Tema broja: Mitologije

Mitologije

Autori: Jasna Legović, Igor Rendić, Vedran Vivoda, Dorian Celcer

Mitologija označava skup priča unutar neke kulture za koje njeni pripadnici vjeruju da su istinite. U tim se pričama svemir, priroda i postanak čovječanstva objašnjavaju natprirodnim silama i događajima. Donosimo vam kratak pregled nekih od manje medijski eksploatiranih mitologija ali nipošto manje zanimljivih. Kroz njih se provlače vrlo slični uzorci i zapleti priča koje možemo naći u velikom broju drugih prostorno odvojenih kultura i mitova- dokaz o univerzalnom konceptu mišljenja ljudske vrste.

MITOLOGIJE BLISKOG ISTOKA

Povijesno gledajući, počeci religije smještaju se na područja koja nazivamo kolijevkama čovječanstva, u Mezopotamiju i Egipat. Tijekom nekoliko tisućljeća u porječju Eufrata i Tigrisa smjenjuju se kulture Sumera, Akadskoga kraljevstva, Asirskoga i Neoasirskoga kraljevstva te Babilona i Perzije. Nešto istočnije, uz obale Mediterana, javljaju se Kanaanci i Feničani. U porječju Nila razvija se egipatska tradicija, silno značajna za bliskoistočne, ali i ostale, tradicije staroga svijeta, posebno za grčku kulturu.

Najvažniji zajednički element tih religijskih obrazaca preovladavajuća je mitološka dimenzija te razvoj institucionalizacije vjere, kao i uklapanje u hijerarhijski društveni obrazac, iako se naziru i prva spekulativna razmišljanja o postanku svijeta.

Sumer
U drugoj polovici 4. tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi gradovi-države čiji su stanovnici svo zemaljsko stanovništvo smatrali vlasništvom bogova. Glavnina zemlje pripadala je vladaru, a ostatak hramovima, dok su “obični” ljudi bili tek korisnici zemlje. Na čelu svakoga grada nalazio se vladar zvan ensi („upravljač“)’ ili lugal („veliki čovjek“). On je istovremeno obnašao i funkciju vrhovnoga svećenika koji je, u ime zajednice, komunicirao s bogovima. Središte grada sačinjavao je kompleks hramova, a dominantna je bila građevina četverokutnoga tlocrta, zigura, na čijem se vrhu nalazio hram posvećen glavnome gradskom božanstvu, a služio je i kao zvjezdarnica. Tako bogovi dobivaju svetišta, a razrađen je i sustav svećenstva. Čak i manji bogovi imaju po tisuće slugu koji se brinu za održavanje hramskih komplekasa i obredne dužnosti. Hramovi postaju središta božanskoga zračenja koja čine vezu između neba i zemlje.

Vjerovalo se da se kroz hram u zajednici očituje božanska prisutnost. Dnevni su rituali uključivali oblačenje i hranjenje štovanoga božanstva. Novonastala usmjerenost prema hramskom bogoštovlju ključna je religijska značajka sjedilačkoga načina života. Pronađeni su hramovi sljedećih bogova:
Ana: nominalni rodonačelnik bogova i središnja ličnost svečenićkih rituala – kralj neba, izvor reda
Inana: izvorna ‘sveta djevica’, prvo je božanstvo povezano s planetom Venerom. Smatrala se velikom majkom, božica je plodnosti, ljubavi i rata. Ova je sumerska božica preobličena u semitsku akkadsku božicu Ištar, odnosno asirsku Astartu, egipatsku Izidu, grčku Afroditu, etrušćansku Turan ili rimsku Veneru. Inana je povezana s Dumuzidom, božanstvom vegetacije koje umire i nanovo se rađa. Inana odlazi za njim u podzemni svijet. Ovaj se mit može usporediti s pričom o kanaanskoj boginji Anat koja traži mrtvoga boga plodnosti Baala ili s egipatskim mitom o Izidi koja traži ubijenog Ozirisa, dok grčka mitologija bilježi potragu Cibele za Atisom i Afrodite za Adonisom. Jedna od najpopularnijih interpretacija spomenutih priča je mitološko objašnjenje ciklusa plodnih i sušnih razdoblja, odnosno smjene godišnjih doba. Promatranje je zvijezda u Mezopotamiji imalo veliku važnost jer se na temelju njihova kretanja određivalo vrijeme nastanka poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojega su izradili sumerski svećenici, a koji je godinu dijelio na dvanaest mjeseci.
En-lilu: uz Ana zauzima glavnu ulogu u panteonu. Značajan je jer donosi oblake i kišu s visokih planina.
En-ki ili Ea je bio Gospodarom slatkih voda. Sumerska kozmologija drži da se ispod zemlje nalazi slatka voda o kojoj ovisi navodnjavanje. En-ki je božanstvo magije. Prvoga je čovjeka, Adapa, podučio magiji, ali mu nije dopustio da postane besmrtnim. (An otpušta Adapa, usporedba s izgonom iz raja)
Utu: Gospodar Sunca.

Sumerani su smatrali da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki ili Ninhursag, gospodaricu Zemlje. Njihov je sin Enlil, bog zraka, razdvojio Nebo od Zemlje. A ostala djeca, nazvana Anunaki, bila su Ninlil, dama južnog vjetra, Nanna, mjesec, i Utu, sunce. Zemlja je bila zamišljena kao ploča koja pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Čovjek je bio smatran djelom više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su bogovi An, Enlil i Enki.

Akadsko kraljevstvo
Oko 2300 g. pr. Kr. Akadijac Sargon osniva prvo semitsko kraljevstvo i vlada čitavim područjem od Perzijskog zaljeva, preko Sirije, do Mediterana. Akađani su neke svoje bogove poistovjetili sa sumerskim bogovima: Anu = El, Inana = Ištar, Enki = Ea, Šamaš = Bog sunca, Sin = Bog mjeseca. Sargonska je dinastija podlegla pljačkašima iz brda, a zatim se u Uru pojavila nova loza kraljeva koji su sagradili veličanstven zigurat bogu Mjesecu koji se još uvijek uzdiže iz ruševina.

Velik dio sumerske mitologije odražava se i u akkadskoj religiji. Primjerice, na akadskom je sačuvan, po podrijetlu sumerski, ep o Gilgamešu. Uz junačke zgode kralja Gilgameša, glavna tema je problem ljudske smrtnosti. Gilgameš kraljuje Urukom oko 2700 g. pr. Kr., junači se, bori s čudovištima, ali nakon smrti bliskoga prijatelja Enkidua postaje suočen s pitanjem smrti i prolaznosti ljudskoga života. U svojoj potrazi za besmrtnosti nailazi jedinoga besmrtnika, Utnapištama, koji je, sagradivši veliku barku, preživio veliki potop što ga bogovi poslaše na ljude (biblijska priča o Noi). Međutim, Utnapištam je daleko od ideala besmrtnosti. Besposličari i pomalo se dosađuje, ne zagovara vječni život niti ga preporučuje, već savjetuje Gilgameša da pripazi kako ga isprazne težnje i jadikovke za umrlima ne bi odvratile od pravih društvenih dužnosti i dohvatljivih radosti.

Asirsko kraljevstvo
Termin Asirija (akadski: Assur) u najstarija se povijesna vremena odnosio na područje gornjega dijela rijeke Tigris koje je ime dobilo po gradu Assuru. Kasnije se odnosi na političku i društvenu silu koja je zauzela sjeverni dio Mezopotamije, većinu Anatolije i velik dio egipatskoga teritorija, s Ninivehom kao glavim gradom. Asirski su kraljevi vladali velikim područjem u tri razdoblja koja se nazivaju starijim, srednjim i novim asirskim kraljevstvom. Najsnažnija i najpoznatija od tih nacija bila je ona neo-asirskoga kraljevstva iz razdoblja 911. -612. pr.Kr.

Asirski su kraljevi nastojali oponašati akadsko-babilonske kraljeve čija je kultura bila mnogo starija. Štovali su iste bogove, ali je glavni od njih, En-lil, preimenovan u Ašura, boga po kojemu je zemlja dobila ime. Ašurovo se ime zazivalo za pohoda u rat., branili su i proširivali granice te njemu u slavu osvajali druge zemlje. Pokorenim je narodima dozvoljavano štovanje vlastitih bogova, a ako se narod bunio i opirao, tada su i njegovi bogovi mogli biti zarobljeni i odvedeni u asirske hramove. Poštivali su ih, a ponekad ih, kada bi se pobunjenička zemlja pokorila, i vraćali.
Babilonsko kraljevstvo

Nakon što su od 1700. g. pr. Kr. u svom naumu doživljavali uspone i padove, Babilonci su u 6. st. pr. Kr. konačno uspjeli osvojiti Asirce. Najpoznatiji babilonski vladar bio je Nebukadnezar (Nabukadonosor) koji je obnovio Babilon i veliki hram Marduka, zaštitnika grada. Marduk je već s uspostavom Prve babilonske dinastije, za vrijeme Hamurabija, promoviran u vrhovnoga boga. Kao bog munje i oluje, mladoliki bik, nalikuje Indri iz vedskoga panteona (Indija). Uz Marduka je vezan i babilonski mit o stvaranju svijeta.

