Besmrtnost

Besmrtnost

Autorica: Irena Hartmann

The wind was a torrent of darkness among the gusty trees,
The moon was a ghostly galleon tossed upon cloudy seas,
The road was a ribbon of moonlight, over the purple moor,
And the highwayman came riding…
Riding…
Riding…
  Alfred Noyes The Highwayman

Širom otvorenih crnih očiju zurio je u starca u dronjcima, pitajući se koliko mu može vjerovati, odmah potom pomislivši kako starac nema razloga lagati.

Povukao je uzde; konj se propeo, a zatim okrenuo i odgalopirao natrag na istok od kuda je i došao. Prignuo se u sedlu, proklinjući i psujući bogove, požurujući konja. Jahao je brzo, brže, još brže vedroj, prohladnoj noći. Nebo je bilo izbodeno ledenim zvijezdama, još vidljivim u taj rani sat pred zoru. Vjetar mu je urlao oko ušiju, mrsio mu dugu, tamnu kosu i odnosio slane suze kad bi pomislio na crnooku Bess, mrtvu na svom krevetu.

Kao u snu, osjećao je vruće tijelo životinje ispod sebe, snažne mišiće kako se stežu i trzaj tijela dok mu je zabijao mamuze u bokove, kroz kožu, sve dok pod svjetlom boležljivo blijedog mjeseca nije ugledao dlaku sljepljenu krvlju koja se miješala sa znojem. Odvratio je pogled, nije mu bilo važno hoće li životinja krepati, samo neka ga odvede što bliže njoj.

Vrijeme je odmicalo: nebo je iz crne prešlo u, poput olujnog mora, sivu boju. Zatim je postajalo sve svjetlije i svjetlije, a crvena je boja postajala sve izraženija. Jahač je posvuda vidio krv i njezino tijelo, lice s ukočenim izrazom boli. Sunce se diglo i zapalilo nebo, blještave zrake nepodnošljivo su ga bole izravno u stisnute oči kada je napokon u daljini ugledao kuću i sjene oko nje.

Starac je gledao podignutu prašinu koja se iza mladog razbojnika iznova slegla na cestu. Nasmiješio se iskrivljenim osmjehom koji nije dopirao do sivih očiju, kao da je zaboravio kako se to radi. Odmahnuo je sijedom glavom. Sišao je s prašnjavog puta koji se jedva mogao nazvati cestom, u šumu. Hodajući brzinom koju su mu dopuštale stare kosti, ogledavao se oko sebe tražeći nešto, sve dok u daljini nije ugledao jelena kršna rogovlja. Jelen se propeo, no već je u sljedećem trenutku bio okružen crnom izmaglicom koja ga je stezala, nije mu dala disati, nije mu dopuštala da se pokrene. Osjećao je uljeza koji mu je pokušavao prodrijeti u um. Uljez, uljez, neprijatelj, bijes, borba, umor, strah, bol, bol iznutra…

No, ubrzo je sve bilo gotovo. Crna se maglica razišla i jelen je, poražena duha, sam stajao na čistini. Da, definitivno je uživao u ovome, pomislio je jelen ritnuvši mrtvog, još toplog, starca kopitom za oproštaj. Uz topot kopita, krenuo je istim putem kao i mladi razbojnik.

U gostionici uz cestu vojnici su otjerali sve goste i bučno odlučili da se svo piće toči na račun domaćina. Pili su cijele noći, ne zastajući niti po izlasku sunca. Žena za šankom drhtavim je rukama sipala pivo i vino, kako je tko tražio, prolijevajući posvuda, izazivajući smijeh i porugu bradatih muškaraca. Često je pogledavala prema pokrajnjim vratima koja su vodila do soba za goste, kroz koja je ponekad prolazio njezin muž, plamenih obraza i crvenih očiju, služeći nepoželjne, nepozvane goste. Ubojice.

Domaćici su se opet napunile oči suzama koje je tako žarko željela zadržati. No, jedan je od vojnika to primijetio.

„Bess, Bess, mrtva moja, lijepa Bess…“, zapjevao je bez sluha, uzrokujući salve smijeha. Teturajući je ustao i prišao drugim vratima. Širom ih otvorivši, proviri unutra, a zatim pogleda stariju ženu sa sjedinama u crnoj kosi. „Čak i sliči tebi!“, iscerio se. Čuo se zvuk razbijanja čaše o zid, gotovo u istom trenutku kada i smijeh i galama odobravanja. Ostavivši vrata otvorenima, sjeo je natrag i iskapio svoje piće, odmah glasno tražeći još. Sadie, kako je bilo ime gostioničarke, je nasula još jednu čašu, ne mogavši ne pogledati u sobu. Znala je, znala, ali nije još vidjela. A sada je požalila što je pogledala.

