Ubojita rakija
Autorica: Ivana Pomazan
Ruben je usporeno uplovljavao u san. Kapci mu se još nisu do kraja sklopili, a već je izlazio iz majčine utrobe. Bio je sav ljepljiv. Smrdio je. Jako. Suze su mu se, brzinom lavine, kotrljale niz ovo novo, majušno i neudobno, tijelo. I kao da sve prethodno nije bilo dovoljno, neka ga je nagrišpana baba još izudarala po guzi.
Robot Broj 350 000 još je jednom provjerio je li sve dobro uštrcao u vremenski stroj.
Destinacija: Istra. Početak putovanja: 07. rujna 2137. Kraj putovanja: 07. rujna 2155.
– Mislim da će gospodin Ruben biti vrlo zadovoljan – robot Broj 350 000 rastegnuo je plastično lice u osmijeh.
– I mi također – nadopunila ga je njegova gumena gospođa.
– Ha, ha, ha – zajedno su se odvalili k’o komadi stijenja koje su nekada, nakon nevremana, krasilo cestu Vozilići – Opatija.
Era robota već se bila dobrano utaborila na Zemlji. Te 2137. godine ostalo je sačuvano tek nekoliko ljudskih primjeraka. Ne zato što su se za preživljavanje izborili, već zato što su ih roboti odlučili poštedjeti. Za ostvarenje svojih ciljeva, naravno.
U savršeno čuvanim komorama sumorne je dane provodilo nekoliko najhrabrijih i najemotivnijih primjeraka ljudskog mužjaka. Prve su čuvali kako bi ih mogli slati na šarolike zadatke u prošlost. Roboti su, naime, znali da takve misije sami nikada ne bi mogli obavljati. Bar ne neopaženo. Druge su, najemotivnije, držali prikopčanima na cjevčice. Preko cijevi su im crpili emocije koje su tekle u nekakve čudnovate ćelije. Ponekad, u kasnim večernjim satima, roboti bi se prikopčali na ćelije, napunili se emocijama i do jutra uživali u druženju sa svojim gumenim gospođama. To ih je zabavljalo. Osjećati, kakav divan osjećaj. Ali, samo ponekad. Čim bi se pojavila i natruha patnje, emocije bi automatski vratili tamo kamo pripadaju – u ćelije.
Sačuvali su i tri primjerka ženskog roda. Misica i dvije pratilje. Tako su ih posprdno zvali. Po uzoru na njih izrađivali su sebi gumene gospođe. A koristili su ih i za čišćenje te čuvanje malih robota.
Svaki se robot u nekoj fazi života počeo kvariti. S dolaskom prvoga kratkog spoja, znao je da treba napraviti dijete. U svrhu produženja vrste. Nakon nekoliko sati provedenih u solidno opremljenoj radionici, nasljednik bi ugledao svjetlo svijeta. No, to je već neka druga priča.
Misici i pratiljama s vremena na vrijeme uzeli bi jajašca iz kojih su stvarali nove zalihe ljudskoga roda. Čisto tako, za vlastite potrebe.
Na taj je način nastao i Ruben. U svojim se ranim tridesetima tek bio navikao na život u komori, pod budnom paskom bezosjećajnih robota. Bar prema njemu. Spadao je u skupinu hrabrih jer je u više navrata, u koaliciji s bijesom, porazbijao sve oko sebe. Uspoređeno s nazivom mekušca, ovo mu se mnogo više sviđalo. Tek kada su ga smjestili u vremenski stroj shvatio je što mu se sprema. Izlet u prošlost. Ili budućnost?
Ruben se polako (a kako drukčije?) navikavao na novo tijelo. Svakim je danom bivalo sve veće. I udobnije. Živio je u kamenoj kućici koju je na okupu držalo blato. Tu čudnu hrpu kućica starosjedioci su nazivali Vižinada. Godili su mu svjež zrak i voda, mnogo više od dobivanja energije preko cjevčica i one odurne komore iz koje je došao.
O njemu su brinuli ljudi. Mužjak i ženka. Ruke su im bile ispucane od bure i teška rada. Mogao se gotovo zakleti da su originali, ali se nije usudio. Možda je samo došao u eru još naprednijih robota od onih njegovih. Zvali su se Tata i Mama.
– Tata i Mama? – čudio se – Koja gjupa imena! Vi sigujno niste sofisticijani joboti.
Zvuk šibe, što mu je odzvanjao iznad gole guzice, uvjerio ga je da više nikada ne komentira imena tih ljudi koji su o njemu brinuli.