„Enuma Eliš“, spomenuti mit o stvaranju, slavi Mardukovu pobjedu i temelj je ritualnoj novogodišnjoj svetkovini ponovne uspostave reda. Ovaj ep, koji je ime dobio po riječima kojima započinje (Enuma Eliš Kada nebo gore…), sačinjava sedam tablica (sedam pjevanja) različite veličine koje broje između 125 i 165 stihova. Ep je nastao u 2. tisućljeću pr. Kr. (Prva babilonska dinastija) i, uz Ep o Gilgamešu (23. 21.st. pr. Kr.), jedan je od dva najstarija i najcjelovitija epska djela sačuvana iz drevne mezopotamske književnosti. Ep je pisan na glinenim pločicama, klinastim pismom u stihu te je najznačajnije vjersko djelo drevnih Mezopotamaca, posvećeno teogoniji i kozmogoniji, uništenju stare i ustoličenju mlađe generacije bogova, tj. elementarnih sila prirode, postanku i uređenju kozmosa te svrsi čovjekova dolaska na svijet.

Prema epu, apsolutno biće Mummu začinje u sebi misao, duhovno bivanje tvarnih počela, gubeći Jednost. Isprva stvara primordijalne bezoblične vode zasićene živućim ognjem, tjerajući životne potencije u vidljivu opstojnost. Na poticaj Mummua rađaju se dva osnovna kozmička Počela, prve kozmičke sile oličene u bogu Apsuu, muškom počelu, simbolu i oličenju Gornjih slatkih voda, i božici Tiamat, ženskom počelu, simbolu i personifikaciji Donjih slatkih voda. Apsu i Tiamat metafizička su počela lišena moći osobne volje jer im je Apsolut odredio smjer djelovanja. Iz njih se rađaju Lahma i Lahama, kozmička Tama i Noć.

Od gornje, starije, generacije bogova koja tvori kozmičke dublete, muško i žensko počelo, potječe mlađa generacija bogova koja sobom izražava izdiferencirane, subjektivne i kozmičke sile tvoreći sukladno Trojstvo: Anu, Ea i En- lil. Do sukoba dolazi kad mlađa generacija bogova ustaje protiv starije, uznemirujući Apsu i Tiamat, jer želi urediti svijet kaosa i načiniti svijet kozmosa. Bogovima mlađe generacije pridružuju se i Lahma, Lahama, Anšar i Kišar. Tiamat sačinjava čudovišnu vojsku i, na čelu sa sinom Kinguom, kreće u boj. Bogovi mlađe generacije šalju svog junaka Anua koji je poražen, a zatim i Eua kojega pogađa ista sudbina. Naposljetku se pojavljuje bog Marduk, predlažući bogovima vlastiti plan, uz naknadu stjecanja vrhovne vlasti i moći određivanja sudbine. Nakon pobjede nad božicom Tiamat, od njenog tijela gradi nebo i zemlju, a od kostiju njezina sina Kingua ljudsko biće, s ciljem da bogovima olakša težačenje. U znak zahvalnosti, bogovi mu grade svetište i veličaju Marduka, dajući mu čak pedeset počasnih imena od kojih svako izražava jednu od njegovih uloga kao boga tvorca i održavatelja u životu Majke Zemlje.

Kasniji babilonski teolozi božanstva tumače kao emanacije silnoga boga Marduka. Kasniji kolonizatori, Perzijanci, ne zatiru lokalnu religiju koja se održava sve do dolaska Islama.

Kanaan
Palestina se u razdoblju od oko 1800. do 1200. g. pr. Kr. naziva Kanaanom. U njemu uglavnom žive semiti, dok izraelska plemena nakon izlaska iz Egipta (oko 1100. g. pr. Kr.) zauzimaju Kanaan, potiskujući Kanaance na sjever, u današnji Libanon. Tu je posijano sjeme rata i neprijateljstva između Židova i Arapa koje tinja i bukti već tisućama godina.

Svjedočanstva o njihovoj religiji svode se na arheološke ostatke hramova, predmeta, natpisa te hebrejske, grčke i latinske pisane dokumente. Ostaci svetišta ispred hramova ukazuju na prinose životinjskih žrtava, obično janjadi, jaradi i prasadi. Ime Bethel, odnosno Kuća božja, govori da se vjerovalo kako u njima prebiva bog. Kao i u Sumeru, prikazi bogova su odjevani te slavljeni u personificiranom obličju. Danas su sačuvani tek brončani kipići i grnčarski prikazi božice Majke, darovateljice plodnosti. Nedostatak materijalnih svjedočanstava donekle se može pripisati i drevnim Izraelcima koje su njihovi sveti tekstovi upozavali da izbjegavaju svaki dodir s mnogobožačkom i idolatrijskom kaaanskom religijom, odnosno da sa zemlje koju je trebalo naseliti izbrišu svaki njezin trag.

Nalazišta su time svedena na sjeverno području drevnog Kanaana, gdje se nalazio i trgovački grad Ugarit. Iskopavanja, od kojih se prva datiraju već u 1929. godinu i traju sve do danas pružaju obilje podataka o ondašnjoj religiji. Glinene pločice, napisane oko 1300. pr.Kr., otkrile su novu dimenziju razumijevanja kanaanske misli. Pronađeni tekstovi iz Ugarita sadrže priče o bogovima te upute za štovanje. Iz njih doznajemo o naravi i djelima kananskih bogova. Na čelu panteona nalazio se El: ‘Bog’, otac bogova i ljudi, često prikazivan kao starac, izmučen od žene i djece, a zapravo prestar da bi djelovao. Ašera je bila Elova žena, božica- Majka. Njihova kći Anat prikazivana je kao boginja rata. U jednoj se pjesmi spominje da je poklala ljude u gradu, pričvrstila njihove glave za pojas i, veselo se smijući, prošla gradom kroza krv koja je dosezala do bedara. U isto je vrijeme ta krvoločna božica bila boginja ljubavi, zaljubljena u svojega brata Baala. Baal ili ‘Gospod’ bog je vremena i Hadad- “gromovnik”. Uz pomoć boginje Anat, Baal je izvojevao podbjedu nad Yamom – morem te Motom – bogom smrti, također sinom Ela, pred kojim je i Baal pokleknuo. Ali, nakon borbe s Anat, Mot je poražen, a Baal povraćen. Ipak, Mot se vraćao u život, donoseći iznova smrt, glad, nastašicu. Moć nad sezonskim kišama učinila je Baala omiljenim božanstvom. U slučaju suše koja bi pogađala zemlju svećenici su ga molili da pošalje kišu, pokazujući svoju odanost samoranjavanjem mačevima i kopljima.

U ostale se bogove ubrajaju Šapaš – božica Sunca, Jarik-bog Sunca i žena Nikal, Rešef – bog kuge i bolesti, Ešmun – iscjelitelj, Kotar-i-Kasis, božanstva zanatlija. Svaki je grad imao svoje božanstvo koje je nazivano gospodarom ili gospodaricom grada. Bilo je mnogo manjih bogova i božica, duhova planina, izvora i rijeka.

ILIRSKA MITOLOGIJA

Razlike između pojedinih ilirskih plemena najuočljivije su upravo u njihovoj duhovnoj kulturi, što ne čudi jer žive u različitim društveno-političkim prilikama, klimatskim podnebljima te u blizini različitih susjednih kultura koje na različite načine utječu na Ilire. Oni nisu nikada imali jednu, u duhovnom pogledu, konzistentnu i zrelu kulturu, kao što su to bile keltska, skitska ili etrurska. Jednako kao što su bili nejedinstveni u različitim područjima kulture (npr. u plesu, glazbi, jeziku, itd.), šarolikost koja vlada na religioznom polju govori o duhovnom nejedinstvu Ilira. Ta nejedinstvenost u duhovnoj, kao i u materijalnoj, kulturi te politička nejedinstvenost stvarale su pomutnju kod pisaca koji su pisali o njima već u antici, kao i kod suvremenih pisaca koji nisu mogli povezati u cjelinu sva plemena koja su se smatrala ilirskima. Nemogućnost Ilira da stvore jednu veliku panilirsku političku organizaciju umnogome je umanjila priliku da su u ilirskih plemena stvori pripadnost jednome nadplemenskom nacionalnom biću, da se formira jedinstveni panteon koji bi stvorio barem iluziju o zajedničkoj sudbini svih Ilira. Iz znanoga se može iščitati da si Iliri više zajedničkog u religiji imali u doba starijega željeznog doba, nego li kasnije pri stvaranju manjih političkih entiteta koji su doveli do duhovne razjedinjenosti koja ranije nije bila toliko izražena. Kasniji utjecaji uključuju grčke polise, ali i Rima, što je izravna posljedica pada pod Rimsko Carstvo.