Krvi je bilo po cijelome krevetu.
Bess je još bila vezana, plavičasta lica, rasčupane crne kose i krvavih prstiju kojima je pokušavala odvezati spone i kojima je uspjela segnuti do puške prislonjene uz prsa. Opalila je, samo da upozori svoju ljubav, odmetnika, razbojnika kojemu je bila postavljena zasjeda. Sadie je pred očima vidjela crne pjege, osjećala je vrtoglavicu, a smijeh vojnika odjekivao joj je u ušima. Naslonila se na zid da slabost prođe. Naglo je otvorila oči u trenutku kada je shvatila da to bubnjanje ne odzvanja samo u njezinoj glavi.

Topot kopita.

Čuo ga je i kapetan vojnika koji je bio i nešto trezniji od ostalih.
„Dižite svoje lijene guzice! Idemo, pokret!“, zaurlao je, rukama grubo povlačeći polupijane vojnike na noge. „Brže, brže! Na oružje! Pokrenite se!“ U očima mu se vidio žar. „Želim na svakom prozoru dvojicu, dvojicu na prednjim vratima, četvoricu na stražnjim, smjesta!!! Ostali u zasjedu, van!“ Brzo su se grupirali i zauzeli naređene položaje, udarajući nogama i podižući prašinu.

Ludo odvažna, Sadie je otrčala do prozora. Nije vidjela strijelce osim one dvojice pokraj sebe, vidjela je samo znojnog konja koji iz daljine galopira cestom prema svratištu, noseći na svojim leđima mladića. Razbojnik je podigao svoju pušku i naciljao s konja. Trenutak kasnije iz njegova se oružja zadimilo, a jedan se od vojnika koji su budalasto istrčali na cestu bez zaklona, uz krik i zakrvavljenih prstiju na prsima, srušio na tlo. Jedan je od vojnika skrivenih u grmlju zapucao, promašivši. Za njim su se poveli i ostali.

Udarci kopita odjekivali su u ušima gostioničarke. Konj je, uplašen pucnjevima, zanjištao; nije to bio ratni konj, naviknut na buku borbe. Propeo se i zbacio jahača, vojnicima pružajući jasnu metu. Čak su i tako zamagljenih glava zapucali i pogodili konja – u prsa, trbuh, nogu i, konačno, u vrat. Stravično zanjištavši, životinja se prevali na tlo. Razbojnik se, sada na cesti, zatrčao prema grmlju i zadihan, znojan i bijesan naciljao. Nije razmišljao, samo je znao da želi osvetu za svoju Bess. Dva pucnja iz naglo izvučena samokresa i još su dvojica vojnika pala na prašnjavu zemlju. Nisu bili dobri strijelci.

Ali, njihov vođa jest. Iskusnim je okom procijenio položaj neprijatelja u grmlju. Puška se trznula kada je pritisnuo okidač, a blagi je tračak dima izašao iz cijevi. Čuo je prigušeni krik bola.

„Zaustavite vatru!“, zaderao se svom snagom svoga vojničkoga glasa.
Stavivši u nju novi naboj, podigao je pušku do lica i krenuo prema grmlju s druge strane ceste. Tih je nekoliko koraka prešao u trenutku i ubrzo drugi kraj svoje cijevi uperio u čelo između crnih očiju punih mržnje. Hroptavi udisaji i izdisaji u tišinu su zvučali neobično glasno. Na prsima čovjeka na tlu širila se tamnocrvena mrlja. Vjetar je kapetanu i mladiću pomaknuo kose, a onda je sve bilo gotovo. Pucanj, i mladić koji se pridizao ponovno je pao na cestu, s odvaljenim dijelom glave. Krvavi komadići kože i kose raspršili su se po njegovu i kapetanovu tijelu.

Nevjerojatno koliko je bilo krvi. Ljudske i, nekoliko metara dalje, konjske. Ljeskala se na suncu, polako se sušeći.
Kapetan se, s puškom koja mu se u ruci još dimila, polagano približio konju i bodežom koji je izvadio iz čizme prerezao uže kojim je za konja bila vezana teška vreća. Kada ju je podigao, zazveckalo je zlato.

Sadie to nije čula. Prvo je povratila, samo vodu, a zatim se onesvijestila.