U blatnjavoj kućici dane je gubilo još dvoje čudnih svatova. Uglavnom su čamili kraj ognjišta i pili neku smrdljivu prozirnu tekućinu od koje su se redovito crvenili. Zvali su se Nono i Nona. Ruben je pucao od smijeha već pri pomisli na ta krebilna imena. Izgovoriti ih nije mogao. Grčevi, koji su ga pritom hvatali, naprosto su bili prejaki.
– Danas ću vam ispričati jednu istinitu – započeo je ludi Šime svoju uobičajenu večernju seansu, dok su seljaci uživali u pucketanju vatre oko koje su, poput puzzli, posložili svoja umorna tijela.
Ruben, koji je sada dogurao do osamnaeste godine, živio je za taj dio dana. Svakodnevno je, čuvajući ovce na Božjem polju, duboko promišljao Šimine priče i mučio se dvojbom jesu li istinite ili su tek nuspojava rođena iz rakije. Bile su toliko intrigantne da je čak želio da budu istina. A opet, toliko strašne.
– Jedan je kralj imao tri kćeri – nastavio je Šime nakon što se ohrabrio gutljajem – Prorok mu je rekao da će se jedna od njih prokurvati.
Umorna svjetina prasnula je u smijeh. Čak se i vatra, na kojoj su nagrišpane babe pekle kukuruz, naglo rasplamsala. Možda se smijala, možda samo upozoravala na ozbiljnost situacije. Možda… Ali to nitko nije mogao znati.
– Šššš! – smirivao ih je ludi starac – Idemo dalje. Za drugu mu je kćer rekao da će je ujesti zmija, a treću da će ubiti konj.
Spomen smrti umirio je seljane. Uvijek je bilo tako.
– Kralj je, od straha, svaku kćer zatvorio u posebnu sobu. Kako bi spriječio sudbinu u zloj nakani, nikada ih nije puštao van.
Centrom Vižinade odzvanjali su samo zvuci razigrane vatre i promukli glas pijanoga Šime.
– Jedna je, kad je došlo vrijeme grožđa, zamolila oca da joj donese grozd – pripovjedač je napravio misaonu pauzu (vrlo efektnu) – Kad je počela zobati, iz grozda je izmigoljila zmija. Ujela je kraljevu kćer i ova je otegnula papke.
Djeca oko vatre počela su vrištati.
– Šime, ti si lud. Pričaš bedastoće – Rubenov je Tata ustao i demonstrativno napustio večernji skup. Ostali su, iako prestrašeni, htjeli čuti ostatak priče. Osobito Ruben.
– Druga je kći jednoga dana s prozora promatrala svijet – stari se Šime nije dao pokolebati – Baš je u to vrijeme cestom prolazio vojnik. Iznenada je udario konja. Životinja se uznemirila i potkova je odletjela pravo u glavu ovoj na prozoru.
Još je nekolicina osjetljivih dušica odustala od druženja. Ostali su se dali na glodanje klasja koje su im ispekle nagrišpane babe.
– Treća je zamolila oca nek’ joj da bar jednog psića za društvo. Igrala se sa psom, zatrudnila i rodila Atilu. On je strašan vojskovođa. Čovjek – pas. Najprije zalaje, a tek onda progovori.
Koračajući prema svojim kućercima, pijana je svjetina prestrašeno uzdisala. Ruben, kojem su oko glave plesale tamne slutnje, krenuo je prema ludom Šimi. Imao je osjećaj da upravo iz ove strašne priče izvire razlog zbog kojeg su ga roboti poslali u prošlost.
– Tko je taj Atila o kojem govoriš? – upitao je, gladeći onih par dlaka što su mu stršale s brade.
– Hunski vojskovođa – odgovorio je stari i iscijedio bocu s rakijom. Do kraja.
– Kakve to ima veze s nama? – bio je uporan.
– Možda ima, a možda i nema. Ali, pouzdano znam da Huni upravo provaljuju preko ljubljanske kotline – stari se zabrinuto počeškao po masnoj kosi.
– Pih, di je ljubljanska kotlina od nas – odbrusio je Ruben. Laknulo mu je.
– Možda daleko, a možda i blizu. Sve ovisi o tome kakve su namjere tih barbara.
Ruben je skupljao stado, namjeravajući se vratiti s Božjeg polja u Vižinadu. Posebno su ga nervirali ovnovi. Baš su danas, kada Ruben treba proslaviti osamnaesti rođendan, odbijali poći kući. Sunce je već počelo gubiti na snazi, kad je začuo lavež pasa. Okrenuo se i ugledao gomilu kako juri na njega. Predvodila ih je stara spodoba s pasjim ušima i isplaženim jezikom.