Sve do Rimske okupacije, najbrojniji ostaci Ilirske religije su oni koji se odnose na posebno područje religijskih i magijskih vjerovanja – na religioznu simboliku. Sistematiziranjem simbola pronađenih na područjima gdje su živjeli Iliri povjesničari su došli do spoznaje da je pri formiranju ilirskih vjerovanja sudjelovalo nekoliko važnih kulturno- etničkih komplekasa. Ponajprije, Iliri su, kao i mnoge druge neoenolitičke populacije, štovali kult Velike Majke, odnosno kult plodnosti. Simboli toga kulta su govedo, odnosno bik koji je bio personifikacija regenerativnih sila u prirodi, jarac koji se žrtvovao bogovima da bi se osigurala plodnost zemlje i stoke te sjekira kao simbol Velike Majke. Odlučujući zaokret u repertoaru simbola događa se dolaskom Indoeuropljana, dok su kasniji prodori stepskih plemena, dolazak Kelta te utjecaji helenskoga svijeta i Italije u vrijeme željeznoga doba nizom novih značajnih simbola tek obogatili postojeći repertoar, pritom ga ne mijenjajući. Iliri će s vremenom prihvatiti mnoge religiozne simbole okupatora, ali i istovremeno ljubomorno čuvati vlastite pa će tako mnogi ilirski simboli u vjerovanjima kasnijih naroda nadživjeti i samo Rimsko carstvo.

Zahvaljujući usporedbama što se pojavljuju u okolnim civilizacijama, povjesničari su dešifrirali pojedine simbole i smjestili ih unutar ilirskoga simboličkog sustava. Analiza mnogobrojnih simbola iz ilirskih nekropola i naselja dovodi do zaključka da je glavni objekt kulta Ilira u prapovijesno doba bilo Sunce. O velikoj raširenosti toga kulta svjedoče mnogi simboli pronađeni na raznim predmetima: koncentrični krugovi, svastika, spiralni ornament, privjesci u obliku konja, likovi u obliku zmija, ptica selica, itd. Svaki simbol otkriva neku od pojedinosti vrlo kompleksnoga solarnog kulta kod Ilira. Svastika simbolizira Sunce u pokretu, Sunčeva lađa, čest je prikaz kod Liburna, nosi Sunčev disk po nebeskom svodu; zmija je simbol plodnosti, čuvarica kućnog ognjišta, a mnogim je elementima povezana sa solarnim kultom; jelen je, kao žrtvena životinja, simbol Sunca, a javlja se i konj koji vuče kolica. Ovo posljednje nas podsjeća na konje koji vuku Faetonova kola po nebeskom svodu. Kult Sunca je najizraženiji bio u sjevernim ilirskim krajevima, dok je u južnim krajevima dominirao kult zmije koja, kao životinja – totem ilirskoga roda, ima središnju ulogu u mitološkome i religijskome sustavu južnih Ilira. I sam je naziv Ilira povezan sa zmijom.

Naime, prema starogrčkoj legendi koju je zapisao Apolodor, Illyrios, rodonačelnik ilirskog roda, sin je Feničanina Kadma i njegove žene Harmonije. Po nalogu svoga oca Agenora, kralja Feničana, Kadmo je morao poći u potragu za svojom sestrom Europom koju je zgrabio Zeus. Nakon mnogih lutanja, ne usudiši se vratiti kući neobavljena posla, zaustavio se u Beociji u Grčkoj i osnovao grad Tebu. Oženivši se Harmonijom, kćerkom boga rata Aresa i boginje Afrodite, ode Kadmo, po nalogu proročišta, među ilirske Enhelejce i postade njihov kralj. Tu mu se rodi sin Illyrios po kojemu su Iliri dobili ime. U starosti su se Kadmo i Harmonija pretvorili u zmije i u tom obliku nastavili živjeti na Elizejskim poljanama – kratak je to sadržaj legende koja u grčku mitologiju uvodi i Ilire. U legendi o Kadmu piše i da je Illyriosa po rođenju obavila zmija i tako mu prenijela svoje magične moći.

Mnogi su filolozi također nastojali dokazati povezanost imena Ilira sa zmijom. Prvi je to učinio O. Grrupe, da bi Slovenac Karel Oštir kasnije pronašao poveznicu, i to kod indoeuropskih Hetita, u nazivu Illurjanke, velike mitske zmije. Prikaz zmije se može vidjeti na raznim narukvicama, ogrlicama, fibulama, itd. Takvi su prikazi već od 5. st. pr. Kr. osobito česti u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji. Zmija se pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta, čuvarica groba, simbol plodnosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja, totem, demon voda, itd. Kao simbol južnih Ilira, zmija će odolijevati nedaćama koje će zadesiti Ilire zadesiti te, zajedno s njima, nadživjeti nekoliko stoljeća dug proces romanizacije, kao i mnoge povijesne i kulturne promjene. Kršćanstvo će pokušati iskorijeniti taj ilirski simbol, ali to mu nikada neće uspjeti u potpunosti. Pojava kulta zmije samo u južnim krajevima navodi nas da razlikujemo dva jasno definirana religiozna kompleksa –južni kompleks kulta zmije s raznovrsnim manifestacijama te sjeverni kompleks kulta Sunca. Veliku skupinu čine simboli koji govore o praznovjerju Ilira. Oni su, naime, kao amulete oko vrata vješali mnoge predmete a sreću, kao i predmete slična djelovanja. Zadaća amuleta bila je štititi vlasnika od neprijatelja, zlog pogleda, i sl.

Spomenuti amuleti i simboli nisu bili dovoljni da čovjeka zaštite od raznih opasnosti, a zasigurno nisu nudili ni odgovore na mnoga pitanja koja su se odnosila na opstojnost i smisao života. To je bila zadaća moćnijih zaštitnika – antropomorfnih bogova koji su mogli razumjeti probleme Ilira i kojima su se mogli moliti te obraćati za pomoć.

O Ilirskim bogovima znamo tek ono što su nam oni sami ostavili nakon što su pali pod Rimsku vlast, iz vremena kada su, po uzoru na Rimljane, svojim bogovima podizali spomenike na kojima se po prvi puta pojavljuju originalna imena ilirskih bogova. Iliri će i pod Rimljanima nastaviti sa štovanjem vlastitih bogova, a prihvatit će i one rimske bogove koji su po svojim atributima slični ili jednaki njihovima. Tako se u natpisima često mogu pročitati imena ilirskih bogova s imenima odgovarajućih rimskih bogova. Nerijetko će rimsko ime potpuno istisnuti ilirsko, no pažljiva analiza natpisa i ikonografskih prikaza tih božanstava pokazuje da se pod rimskim imenom krije ilirsko božanstvo koje, osim imena, nema ništa rimskoga u sebi.

Prva stvar koja se uočava pri razmatranju iliskih božanstva jest činjenica da se pojedina imena pojavljuju samo u određenom prostoru. Tako se, na primjer, u Istri pojavljuje niz imena božanstava koja nećemo susresti na drugim prostorima: božica Fia, Melesocus, Boria, Iria, i drugi. Već na teritoriju Liburna pronalazimo druga imena pa tako i Anzoticu koja se podudara s rimskom božicom Venerom, Icu kojoj je, u blizini izvora koji se i danas po njoj zove Ika, podignut spomenik u Flanoni (Plomin), Iutossicu, Latru, Sentonu, itd. Na području Japoda najznačajnije je božanstvo bio Bindus, čije je svetište otkriveno kod rječice Privilice kod Bihaća. U natpisima ga se oslovljava kao zaštitnika izvora i voda, po čemu bi bio najbliži Neptunu, rimskome bogu mora i izvora. Zaštitnik izvora bio je i ilirski bog Vidsus koji se u natpisima spominje s pratiljom Thanom. U blizini Topuskog otkrivene su četiri zavjetne are posvećene upravo njima. U Topuskom su otkriveni i ostaci hrama Silvanu, rimskome bogu šuma. Po atributima, Vidasus i Silvan jednaki su bogovi. Sukladno tome, Thana bi mogla biti izjednačena s rimskom Dianom koja je boginja lova, divljači i prirode. Pretpostavlja se da je ovaj božanski par u ilirskoj hijerarhiji bogova imao vrlo važno, a možda i najvažnie, mjesto, a možda i najvažnije u ilirskoj hiararhiji bogova. Na njihovu važnost upućuju i brojni spomenici, posebno na području Dalmata, podignuti u čast Silvanu, Diani i njenih nimfa. Na slikama i Silvan i Vidasus imaju siringu, vrlo rasprostranjen instrument sastavljen od pet, šest ili sedam cijevi.

