“
Gospodar zbunjeno zastane i onda shvati – još je jednom izbjegao susret a onime što mu zadaje paralizirajuću jezu – tuča otrovnog smijeha ispuni svetište: „Glupačo, niti za osvetu nisi dovoljno sposobna. Gadiš mi se…“
„Vidimo se… u vječnosti.“, glas tiho odzvanja, a nje više nema – nestala je poput magle…
Mramorno prijestolje pod sivim nebom – na prijestolju naga žena, a pod nogama joj skutreni muškarac. Slaba svjetlost zalazećeg sunca obasjava beskrajnu pustinju i plete dugačke sjene nad zadnjim ljudima.
Žena podigne ruku i odmakne kosu s lica… začuje se zveckanje lanca. Cviljenje pod nogama – blijedi muškarac masira vrat izranjavan povodcem. Nemoćna prilika pokuša ustati – golo ga stopalo udari posred lica. Ponovno jecaj, plač, naricanje suludog uma: „Dosta… dosta…“
Gospodarica ga tužno pogleda i polako zatvori oči, ispruživši noge na išibanim plećima nekadašnjeg Gospodara.
Pseto nastavi svoju očajnu pjesmu: „Evo… kada će doći kraj? Ima li kraja? Kraj će doći, zar ne?… Evo?“
Dlan se podigne s koljena i zategne lanac – čovjek zaječi, prestrašeno se sklupčavši u fetalni položaj.
„Ne više, ne mogu više… Mrzim te… Kada će već jednom doći kraj? Evo, preklinjem te, reci mi kada će doći kraj!“
Djevine usne protisnu kratku misao koja zvuči kao da je ponovljena već bezbroj puta: „Sve što živi, mora i umrijeti…“
„Ali kada?! Ali kada… ali kada… alikada… alkada… alokvada… kali, kali, kada… kvalll!…“, um odluta, usta ispuni gorka bujica bezumnog smijeha…
Zvižduk biča, bolni vrisak – krv poteče blijedom kožom.
„Hoćeš li sada biti miran?“
„Hoću… hoću…“
Stopala ponovno nađu odmor na iskrivljenim leđima – oči se zatvore – a svilene listove ukrasi crvena tekućina.
Skoro pa nečujni šapat: „…alikada?“
Crnokosa djeva – pobjednica nad osvajačem svoga srca pogleda u mutni sjaj suludih zjenica i ,uz vječno zaljubljeni smiješak, odvrati: „Sunce zalazi…“
Odista, sunce zađe nad pustom ravnicom, zavivši svijet u vječni mrak – i svjetlosti više ne bi…