– Atila – sudbonosno je pomislio, dok su ovce bježale u svim smjerovima.
Nasumce je ispalio kamen iz praćke. Shvativši da se kamen kreće prema lijepoj djevojci koju je Atila držao u sedlu, uhvati se za glavu. Ali, bilo je prekasno. Ili možda nije?
Robot Broj 350 000 sve je promatrao na svom moždanom monitoru. Gumena je gospođa neprirodno vriskala, pokušavajući imitirati uzbuđenje. Opalio ju je plastičnom šakom po gubici. Sve je utihnulo.
– Idiot od čovjeka! Sve će nas zajebati – pomislio je Broj 350 000.
Nikako nije smio dopustiti da pogine ta glupa plavuša. Praćka je trebala pogoditi staro pseto. Ako Atila preživi, svijetom će zavladati barbari, tehnologija se nikada neće razviti, ljudi nikada neće proizvesti robota, roboti neće nadvladati čovjeka. A Broj 350 000, niti bilo koji drugi Broj, nikada neće ugledati svjetlost svijeta. Radilo se o opstanku cijele robotske vrste, kao i onoga gumenog dijela.
Plastična se masa hitro spojila na kanal za mijenjanje povijesti i zapovijedila kamenu da promijeni smjer. Monitor se na trenutak zacrnio.
Ruben je pokušavao pobjeći, ali neka ga je nevidljiva sila držala ukopanog na Božjem polju. Kamen kojega je ispalio s praćke kao da je letio cijelu vječnost. Napokon je pogodio Atilu u sljepoočnicu. Zalajao je od boli, a zatim se stropošao s konja.
Usplahireni su se barbari dali u bijeg.
Lijepa kovrčava plavuša otela se iz ruku krepana pseta. Zaudarala je. Krv joj se udomila na rastrganoj haljini. No, sjala je poput proljetnoga sunca.
– Ich bin Ildiko – rekla je sa smiješkom.
– Hvala, ni ja ne mogu vjerovati – odgovorio je Ruben, misleći da mu germanska zarobljenica dijeli komplimente za iskazanu hrabrost.
Nekolicina je seljaka dohopsala na Božje polje. Vidjevši ovce, koje su same dotrčale doma, pobojali su se za Rubenov život. Imali su što i vidjeti. Zaljubljeni se par grlio nad lešinom čovjeka – psa.
Ludi je Šime na brzinu priredio feštu. Napokon je i Ruben u miru mogao uživati u rakiji. Točno u ponoć proslavit će rođendan, a bolji poklon nije mogao zamisliti. Postao je junačina. I dobio djevojku.
– Di ćeš bolje – mislio si je, uživajući u neograničenim količinama tekućine koja mu je, kao klincu, toliko smrdila.
Seljani su jeli, pili, plesali. I Ruben također. Grlio je Ildiko. Nije mu bilo važno što jedno drugo ne razumiju ni riječi. Smijao se k’o lud. Kao nikad prije.
Ali u dalekoj budućnosti još se netko smijao. Robot Broj 350 000 i njegova gumena gospođa.
Čim je otkucala ponoć, Rubenovo je srce prestalo kucati. Nitko od seljana nije znao zašto. Ildiko je naricala za svojim spasiteljem, a ludi je Šime odlučio da će već sutradan isklesati reljef na crkvi u Božjem polju. Prikazat će glavu s pasjim ušima i isplaženim jezikom. Kao upozorenje svima koji pokušaju napasti Vižinadu. I vječni spomenik Rubenu, njegovu prerano preminulom junaku. Tako je i bilo.
Robot Broj 350 000 izvukao je ošamućena Rubena iz vremenskoga stroja. Rakija mu je još uvijek kolala žilama.
– Hi, hi – cerekala se plastika – Znao sam da ti, kao čovjek iz budućnosti, nećeš podnijeti onu jaku istarsku rakiju. Ta bi i konja ubila.
Ruben se okretao po sterilnoj prostoriji. Nigdje nije bilo Ildiko. Ni ludog Šime. Ni Mame i Tate. Ni ovaca. Ni trave. A pogotovo ne svježega zraka.
– Bravo momče, Atila je riješen. Roboti mogu u miru nastaviti živjeti – priopćavao mu je proizvod moderne civilizacije, dok ga je smještao natrag u komoru.
Rubenu se niz lice skotrljala suza, mnogo većom brzinom no što je kamen iz praćke putovao od njega do Atile. I uopće ga nije bilo briga što će ga roboti zbog toga svrstati među mekušce.