Kako su Iliri voljeli uživati u alkoholu, imali su i boga vina koji je atributima sličan grčkom bogu Dionisu. Leksikograf Hezikije spominje boga Dualosa koji se veže uz vino i pijanstvo, a kojega nalazimo kod Peonaca, dok ga je suvremena filologija povezala s albanskom riječi „dej“ (pijan) i gotskom „dwals“ (luđak). Ove dvije riječi nastele su iz istoga korijena kao i ime Dualos.

Natpisi u Bosni i Hercegovini spominju i nekoliko domaćih božanstava, no nekima od njih ne znamo ni imena jer su sačuvana samo rimska nazivlja. Jedan je od njih i Armatus, božanstvo koje ne postoji u Rimskom panteonu, i koje je, ako je suditi po pronađenim žrtvenicima, najvjerojatnije bio lokalni bog rata. Slično je i s Liberom koji je vrlo sličan Silvanu ili Terminusom koji je, kako mu i samo ime kaže, najvjerojatnije bio zaštitnikom međa. Na žrtveniku iz Ilidže kraj Sarajeva možemo iščitati ime boga Tadenusa koji je bio identificiran s rimskim bogom Apolonom. Natpis potječe iz 3. stoljeća poslije Krista te se smatra da on nije ilirskoga, već tračkoga podrijetla jer u to doba na tlu Ilira susrećemo mnoštvo rimskih, orijentalnih i drugih bogova.

Od ilirskih bogova treba spomenuti i Medarusa koji na ilirskome tlu i nije ostavio nekog traga. No, njegovo je postojanje nam posvjedočeno u Lambesiju, u Numidiji – u tamošnjem je hramu, naime, jedan Ilir u sklopu Rimske vojske, podigao dva natpisa o njemu. Stručnjaci koji su pokušali rekonstruirati lik Medarusa i njegove atribute pošli su od pretpostavke da su natpisi podignuti u hramu boga Eskulapa (vrlo poštovanoga u Iliriku) i od etimologije samog imena Medarus. Zaključak je dvojak: dok jedni smatraju da se radi o bogu liječništva, drugi su skloniji teoriji da je Medarus bog rata, što potkrepljuju opisom što ga nalazimo u natpisu.

Treba spomenuti i bogove Dracona i Draccena koji predstavljaju ostatke staroga kulta zmija. Natpis je otkriven u mjestu Sopot blizu Titovog Velesa. tj. na području na kojemu je u prapovijesno doba kult zmija bio vrlo jak. U ovim natpisima nije teško uočiti domaći božanski zmijski par.

Natpisi iz rimskoga doba donose još niz drugih ilirskih bogova -nekima od njih znamo tek ime, dok se o drugima mogu skupiti neznatne informacije identifikacijom sa srodnim rimskim bogovima, što nikako nije dostatno za utvrditi predstavlja li određeni bog ostatak iz predrimskoga razdoblja. Teže je ustanoviti što je u ilirskim božanstvima, koje pokušavamo rekonstruirati po atributima iz rimskoga doba, izvorno ilirsko, a što je njihovom izvornom identitetu dodala višestoljetna romanizacija -niti su antički pisci mnogo pisali o vjerovanjima Ilira, niti su Iliri imali pismo koje bi nam omogućilo više saznanjai o njihovim vjerovanjima, mitovima i legendama. Ilirska će nam mitologija vjerojatno zauvijek ostati nepoznanicom.

EGIPATSKA MITOLOGIJA

Drevni Egipat bio je teokratska država u kojoj je vladar, faraon, smatran božanstvom. Egipatski se faraon uvelike razlikovao od drugih vladara toga razdoblja. Primjerice, sumerski vladari bili su tek božji namjesnici na području čiji je pravi “vlasnik” ipak božanstvo, dok je egipatski faraon hodajući bog na zemlji. Tisućljetna egipatska civilizacija iznjedrila je bogati religijski sustav. On je, u prvom redu, odraz simboličnog izražavanja mitološkoga doživljaja svijeta iz kojega se razvio snažan konzervativan i hijerarhijski etičko-zakonodavni sustav te fascinantna materijalna dimenzija koja je u uskoj vezi s bogoštovljem te iznimno važnom pripremom za život poslije smrti.

Neter, egipatska riječ za boga, označuje sva metafizička bića koja izravno sudjeluju u manifestaciji svijeta fenomena. Egipatska božanstva simbolični su prikazi pojava i prirodnih zakona. Moguće je govoriti o tri tipa bogova, ovisno o načinu na koji se prikazuju. To su: bogovi ljudskog obličja, životinjskog obličja i bogovi koji su kombinacija čovjeka i životinje. U drugu kategoriju spadaju i božanstva koja se prikazuju kao kombinacija više različitih životinja. Kada, pak, govorimo o ljudsko-životinjskoj inačici, uvijek je riječ o životinjskoj glavi na ljudskom tijelu. Potpuno životinjski izgled značajka je lokalnih demona koji su najčešće zaštitničkog tipa. Jedini živi čovjek koji zaslužuje atribut neter je faraon, s ulogom posrednika između svijeta bogova i ljudi. U jednom egipatskom zapisu spominje se mit prema kojemu su faraoni Staroga Kraljevstva izravni sinovi sunčevoga boga Raa.

Kontakt s bogom ostvaruje se ritualima, a sastoji se iz propisanih radnji i izričaja. Imena božanstava samo su vanjski nazivi, dok se prava imena bogova, tajnovite magijske formule kojima se priziva snaga bogova, ne izgovaraju u svakodnevnom životu. Spomenuto se može naslutiti iz nekih zapisa u kojima se nabrajaju epiteti određenoga božanstva, a za kojima slijedi formula: “Ja te znam, i znam tvoje ime”.

Mnoštvo je različitih rituala u svrhu veličanja bogova, dodira s mrtvima, proročanstava, oživljavanja božanskih sila idolima. Naime, vjerovalo se da božanska sila ne boravi u nekom objektu sama po sebi, već je to potrebno osigurati određenim tretmanom svetišta i objekata putem “čarobnih” formula- molitava.

Kada govorimo o egipatskoj religiji, zapravo govorimo o različitim razinama pristupa religiji. Najniža je bila pučka razina s razvijenim tradicionalnim folklorom, ritualima, svetim mjestima i obredima. Drugi, nešto kompleksniji, oblik religije bio je dostupan znatnom sloju obrazovanih Egipćana koji su, poznavajući vjersku literaturu, izučavali etiku i bogoštovlje. Treća i najviša razina, štovanje boga kao apstrakcije, bila je pristupačna tek visokoškolovanim teolozima. Među tom duhovnom elitom bilo je rašireno učenje o emanacijama (označava ono što istječe iz Boga, sve potječe iz toga najvišeg bića koji se u procesu emanacije ne mijenja; spontano nastajanje različitih nižih bića iz jednog vrhovnog prabića) i kozmogoniji (nauka o razvoju svemira).

Istok i zapad simbolično su povezivani s kraljevstvom živih i mrtvih. Zapad je svijet s one granice spoznajnoga u kojem kraljuje pravedni mitološki bog-vladar Oziris. U korijenima egipatskoga svjetonazora nalazi se odnos dvojnosti, odnosno dualnosti. Primjerice, Sunce je simbol vječnosti i besmrtnosti, ali ono svake noći umire i svakog se jutra ponovno rađa, krokodil je simbol pohlepe i zla, ali i bog koji donosi poplavu i plodnost. Gotovo da nema niti jednoga pojma, niti jednog izraza, koji je za stare Egipćane bio jednoznačan ili bez religiozne simbolike. Riječ je tu o stalnoj metamorfozi ili mijeni u kojoj se suprotnosti dinamično isprepliću.

Oziris je jedan od najvažnijih i najcjenjenijih bogova Egipta. Prikazuje se u obliku ljudske mumije sa znakovima faraonske moći: magičnim štapom hekom i flagelumom s tri rese. Na glavi nosi bijelu krunu Gornjeg Egipta. Odjeća mu je bijela, što je simbol nemanifestiranog duha, a lice mu se ponekad prikazuje zelenim jer je i simbolom plodnosti. Naziva se i kraljem Amentija (staroegipatska riječ za zapad), svijeta mrtvih kojega je iščekivao svaki umrli Egipćanin. Simbol je besmrtnosti duše.