Noć nakon smrti mladića, cestom je sa zapada dokaskao jelen.
Tijelo je još ležalo na putu, krv se već skorila i potamnila. Prišao je tijelu i dotaknuo ga njuškom. Da, još je dio njega unutra, vezan boli i mržnjom. Polagano se odmaknuo. Iznenada se jelen sruši, teško udarivši o tlo. Vjetar je tiho prebirao po lišću, ali taj crni oblačak koji se pojavio na cesti nije mogao maknuti, kao ni guste sive oblake visoko na nebu. Da je itko bio ondje, možda bi primijetio tamnu priliku koja je zurila u tijelo na cesti. Možda bi u vjetru začuo riječi, staru moć u novom obliku.

Maglica kao da je poprimila oblik čovjeka. Prignula se do trupla čovjeka na cesti, sve do mjesta gdje su mu trebale biti uši. Izvlačeći svu svoju moć, sjena je proizvela hladan zvuk sličan zveketu starih mačeva. Tiho je upitala, tiho za svijet živih, ali dovoljno glasno za svijet mrtvih.

„Sjećaš li se tko si ti?“ Sova je huknula na grani iza prikaze, a zatim je raširila tamna krila i poletjela. Smo je on u njihovu lepetu mogao čuti i razumijeti odgovor: „Kendrew…“ U dvjema mrljama na sjeni koje su predstavljale oči mogao se nazrijeti sjaj, pomama za moći i nezemaljska glad. Prignula se još niže. Muhe su zujale oko leša, već privučene i strvini jelena. Sjena je još jednom progovorila.

„Što želiš?“ Kroz zujanje muha, truplo je nijemo odgovorilo: „Osvetu.“ Tamna se prilika kolebala, postajući čas prozirnijom, a čas tamnijom. Posljednji je put prošaptala. Tiho, najtiše.

„Što si spreman dati za nju?“ Trebala je taj posljednji odgovor.

Vjetar je ssve jače i jače svijao grane obližnjega grmlja i tamnih sjena drveća. Nebo je bljesnulo, a potom zatutnjalo. Grmljavina je najavljivala nadolazeću oluju. Opet je na sekundu sve, svaki detalj na cesti, bilo vidljivo. Mrtav, nepokretan čovjek na cesti, u krvavoj odjeći. Niže niz cestu, strvina konja, napola razrezana: vojnici su se odlučili pogostiti dobrom konjetinom. U sljedećem je trenutku najdublje tame vjetar prohujao kroz pluća i glasnice mrtvaca, samrtno ukočenog, i proizveo zvuk pun boli i čežnje. Pun mržnje i, više od svega, pun želje za osvetom. Čula se tek jedna riječ koju je ubrzo zagušila grmljavina: „SVE.“

Počela je pljuštati kiša, teško udarajući o lišće, natapajući cestu, pretvarajući je u blatnu kaljužu i odnoseći krv u zemlju.

Otvorio je oči. Pogledao je oko sebe. Tijelo, krv koja je bila isprana kišom: iz rana je tekla po drugi put. Kuća s druge strane ceste, osvijetljenih prozora, u kojoj su muškarci glasno pjevali i smijali se. Znao je što želi. No, u sebi je osjetio još nešto. Čuo je riječi u svojim mislima. „Imaš samo jednu priliku, a tada je ovo polutijelo moje. To je dio pogodbe.“

Na cesti je stajao proziran, gotovo nevidljiv, duh i odsutno kimnuo glavom. Vrijeme je.

Ono što je nekada bilo razbojnik imena Kendrew se sagnulo. Na trenutak se pobojao da nije dovoljno jako vezan uz ovaj svijet, da neće moći podignuti nešto ovozemaljsko. No, ona sjena u njemu je udružila svoju moć s njegovom i šaptala što mu je činiti. Desnom je rukom posegnuo u svoju blijedu čizmu i iz nje izvukao dugi bodež, gotovo kratki mač. Prošavši njime kroz čizmu trupla ujedinio ga je sa stvarnim oružjem, dok je sjena kroz njegova usta šaptala riječi. Zatim je, još uvijek prignut, iz potpuno promočene čizme povukao metalnu dršku omotanu tankom kožom.

