Draga Mašo…
Autor: Damjan Despot
„Kada si doznao?“
„Prije nekoliko mjeseci. Prevozili smo ih preko Urala.“
„Počeli smo regrutirati zvijeri, situacija zaista postaje očajna…“
Stjepan Nikolajevič na ovo tek odmahne rukom: „Ja sam uvjeren u pobjedu.“
„Otkuda ti tolika sigurnost?“, pitanje procijeđeno ispod melankoličnih očiju, zagledanih nekamo u daljinu.
„Car priprema nove armije u Sibiru, to je sada samo stvar vremena…“
„Vremena koje ćemo osigurati mi.“
„Feđa, vojnik ne razmišlja o naredbama, on ih slijedi.“
Fjodor Bogdanovič odvrati ponešto iznerviranim tonom: „Umjesto parola, ja koristim oči.“
„Lajanje nam neće donijeti nikakve koristi. Vidiš, ja također vrlo dobro znam što se događa…“
„Ali, shvati, iskoristiti će nas kao topovsko meso za usporavanje neprijatelja!“
Stjepan Nikolajevič zagrmi odgovor, a ćelavom mu se glavom prošire nabrekle žile:
„Ti si časnik Carske pješadije, a ne trgovac opsjenama!“
„Bolje i to nego bezumna stoka!“
Kontraadmiral ga prezirno pogleda pa mirnim pokretom podigne svoje dva metra visoko tijelo: „Fjodore Bogdanoviču, Vi se ne prepirete sa mnom, već s vlastitim strahovima, i treba Vam sna. Morat ćete me ispričati…“
„Slobodno idi…“
Arkadij Atlasijevič je budan. Ne bi smio biti budan: prije puta su mu dali jaki sedativ. Ipak, budan je i osjeća noćni vjetar koji se zavlači pod vodonepropusnu ceradu. Pragovi tračnica ritmički odjekuju pod vlakom, a Arkadij ih pažljivo sluša. Pokušava se uspavati brojanjem, onako kako ga je nekada davno naučila majka. Nastasja Atlasejevna je sada mrtva, poginula u okršaju s carskim vojnicima.
Cerada se polako diže, propuštajući izgubljeni glas: „Jedan, dva, tri, četiri, pet…“
Arkadij putuje prema zapadu, zadnjoj željezničkoj stanici, mjestu na kojem će ga opremiti za rat, izrovanom polju…
Pješadijski general Fjodor Bogdanovič Samsonov sjedi na rubu djevičanski bijelog kreveta, zagledan u odbačene čizme. Pogled mu je zatamnjen, sasvim slijep za skučeni interijer generalskoga stana. Razmišlja o strahu.
Strah.
Privukao mu se polako, s godinama… Vrijeme sipi nezaustavljivim pješčanim satom, a zrnca erodiraju prošlost. Mladost se ne boji smrti.
Smrt.
Starost je užasnuta. Nije on toliko istrošen: ta nema niti šezdeset godina, ali strah je već tu. Grli, miluje, tepa i neprimjetno ga odvodi u mrak…
Maša.
Izgubit će je. Ili ju je već izgubio? Ona ga valjda još uvijek čeka… I Maša je stara, a ni bojati se više ne mogu zajedno.
Tamni pogled Fjodora Bogdanoviča teturavo odvrluda do stola na kojemu su čist papir i pisaljka. Planirao je napisati pismo…
„Draga Mašo…“
Slova prestanu teći kao odsječena. Zar joj zaista nema više ništa za reći? Baš ništa? Tešku tišinu prekine kucanje na vratima.
„Tko je?“
„Kurir Baranov, imam hitnu poruku.“
„Uđi.“
U sobu stupi oniski vojnik blatnjave uniforme, ukipi se u stavu pozor i pruži omotnicu.
«TERET STIGAO STOP ZAPOČNITE SIZIF STOP CAR JE UZ VAS STOP»
Problijedjelim čelom prođe graška znoja: „Kontaktiraj glavni štab, pokrećemo ‘Sizifa’.“
Čovjek revno udari petama i izgubi se u noći.
Za nekoliko minuta, pješadijski general Fjodor Bogdanovič Samsonov je u punoj uniformi. Preko ramena prebaci teški ogrtač i krene za kurirom.