Izida je Ozirisova sestra i žena, gospodarica magije i raznih vještina, majka Horusa koji se utjelovljuje u faraonu. Prikazuje se kao žena odjevena u usku šarenu haljinu na kojoj prevladava crvena boja ili kao djevica majka koja na grudima hrani maloga Horusa, što je vjerojatno utjecalo na kasnije kršćanske prikaze djevice Marije i Isusa. U svim se hramovima i ritualima povezuje s Ozirisovim kultom.

Sin Ozirisa i Izide zove se Horus. On je solarni bog i heroj prikazivan u obliku sokola ili čovjeka s glavom sokola. Ratnik je i nositelj brojnih epiteta poput “osvetnik svoga oca”, “šarenoperi”, “krilato Sunce”, itd. Ozirisov je nasljednik na zemaljskome prijestolju u liku faraona.

Seth je Ozirisov brat koji se u mitu o Ozirisu prikazuju zlim – on je ubojica Ozirisa koji pokušava preuzeti prijestolje, zbog čega mu se osvetnički suprotstavlja Ozirisov sin Horus. Seth se često prikazuje kao čovjek s glavom neindetificirane životinje. Po Plutarhu, simbolizira sunce u njegovoj razornoj snazi te neplodnost pustinje i mora.

Neftis je Božica vrlo slična Izidi. Sethova je supruga, ali zajedno s Izidom oplakuje Ozirisovu smrt. Uvijek se prikazuje u paru s Izidom, u ženskom ili ptičjem obličju.

Anubis se obično prikazuje kao čovjek s glavom šakala ili kao šakal s vrpcom i štapom u svojoj šapi. Koža mu je crne boje, boje koju su Egipćani povezivali sa smrti, noći i obnavljanjem. U zagrobnim slikarijama prikazan je kako stoji nad mumijama, čuvajući im tjelesa, ili kao stražar na vrhu grobnice. Kasnije se, s povećanjem popularnosti legende o Ozirisu, Anubisu daje manji značaj te se navodi kako mu je Oziris, po smrti, bio predan kao dar.

Ra (kasnije Amon- Ra) je bio bog Sunca sa “sjedištem” u Heliopolisu, odnosno “Sunčanom gradu”, gdje je smješten i njegov hram. Kasnije je Ra asimiliran u Horusa, a povezivao se sa sokolom. Ra je bio bog egipatskog monoteizma za vrijeme kojega su sva ostala božanstva bila smatrana tek manifestacijama i djelićima Jednoga..

Hathor je božica koja personificira Mliječni put, našu galaksiju na koju se gledalo kao na mlijeko koje teče iz kravljega vimena. Mliječni se put smatrao putem u raj, nebeskim Nilom koji daje život zvijezdama. Hathor je bila smatrana zaštitnicom pustinjskih područja i prikazivana kao (sveta) krava s krunom na glavi. Simbolom je plodnosti.

Tot je bio božanstvo koje se smatralo srcem i jezikom boga Ra, a obično je prikazivan kao čovjek s glavom ibisa (vrsta ptice). Pridavala mu se uloga suca u borbi Dobra i Zla. U mitu o Ozirisu tvrdi se da je on bio zaslužan za Izidino uskrsnuće Ozirisa te mu se pripisuje stvaranje kalendara sa 365 dana u godini. Također, smatra se zaštitnikom pisara koji su u egipatskome društvu i inače bili visoka ugleda.

Egipatska je kultura, kao i sve ostale, bila pod velikim utjecajem religija, a može se ustvrditi da su gotovo bili “opsjednuti” zagrobnim životom, gotovo kao da su se još za života pripremali za smrt. Sve nam je ovo poznato na temelju nalaza iz njihovih grobnica. Prva asocijacija na riječ EGIPAT često je piramidalna grobnica koja je služila kao počivalište faraona, a koja danas, osim turističke atrakcije i potpirivanja teorija o izvanzemaljcima (tvrdoglavo europocentrički poričući sposobnost neeuropskih kultura za velika dostignuća) služi i kao glavni, često i jedini, izvor informacija o egipatskoj religiji, odnosno mitologiji.

Piramida se, kao oblik građevine, razvila iz prizemne pravokutne grobnice mastabe (arap. mastaba= klupa). Zidovi i stropovi prostorija piramida prekriveni su molitvama i uputama pokojniku za drugi svijet napisanim hijeroglifima. Ti tekstovi, tzv. tekstovi piramida, prvi su oblici egipatske književnosti, a kraljevom smrću piramida postaje njegov dom na drugom svijetu.

U vrijeme dok su Europljani još uvijek bili na primitivnim razinama, Egipćani se odlikuju izuzetnom civiliziranošću i dubokom religioznošću. Mnogo toga sugerira da su gradili piramide više kako bi afirmirali svoja vjerska uvjerenja, nego da bi slavili mrtve faraone, koliko god moćni oni bili. Također, bili su to rezervirani ljudi koji su dosljedno čuvali tajne svoje vjere, što se mora poštivati. No, s druge strane, uslijed urođene ljudske znatiželje i pohlepe, tužno je da većina znanja o toj kulturi proizlazi iz oskvrnjivanja počivališta najmoćnijih pojedinaca toga vremena, kako bi se potom poricala sposobnost postizanja takvih dostignuća jednoj drevnoj kulturi (barem sposobnost da bez pomoći izvanzemaljaca dostignu visoku civilizacijsku razinu).

IRSKA MITOLOGIJA

Leprechaun- U irskoj je mitologiji I folkloru leprechaun vrsta vilinskoga bića (faerie) koja nastanjuje Irsku. Kao i ostala vilinska bića, povezuje se s narodom Tuatha Dé Danann, o kojima više u daljem tekstu. Leprechaune se može naći na sjeveru Irske, u mjestu Carnlough gdje ih, kako legenda kaže, svakoga prvoga kolovoza lokalno stanovništvo lovi i tjera da piju viski dok ne natjeraju zimu da se povuče.

Leprechaun se obično prikazuje u obliku starijega muškarca odjevenoga u zeleno odijelo. Leprechauni uživaju u nepodopštinama, često gađajući djecu kamenjem i jašući na psima lutalicama. Po zanimanju su najčešće postolari, a kaže se da su vrlo bogati te da svoje blago zakopavaju tijekom rata. Tipična obitelj leprechauna ima između dva i devet članova koje se od malih nogu (pet godina) svakodnevno poji viskijem.

Prema legendi, dokle god leprechauna imate na oku, on ne može pobjeći, ali čim skrenete pogled s njega, makar i na djelić sekunde, leprechaun će nestati. Najbolji način da se spriječi njegovo nestajanje je napiti ga viskijem koji mu uvelike umanjuje sposobnost nestajanja.

Leprechauni se vrlo rijetko pojavljuju u pričama koje se bave baš njima kao glavnim likovima. Baš naprotiv, leprechaun je uglavnom tek sporedni lik u priči o ljudskom junaku. U većini priča prikazuje ih se ili kao manje-više bezopasna stvorenja, ili kao stvorenja prgave naravi koja uživaju u nepodopštinama. U oba slučaja smatra ih se bićima koja su iznimno bogata i skrivaju svoje zlato na tajnim lokacijama, najčešće u ćupovima zakopanim na kraju duge.

Clurichaun- (“Kloo’-ra-kahn”) je vrsta vilinskog bića koje nalikuje leprechaunu u tolikoj mjeri da neki čak opisuju clurichaune kao “noćni tip” leprechauna. Za razliku od svojih, u zeleno odjevenih, rođaka koji samo ponekad vole popiti, clurichauni su vječito pijani. Također su i vječno namrgođeni i grubi prema drugima. Kaže se da će vam, ako ste dobri prema njima, štiti vinski podrum, ali ako ih maltretirate, velike su šanse da će vam se vino iznenada ukiseliti. Također se vjeruje da je clurichaunima najdraže od svega naići na pijanca kako leži u jarku nad kojim onda izvode razne nepodopštine -kakve točno, ne želim znati.

Far Darrig- još jedna vrsta vilinskoga bića nalik leprechaunu. Tradicionalno ih se prikazuje odjevene u crveni kaput i crvenu kapu. Legende kažu da su far darrigove nepodopštine, za razliku od onih njegova rođaka, vrlo okrutne.

Dullahan- jedno od najspektakularnijih stvorenja među irskim vilinskim bićima. Vjeruje se da dullahan tijekom određenih irskih festivala prolazi krajem u oblličju konjanika u crnom. Dullahan se prikazuje kao bezglavi konjanik koji glavu nosi ili na sedlu, ili je drži u desnoj ruci (po uzoru na ovo stvorenje nastao je i bezglavi konjanik iz američke legende o Ichabodu Craneu koja je obrađena u Burtonovu filmu “Sleepy Hollow”). Sama glava izgleda kao da je načinjena od tijesta ili pljesnjiva sira, glatke je površine s odvratnim smiješkom i sitnim crnim očima. Čitava glava svijetli i dullahanu ponekad služi za osvjetljavanje puta. Na svakom mjestu na kojem se dullahan zaustavi – jedan smrtnik umre.