Njegove noge nisu ostavljale nikakva traga u blatu. Nije osjećao vjetar koji je divljao, kišu koja je bubnjala po krovu. Nije mu zasmetao komad otkinute grane koja je prošla kroz njega. Nije osjetio smrad smrti koji je okruživao tijela niti miris dima cigareta vojnika koji je dopirao iz kuće. Prišao je jedinome neosvjetljenome prozoru koji je bio širom otvoren; vjetar je njime lupao o zid i razbijao mutno, loše napravljeno staklo. Kendrew je dijelom svoga ne-tijela prošao kroz zid, držeći oštricu u zraku, da prođe kroz otvor. Prostorija je bila u tami, no on je iz sjećanja svoga izgubljena života znao gdje se što nalazi. Ipak, trebalo mu je svjetla te je umom upitno dotaknuo sjenu u sebi.

Pružio je ruku prema mjestu na kojemu se nalazila svijeća te je u njoj osjetio strujanje neke nepoznate sile. Iznenada je, daleko od razbijen prozora, planuo plamičak.

Duh je pogledom prešap po prostoriji. U širokom je krugu oko prozora kameni pod bio mokar od kiše. Krhotine stakla svjetlucale su posvuda, raznesene vjetrom koji je još lupao drvenim okvirom prozora o zid. Kendrew je pogled svrnuo na krevet pokraj kojega se nalazila ta mala svijeća. Na krevetu je bila ona.

U dva je koraka prešao udaljenost do kreveta. Pogledom očiju koje su izgubile svoju boju proždirao je njezino tijelo, kosu, lice. Bijela, s plavičastim mrljama oko očiju, usana i na dijelovima tijela koji su još uvijek bili vezani. Ležala je na kevetu, puške kojom ga je upozorila prislonjene o tamnu mrlju na grudima. Bijesno je bodežom zamahnuo prema muhama, tjerajući ih.

Ruka mu je zadrhtala kada je potom prerezao spone na nogama i rukama koje su je vezivale uz krevet. Povez s usana netko je već bio skinuo: ležao joj je pokraj glave. Kendrew je sjeo na rub kreveta, ne ugibajući ga. Pokušao je proći joj prstima kroz kosu, ali nije ništa osjećao niti ju je pomaknuo. Mogao bi je pomaknuti bodežom, ali nije htio slučajno odrezati poneki tamni pramen. Želio je plakati, no nije znao kako… Više nije mogao stvarati slanu tekućinu koju bi posvetio mrtvima jer je i sam bio mrtav. Zurio je u njezine guste trepavice, prizivajući u sebi sjećanja na njezino lice pod mjesečinom. U grmljavini koja je vani tutnjala čuo je njezin smijeh…

Pijano se slavlje koje je čuo u susjednoj prostoriji stišalo, kao i oluja, tek pred jutro. Svijeća je gotovo dogorjela, pružajući sve manje svijetla. Duh se prignuo i poljubio tamne usne čiju hladnoću nije mogao osjetiti. Na trenutak je zatvorio oči, a zatim je ustao. Svijeća se ugasila, iza sebe ostavljajući tanki plamen dima koji je u toj posvemašnjoj tami bio gotovo nevidljiv. Pomislio je da bi čarolijom mogao dozvati njezinu blijedu sliku, no sjena je u njegovim ušima progovorila, jasnim ga glasom opominjući i podsjećajući.

„Osveta, to je naš dogovor. Ništa više i ništa manje. To si obavezan ispoštovati.“

Okrenuo se i izašao, iznoseći nadasve stvarni bodež. Osvetu je želio, osvetu će i izvršiti.

Dok je kročio kroz noć, izraz njegova lica odavao je mračno iščekivanje i želju. Mirno je obišao kuću do sljedećeg prozora iza kojega se nalazila jedna od gostinjskih soba. Srećom, prozor je i ovdje bio širom otvoren tako da nije bio primoran stvarati nepotrebnu buku razbijajući ga.

Ono što je nekada bilo tijelo prošlo je kroza zid, a ruka je kroz prozor unijela bodež… Nebo je i kroz gusti pokrov oblaka postalo za nijansu svjetlije pa je duh svojim mrtvim očima mogao vidjeti muškarca u krevetu.

Čovjek je hrkao, okrenut na bok, a slina mu je curila iz kuta usnica. Oprema, a s njom i svo oružje, bila je odložena na trošnoj drvenoj stolici pokraj vrata. Primijetivši taj detalj, Kendrew se gotovo, mada ne i zaista, nasmiješio – još je uvijek razmišljao praktično, kao razbojnik i čovjek, iako mu svo oružje ovoga svijeta više ne bi moglo nauditi. Bio je to kapetan, onaj isti koji je ubio Kendrewa, koji je onako okrutno vezao Bess za krevet i skrivio njezinu smrt. Kendrew je podigao bodež, željan zadovoljštine. Probo je bodežom rukav muškarca, pustivši potočić sjajne krvi. Živ je čovjek širom otvorio vodnjikave, plave oči, pitajući se budalasto na koga ga podsjeća blijedi lik koji se sagibao nada njim. Tek je tada u njegovoj glavi, otežaloj od vina i piva, sinulo što je zapravo to u njegovoj sobi. I što je to što drži u ruci. Uspravivši se u krevetu, panično je zamlatarao rukama, pokušavajući ga otjerati poput dima, prolazeći, naravno, kroz njega. Duh je iskesio zube i sagnuo se još malo, unoseći se kapetanu u lice.