Dullahan posjeduje natprirodni vid, njegova glava može vidjeti preko čitave zemlje, čak i u najcrnjoj noći pa tako vidjeti i kuću osobe na samrti, ma gdje bila. Ljudi koji vide dullahana često oslijepe na jedno oko.

Dullahan jaše na crnom pastuhu, a kao bič koristi ljudsku kralježnicu. No, u nekim se krajevima Irske dullahan pojavljuje kao kočijaš na crnoj kočiji koju vuče šest crnih konja. Kočija se kreće takvom brzinom da se okolno grmlje zna zapaliti, a sve se gradske vratnice otvaraju pred kočijom, bez obzira na to koliko dobro bile zakračunate.

Dullahanova glava smije progovoriti samo jednom tijekom svakoga putovanja, a i tada može reći samo ime osobe čiju smrt navješćuje. Dullahana se smatra utjelovljenjem drevnoga keltskog boga Crom Dubha koji je svake godine zahtijevao ljudske žrtve kako bi žetva uspjela.

Pooka- Nijednoga se vilinskoga bića Irci ne boje toliko koliko se boje pooke. Pooka se kreće zemljom po mraku i može preuzeti nekoliko različitih obličja. Najčešće se pojavljuje u obliku vitkoga crnog konja sa sumporno žutim očima i dugom grivom koji ruši ograde, plaši stoku i uništava usjeve.

Drugi pojavni oblici uključuju maloga, deformiranoga goblina, visokoga, krupnoga i iznimno dlakavog humanoida ili crnu kozu. Sama pojava pooke može natjerati kokoši da prestanu nesti jaja, a krave da prestanu davati mlijeko. U nekim dijelovima Irske ratari često ostavljaju jedan red žita nepokošenim. Taj se red naziva “pookin udio” i proizlazi iz vjerovanja da, ako mu se ostavi jedan red žita kao mito, pooka neće terorizirati ratara i njegovu obitelj.

Changeling- Nakon leprechauna, najpoznatiji dio irske mitologije su “zamijenjena djeca”. Prema legendi, vlinska bića imaju problema s rađanjem potomstva – potomci koji se ne rode mrtvi budu užasno deformirani. Odrasla vilinska bića smatraju ih odbojnima i ne žele ih zadržati. Zbog toga će često pokušati zamijeniti svoju deformiranu djecu sa zdravom ljudskom. Najčešća su meta djeca koja nisu krštena ili ona kojoj se obitelj pretjerano divi. Osim vlastite deformirane djece, odrasle će vile ponekad na mjestu otetoga ljudskog djeteta ostaviti komad drveta koji zbog magije nalikuje djetetu ili čak senilnu odraslu vilu.

Vilinsko “zamijenjeno dijete” nikada nije zadovoljno, osim kada nekakva nesreća ne zadesi nekog od ukućana. Većinu vremena “dijete” plače i vrišti, oči su mu vrlo tamne, a koža obično žuta i na dodir poput pergamenta. Nakon samo dva tjedna, “dijete” već ima sve zube, tanke noge i deformirane ruke prekrivene svijetlom dlakom.

“Dijete” donosi nesreću domaćinstvu u kojem je podmetnuto i uvijek je gladno, a jedina vrlina mu je nadarenost za glazbu pa zamijenjena djeca često pokazuju talent za glazbu koji ljudsko biće nikada ne bi moglo dostići. Ova stvorenja ne žive dugo, rijetko dožive desetu godinu. Većina ih se smežura i umre u prve tri godine života među ljudima. I odrasli ljudi također mogu biti “zamijenjeni”, a vilinski dvojnik je gotovo uvijek arogantan i bezobziran prema obitelji i prijateljima.

Ako ukućani uspiju otjerati “dijete” iz kuće, njihovo pravo dijete nit će im vraćeno neozlijeđeno, a najbolje tehnike za to su vatra, vrućina ili natjerati “dijete” da otkrije svoju pravu dob.

Grogoch- Nalikuju malim ljudima, prekriveni su gustom crvenom dlakom, ne nose odjeću, ali su mjestimice prekriveni grančicama i lišćem. Prema legendi, ne postoje ženke grogocha. U potpunosti su otporni na vrućinu i hladnoću, a najčešće obitavaju u špiljama ili udubinama u stijeni.

Grogoch može postati nevidljiv te će tek određenim osobama u koje ima povjerenja dopustiti da ga vide. Ponekad se veže za pojedince i pomaže im pri sijanju i žetvi ili u kućanskim poslovima, a pritom je jedina naknada koju traži tek – vrč vrhnja. Prema pričama, postane li njegovo pomaganje u kućanskim poslovima samim ukućanima naporno, sve što trebaju učiniti je pozvati svećenika. Grogoch se, kao i većina drugih vilinskih bića, smrtno boji svećenika i odmah će pobjeći iz kuće u koju uđe svećenik.

Banshee- žensko vilinsko biće koje se pojavljuje u tri obličja: privlačne mlade žene, starije gospođe ili smežurane babe. Ova tri obličja predstavljaju trostruki aspekt keltske božice rata i smrti (Badhbh, Macha i Mor-Rioghain). Banshee obično nosi sivi ogrtač s kapuljačom ili posmrtni pokrov, a ponekad je odjevena kao pralja koja pere krvlju umrljanu odjeću osobe čiju smrt najavljuje. Noću svojim prodornim krikom najavljuje smrt članova obitelji O’Neill, O’Brien, O’Connor, O’Grady i Kavanagh.

Merrow- Riječ merrow dolazi od irskih riječi muir (more) i oigh (djeva) i odnosi se na ženke ove vrste. Mužjaci se viđaju rijetko, a često ih se opisuje kao iznimno ružne, prekrivene krljušti, sa svinjskim crtama lica i dugim oštrim zubima. S druge strane, ženke su iznimno lijepe i, što se tiče veza s smrtnicima, promiskuitetne.

Stopala su im ravna, a između prstiju na rukama imaju plivaće kožice. Nose posebnu odjeću koja im pomaže da putuju kroz morske struje: ili malu crvenu kapu s perjem, ili ogrtač od tuljana. Kako bi izašla na kopno, merrow mora skinuti kaput. Svaki smrtnik koji je u tom trenutku pronađe dobiva potpunu kontrolu nad merrow koja se ne može vratiti u more sve dok ne dobije kaput natrag. Na ovaj način ribari često pokušavaju navesti merrow da se uda za njih jer se smatra da je ova vrsta iznimno bogata zbog blaga s potonulih brodova koje im je čest plijen.

Ovo su samo neka od desetaka vilinskih bića koja nastanjuju irsku mitologiju. Detaljan opis svakog od njih zauzeo bi mnogo više prostora od onoga što mi je na raspolaganju pa prelazim na mitološki narod koji je u neposrednoj vezi s gore navedenim bićima, posebno leprechaunima.

Tuatha Dé Danann (djeca božice Danu)
Smatra se da Tuatha De potiču od pretkršćanskih bogova Irske, a kršćanski su ih prepisivači legendi sveli na povijesne kraljeve i junake. Tuatha De dolaze u Irsku iz četiri grada u kojima su stekli okultne vještine i sposobnosti. Faliasa, Goriasa, Muriasa i Finiasa. Priča kaže da su u Irsku stigli na tamnim oblacima, iako kasnije verzije, umjesto crnih oblaka, spominju dim brodova koje su Tuatha De spalili kako bi spriječili vlastito povlačenje, odlučni da ili osvoje Irsku, ili izginu.

Prema legendi, Tuatha De su posjedovali četiri velika blaga:
1)Dagdin kotao – pripadao je bogu Dagdi i, prema legendi, mogao je nahraniti čitavu vojsku
2)Mač Svjetla – mogao je presjeći protivnike na pola i nije bilo načina da se izbjegne njegov udarac jednom kada ga se izvuče iz toka; ovaj je mač koristio Nuada
3)Lughovo koplje – goruće koplje koje se moralo držati u vodi u Dagdinom kotlu
4)Falov kamen – kamen koji bi se oglasio urlikom kada bi istinski kralj Irske stao na njega

Prvi kralj Tuatha De bio je Nuada, znan i kao Airgetlám (“Srebrna ruka”). Nuada je vodio svoj narod u rat protiv prethodnih stanovnika Irske, naroda Fir Bolg. U posljednjoj bitci s pripadnicima Fir Bolga Nuada je izgubio ruku boreći se protiv Srenga, vođe Fir Bolga. Iako su bili brojčano nadjačani, Sreng i njegovih tristo ratnika zakleli su se da će se boriti do posljednjega čovjeka (hmm, gdje sam to već čuo). Nuada i Tuatha De smatrali su ih preplemenitim ratnicima da bi dopustili da budu istrijebljeni te su im ponudili da zadrže petinu Irske, a u zamjenu za primirje.
Nuada je pak izgubio pravo na prijestolje čim je izgubio ruku jer drevna tradicija Tuatha De nalaže da na prijestolju bude kralj koji je tjelesno potpun.

Tako je kraljem Tuatha De postao Bres koji je bio polu-Fomorijac. Fomorijci su bili rasa divova pa je kralj Bres tjerao Tuatha De da plaćaju poveći danak Fomorijcima. Što se tiče samih Fomorijaca, postoje oprečne legende o njihovom izgledu: prema jednoj su bili potpuno jednaki ljudima, samo veći, prema drugoj su imali tijelo čovjeka i glavu koze, dok treća kaže da su bili golema jednooka, jednonoga i jednoruka čudovišta.

Cijelo je to vrijeme Nuada želio osloboditi svoj narod Bresove tiranije i povratiti prijestolje. Sedam godina kasnije, bogovi Dian Cecht i Creidhne zamijenili su Nuadinu odsječenu ruku srebrnom i Nuada je ponovno mogao postati kraljem.

Mala digresija o Dianu Cechtu: on je bio bog iscjelitelja i blagoslovio je izvor zvan Slane pa je svaki Tuatha De ratnik koji bi se kupao u njemu bio trenutno izliječen od svih bolesti i ozlijeda –osim, naravno, dekapitacije. Dian Cecht je imao sina zvanog Miach. Miach je godinama kasnije zamijenio Nuadinu srebrnu ruku novom, ovoga puta načinjenom od krvi i mesa. Njegov ga je otac zatim ubio iz čiste profesionalne ljubomore. Ako se može izvući ikakva pouka, onda je to da, ako ste bog, nikada ne pokušavajte biti bolji od vlastita oca.

Nuada je s prijestolja zbacio Bresa te oko sebe počeo okupljati najbolje i najvještije ratnike. S vremenom ih se nakupilo toliko da su stražari ispred Nuadina dvorca dobili naredbe da ne puštaju više ratnika da pristupe Nuadinoj vojsci, osim ako se ne radi o zaista iznimnim borcima.

Lugh je bio unuk Balora, fomorijskoga ratnika, koji je svoj izgled naslijedio od majke koja je bila ljudska žena. Balor ga je pokušao ubiti u djetinjstvu jer je saznao za proročanstvo prema kojem će ga ubiti vlastiti unuk. Lugh je uspio pobjeći i godinama kasnije odlučio se pridružiti Nuadinoj vojsci. Iako je bio ne samo ratnik, već i kovač, pjevač, harfist, povjesničar i čarobnjak, stražari su ga pustili u Nuadin dvorac tek kada je pitao imaju li nekoga tko je SVE to.

Nuada je potom poveo Tuatha De u rat protiv Bresa koji je u napad poveo Fomorijce i njihovog najvećeg ratnika Balora. U ratu koji je trajao dvadeset godina cilj Bresa i Fomorijaca bio je ponovno osvojiti Tuatha De.

Sam Balor bio je najveći fomorijski ratnik, toliko moćan da je i samim pogledom mogao ubiti ljude. Ovakvu su ulogu Fomorijci namijenili Baloru: Balor je preko oka nosio čelični vizir koji je sprečavao da ubija svoje suborce. U borbi bi Balor bio doveden pred neprijateljsku vojsku i vizir bi bio podignut, izlažući neprijatelje smrtonosnom pogledu. Na taj je način Balor ubio Nuadu i skoro porazio Tuatha De. Ali, jedan se mladi ratnik suprotstavio čudovišnom Fomorijcu u trenutku kada su Tuatha De bili spremni na predaju. Bio je to Lugh koji je jednim potezom porazio Balora. Pritom je, prema jednoj legendi, koristio koplje, dok druga kaže da se poslužio praćkom (hmm, mladić koji kamenom iz praćke porazi divovskog ratnika, to mi nekako poznato zvuči). U svakom slučaju, rezultat je jednak – toliko je jekao pogodio Balora u oko da je udarac probio lubanju i izbio mu oko na drugu stranu glave, izlažući Fomorijce njihovom vlastitom najjačem oružju. Fomorijci su se nakon toga predali i Lugh je postao kraljem Tuatha De.

Godinama kasnije, Lugh je dobio sina i nazvao ga Cuchulainn. Cuchulainn je postao ratnik kao i njegov otac, a u borbi je koristio koplje zvano Gae Bulg. Gae Bulg je bilo nazubljeno koplje koje je trgalo tijelo mete kada bi ga se pokušalo izvući.

Kao što to biva u legendama, Cuchulainn se zaljubio u prelijepu djevu, plemkinju Emer. Emerin otac Forgall nije bio oduševljen idejom da se njegova kćer uda za Cuchulainna i tražio je od njega da trenira za ratnika kod slavne ratnice Schathach, nadajući se da će rigorozni trening ubiti prosca njegove kćeri. Cuchulainn je otišao k Schathach, a Forgall je bezuspješno pokušao udati Emer u njegovom odsustvu –svaki je potencijalni prosac, čuvši da mu je suparnik Cuchulainn, odustao od prosidbe. Po svom je povratku Cuchulainn zatražio Emerinu ruku i Forgall nije mogao odbiti.

Ulsterom, gdje se Cuchulainn odlučio oženiti s Emer, u to je doba vladao Conchobar mac Nessa. Kralj je po tradiciji imao pravo provesti prvu braču noć s ženom svakoga od svojih podanika i tu je nastao problem, barem što se tiče kralja. Znao je, naime, da će, odustane li od svog prava u Cuchulainnovu slučaju, izgubiti autoritet pred podanicima. S druge strane, bojao se što će mu učiniti Cuchulainn obeščasti li mu suprugu. Ipak, rješenje se našlo: Conchobar je spavao s Emer u noći njene svadbe, ali je druid Cathbad, kraljev savjetnik, spavao između njih te time omogućio kralju da tehnikalijom sačuva i autoritet i živu glavu.

Rekao sam da Tuatha De imaju neposredne veze s vilinskim bićima opisanim u prvom dijelu teksta. Veza je sljedeća: narod Tuatha De izgubio je zemlju na isti način kao i narod Fir Bolg prije njih, porazom u ratu protiv osvajača iz strane zemlje. Tuatha De i Irsku napao je narod koji se nazivao Sinovi Mila (Milesians). Nakon dugotrajne borbe protiv osvajača, Tuatha De su poraženi te im je dat izbor: ili će biti istrijebljeni, ili će otići i nastaniti se u podzemlju. Bog Dagda poveo ih je u podzemlje gdje su se, prema jednoj verziji legende, pripadnici Tuatha De s vremenom pretvorili u vilinska bića.

AZTEČKA MITOLOGIJA

Prva stvar koja se uočava kod aztečke mitologije jest činjenica da se imena bogova čitaju teško, a izgovaraju još teže. Čini se da je opaska kako bi se, bacajući Scrabble kockice, uz nasumični dodatak slova x, mogao složiti čitavi aztečki panteon –opravdana!

Na spomen Azteka, na pamet padaju slike krvava žrtvovanja, jarkih boja i šarena perja. Jedan od razloga zašto danas vrlo malo ljudi poznaje mitove Srednje Amerike jest i taj što su mitove skupljali fratri nakon španjolske konkviste od kojih se, iako su njihovi napori da sačuvaju vrijedne ideje hvalevrijedni, teško moglo očekivati da ih shvate i prenesu u cjelovitom obliku, dijelom i zbog toga što je malo vjerojatno da su aztečki svećenici radosno podijelili svoje spoznaje s osvajačima i širiteljima kršćanstva.

Smatra se da se pleme Azteka u Srednju Ameriku doselilo iz područja sjeverno od Colorada te se tijekom 14.stoljeća smjestilo na otočićima jezera Tescoco da bi u sljedećih nekoliko desetljeća zavladalo najvećim dijelom Meksika – pothvat je to koji svjedoči o velikom strateškom znanju i moći ratovanja toga nomadskog plemena. Legenda kaže da je seobu Azteka iz Aztlana, mjesta na dalekom sjeveru, potakla ptica koja je zapjevala tihui, što na aztečkom jeziku znači ‘hajdemo’, na što je vođa i bog rata Huitzilopochtli poveo narod prema jugu. Nakon godina lutanja, naišli su na prizor kojime se ispunilo proročanstvo: otok usred jezera i sokol koji je sletio na kaktus nochtli. Huitzilopochtli je pozvao narod da se na tom mjestu, Meksičkoj visoravni, naseli te da naporno radi i uživa plodovima svoga rada: voću, kakau, dragom kamenju, perju i pamuku.