„Sjećaš li me se?“, zarežao je, a u bijelim mu je očima gorjela vatra. Kapetan je otvorio usta da odgovori, vrišti, ali nije mogao. Duh je nastavio.
„Sjećaš li se Bess?“ Nije li to ime mrtve cure na krevetu u sobici? Tek su mu se tada posložile kockice u glavi. Osmjehnuo se, pomislivši kako je pametan i kako će nadmudriti ovu utvaru iz najdublje jazbine pakla. Skupio je nešto snage i naglo ustao iz kreveta koji se, oslobođen tereta, oglasio škripom. Ne razmišljajući o bodežu, prošao je torzom kroz tijelo duha koje je bilo ledeno poput kreveta bez žene. Tek kada mu je zaparao kožu na obrazu i kada je osjetio bol shvatio je da iz ove situacije nema izlaza.

„Zapamti, ovo nije naš posljednji susret.“, prošapta mu na uho glas hladan poput same smrti. Plamena bol na grlu…

Kendrew se odmaknuo od čovjeka, sa zanimanjem promatrajući kako kapetan rukama pokušava zaustaviti život koji mu u crvenim potocima otječe niz prste. Čovjek je napravio grimasu, i dalje pokušavajući vrisnuti. Napravio je korak naprijed, a onda je posrnuo i pao na koljena. Prevalio se na stranu, u lokvu vlastite krvi. Ubrzo je bio mrtav. Kendrew je stajao i gledao to tijelo, osjećajući mržnju i možda tek natruhu mira u sebi.

Duh je osjetio kako ga sjena dotiče iznutra. Iz ruke mu je ispao bodež, zazvečavši pri udaru o pod. Izašao je iz kuće. Sjena ga je požurivala, nestrpljiva da zagospodari tom prikazom. Napadala ga je iznutra, no on se nije branio: dogovor je ipak dogovor. Ipak, bilo mu je čudno pustiti neku drugu stranu njega, koja je ovih nekoliko sati bila tek tamni putnik njegova umu, da prevlada. Još je jednom pomislio na Bess…

Sjena u obliku duha mladog razbojnika stajala je na cesti. Osjećala je da je napokon polučila uspjeh. Porazila je samu smrt!

„Jesi li siguran?“

Sjena se okrenula, začuvši iza sebe ženski glas. U hladnu je zoru iza njega stajala žena crne čupave kose, odjevena u dugu tamnu haljinu. No, nešto je na njoj bilo neobično: nije joj mogao odrediti granice tijela, bile su nekako… maglovite. Bijelo se lice žene nasmiješilo.

„Pusti ga. To nije prirodno i ti to znaš.“ Glas nježan poput baršuna. Bespogovoran. Sjena nije mogla ne poslušati. Sa žaljenjem, ogorčenjem i osjećajem neuspjeha izašla je iz tijela duha koji je ostao stajati praznih očiju. Žena je prišla duhu razbojnika Kendrewa i dotakla ga. „Idi dalje. Nisi više vezan uz ovaj svijet.“ Blijede su trepavice trepnule, a onda su ugledale tamnu rijeku. Na drugoj je strani bila Bess, ne bijela i nestvarna, nego lijepa kao i za života. Osmjehivala mu se. Krenuo je prema njoj…

Žena je gledala u sjenu koja se naprezala zadržati oblik sličan čovjeku. Duh je nestao, na cesti su bili samo oni – žena i tamni oblačak.

„Sad imam dar za tebe. Želio si me nadmudriti, želio si besmrtnost, ni ne znajući što to znači.“ Lice joj se smračilo, prišla je sjeni. „Pa, i bit ćeš besmrtan. Lutat ćeš ovim svijetom svjestan, ali potpuno nemoćan išta učiniti.“ Sjena je gledala ženu, znajući da je ovo kraj. Žena je napućila usne i otpuhnula, a sjena se rasula u milijun čestica. Vječna…

Besmrtna.

Irena je polaznica Laboratorija fantastike