Nakon što su svladana domorodačka plemena, osnovan je glavni grad Tenochtitlan koji je bio sazdan od nasipa i kanala, trgova i tržnica, piramida, hramova, palača, dućana i rezidencija. U vrijeme španjolskog osvajanja, stanovništvo je doseglo brojku od 200 000 ljudi. Aztečko je društvo bilo slojevito – na vrhu hijerarhije stolovao je vladar, štovan gotovo kao božanstvo, za njim je na nižim stupnjevima slijedilo plemstvo, veliki svećenici, puk, kmetovi i, na kraju, robovi. Slično je bilo i u svijetu bogova – na vrhu je bio Tlaloc, bog kiše, koji je vrhovništvo dijelio s Huitzilopochtlijem, bogom rata.

Svaki mit ima četiri osnovne funkcije: mističnu, kozmološku, sociološku i pedagošku. U svakoj mitologiji postoje pitanja: Otkud dolazimo? Kamo idemo? Kako da živimo ovaj život? Na prvo od ovih pitanja odgovaraju mitovi kreacije.

Budući da su Azteci uklopili različite tradicije predaka -Tolteka i ostalih predaka jezika nahuatl – u svoju mitologiju, imali su različite mitove o kreaciji. Jedan od njih počinje s boginjom Coatlicue koja je bila savršeni monolit, bez ijednog otvora na tijelu. Zatrudnjevši s nožem od opsidijana, rodila je boginju mjeseca Coyolxauhqui, kao i mnoštvo sinova koji su postali zvijezde. Jednoga je dana našla pernatu loptu koju je spremila u njedra. Kad je kasnije potražila perje, ustanovila je dvije stvari: da je perje nestalo, ali i da je ponovno trudna. Čuvši tako naivnu priču, Mjesec i zvijezde su se naljutili te je odlučili ubiti. Dok su djeca kovala plan za njezino smaknuće, Coatlicue je rodila boga rata kojemu je nadjenula ime Huitzilopochtli. On je, uz pomoć vatrene zmije, ubio svoju braću i porazbacao ih po nebu, a Coyolxauhqui je odrubio glavu i njezino tijelo bacio u planinski procjep. Od svih bogova, ostali su tek Ometecutli i Omecihuatl, dvije zvijezde koje su stvorile boga proljeća – Xipe Totec, pernatu zmiju Quetzalcoatla i mračnog boga Tezcatlipoca, kao i ljude. U tim je vremenima na zemlji voda bila početna materija u kojoj je plivala Coatlicue proždirući svojim bezbrojnim ustima sve što bi vidjela. Kada su bogovi Quetzalcoatl i Tezcatlipoca uvidjeli što se događa, pretvorili su se u zmije od kojih je jedna zgrabila Coatlicue za desnu ruku i lijevu nogu, a druga za lijevu ruku i desnu nogu te su je stale povlačiti. Čudovište se tako raspolovilo. Donji se dio čudovišta uzdigao i oblikovao nebesa, dok se gornji spustio i postao zemljom. Ostala su se božanstva naljutila i, da osvete raščetvorenje Coatlicue, od njezine kose stvorila stabla, travu i cvijeće, od njezinih očiju izvore i spilje, od usta rijeke, od nosa brijegove i doline, a od ramena planine. Unatoč tome, Coatlicue je obnoć plakala jer je željela jesti ljudska srca i nije htjela uroditi plodom, osim ako je ne poškrope krvlju. Život se, dakle, mora žrtvovati velikom biću koje održava život.

Tu dolazimo i do priče o žrtvovanju. U drevnoj su Americi ljudske žrtve u početku bile dobrovoljne. Za svetkovina u čast boga Tezcatlipoca ubijalo se samo jednog mladića koji je godinu dana prije toga uživao najveću čast – učili su ga svirati flautu, biti blagim i ljubaznim u govoru, odjeća mu je bila kao u boga, imao je pratnju osmorice, oženili bi ga s četiri djevice. Pet dana prije same svetkovine odavala mu se počast velikom gozbom i plesom. Na poslijetku, mladića i njegove žene smjestili bi u čamac i oni bi otplovili do podnožja malog brijega, gdje bi djevojke bile ostavljene, dok je osam slugu pratilo mladića u oskudno opremljen hram. Na svakoj bi stepenici mladić slomio po jednu flautu na kojoj je svirao tijekom čitave godine, sve dok ga na vrhu ne bi dočekali svećenici koji bi ga polegli na žrtvenik, svezali mu glavu i ruke, a onda mu u grudi zarinuli kameni nož kojim bi iskopali srce i prinijeli ga Suncu. Ovaj je obred označavao istinskoga čovjeka koji mora naučiti slaviti boga kroz čulne doživljaje, lijepu odjeću, glazbu i ples, a sve to kako bi postao dostojanim da, jedno po jedno, uništi sva čula te da izgubi život kako bi ga stekao – žrtvovalo se, naime, fizičko srce kako bi se, u jedinstvu s bogom, pronašlo pravo srce.

Na pitanje Kamo odlazimo? odgovaraju mitovi o podzemnom svijetu. Općenito vrijedi pravilo – kaži mi kako živiš i reći ću ti kamo ideš. Kod Azteka su postojale tri vrste posmrtnoga svijeta. Prvi i najniži bio je Tlalocan kamo bi odlazili ljudi koji su za života žudjeli za dobrom hranom i veseljem. Tlillan-Tlapallan je bilo mjesto za ljude koji su postigli besmrtnost neovisnu o prolaznom tijelu, primjenom nauka boga-kralja Quetzalcoatla. Ako je čovjek bio zle sudbe, slijedio mu je Mictlan, mračno mjesto gdje su duše živjele bezbojnim životima.

Na pitanje Kako da živim ovaj život?, najbolje odgovara nauk boga Quetzalcoatla. Bio je to vladar petoga doba ili petoga sunca koji, kao pernata zmija, simbolizira životinjsko biće oslobođeno u duhovnom letu. Najveći je broj mitova vezan upravo uz Quetzalcoatla – spominje ga se kao izumitelja knjiga i kalendara, zakonodavca, milosrdna i sućutna kralja koji je narodu donio kukuruz, kao simbol smrti i uskrsnuća. Također, Quetzalcoatl je stvoritelj ljudi petoga doba. Mit govori da se spustio u podzemni svijet i vlastitom krvi poškropio kosti prethodnih ljudi, čime je u njih ponovno udahnuo život. Nakon godina vladanja, brojnih iskušenja i borbi s Tezcatlipocom, bogom pojavnoga svijeta, Quetzalcoatl je ipak odnio pobjedu I odlučio napustiti zemlju, rekavši da ga je Sunce pozvalo. Na splavi se otisnuo u nepoznatom pravcu. Narod je nastavio očekivati njegov povratak, a legenda kaže da je posljednji aztečki vladar, car Moctezuma, vjerovao da je španjolski konkvistador Cortes sam Quetzalcoatl, kao i da je ta nezgoda koštala Azteke carstva.

Isprepletene zmije iz mita o kreaciji simbol su neodvojivosti vremena i prostora, što je vrlo moderna ideja koju susrećemo tek u fizici 20. stoljeća. Duboko shvaćanje astronomije i matematike očitava se u kalendarskom sustavu Azteka. U osnovi kalendara bio je ciklus od osamnaestodnevnih razdoblja koji su se množili s dvadeset, što iznosi 360 dana kojima se, da bi se dobila godina, dodavalo pet dana ‘izvan kalendara’. Tijekom tih dana ljudi su pazili da ne zaspu, da se ne svađaju i ne spotiču u hodu jer su vjerovali da će ono što učine tada morati činiti uvijek, iz čega je uslijedio običaj da se tih dana ne obavljaju teži poslovi. Vrijeme se dijelilo na 52 dana, a godina se sastojala od pet dijelova koji su odgovarali četirima stranama svijeta i središtu. Nakon 52 godine Sunce je moralo ponovno oživjeti ili bi nestalo svijeta. Tako je nastao i običaj da se svake pedeset i dvije godine, kao simbol vječnog ponavljanja prostora ivremena, gradi jedna piramida povrh druge. Vrijeme je bilo personificirano – svakome danu, mjesecu i godini odgovaralo je jedno božanstvo.

Kako se mijenjaju životni uvjeti, priče se, da bi se izraziča njihova bezvremenska istina, trebaju pripovijedati na drugačiji način. Ako profesionalni vjerski vođe ne mogu narod poučiti mitskome nauku, možda umjetnici i književnici trebaju preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti nove spoznaje izgubljenom svijetu. Treba još reći da 95% današnjega stanovništva Meksika čine deklarirani rimokatolici, a prvo što pada na pamet na spomen Meksika su –sapunice.