Hodao je tamom, a car je bio uz njega?
Arkadij Atlasijevič podigne prestravljene oči. Na nebu grme glasni komarci i neobični oblici nalik šiljastim cilindrima. Nastasja mu je nekoć rekla da su to zračni brodovi, ali nije joj povjerovao – kako bi brodovi mogli ploviti zrakom?
Na ramenu koje je zaštićeno teškim oklopom osjeti poznatu ruku, Jeronim Atlasijevič mu se ohrabrujuće nasmiješi. Arkadij uzvrati smiješak i čvršćim stiskom obuhvati brzometni top. Na trenutak primijeti neku neobičnu tugu u Jeronimovom oku. Starac gleda prema bojnom polju: zemlja tutnji, ljudi vrište, stvari eksplodiraju…
Krčanje i kričanje ogromnih zvučnika: „Napad! Napad! Napad! Nap…“
To je njihov znak, sada moraju krenuti naprijed i ubijati sve dok… Sve dokad? Dok ne umru, valjda.
Arkadij pogleda lijevo, pa desno – to su mu braća i sestre: Timofej Atlasijevič, Natalija Atlasejevna, Maksimilijan Atlasijevič, mala Anuška Atlasejevna… Svi gledaju naprijed i kao da govore: idi ravno, ne razmišljaj… A ne govore, samo šute i mrko proučavaju kraj puta.
Naprijed…
Zemlja zatutnji.
„…Napad! Napad! Napad! Napad!…“
„Punom brzinom naprijed, zadrži linijsku formaciju!“
„Na zapovijed!“
Kontraadmiral baci kratak pogled na oblake pahuljastog oblika koji su se približavali pa se okrene časniku nadvijenom nad taktičkom kartom: „Izvještaj.“
Čovjek posluša užurbanu poruku vezista i monotono odvrati: „Zračni brodovi u formaciji, brzina odgovarajuća. Bombarderske eskadrile izvršile napad, trenutno se povlače pred lovačkom potjerom. Lovački dvokrilci presreću…“
Krasnov užurbano podigne ruku: „Neprijateljski cepelini?“
„Trenutno nema primijećenih, izvidnička eskadrila pretražuje područje.“
„Gdje li se skrivate…?“, tiho promrmljano u bradu.
Dok admiralski brod ponosito jezdi nebom, prozor na mostu pruža neposredni uvid u svu mahnitost zračne bitke… Povremene eksplozije, bljeskovi topova i strojnica, kuljanje dima iz oštećenih letjelica… Kameno lice Stjepana Nikolajeviča Krasnova nijemo promatra prizor. Rukama je, naizgled mirno, podbočio bradu, ali cijeli se pretvorio u napetu oprugu pa titra, savija se, škripi…
„Primijećeni neprijateljski brodovi.“
„Da?“
„Sedam, ispravak, deset cepelina izlazi iz mase oblaka i zauzima V formaciju…“
„Deset?! Koja je udaljenost?“»
„Uskoro su u dometu dalekometnih topova…“
„Naredba svim brodovima: Hitno povlačenje. Brodsko-lovačkim eskadrilama: Napadni vodeći brod.“, zapovijed istisnuta kroza zube. Već nekoliko trenutaka kasnije vezist u eter ponavlja iste riječi.
„Gospodine, Murmansk javlja teška oštećenja motora, nije u mogućnosti…“
„Neka štiti uzmak, proklet bio!“
„Prenosim poruku… Trenutak… Zapovjedniče, Murmansk je uništen.“
Iz zapovjedne stolice doleti gotovo manijakalni urlik: „Kako je to moguće?!“
„Izvidničke eskadrile šalju proturječne izvještaje…“
„Što je s ostalim brodovima?“
Čovjek kimne i počne iščitavati kartu: „Arhangelsk i Harkov su ispred nas, Astrahan zaostaje, uskoro će ući u domet neprijateljskog oružja…“
„Što je s onim lovcima?“
„Ne mogu prići vodećem brodu, ostali su brodovi promijenili formaciju i štite ga od napada. Obrambene bitnice ruše sve što ima krila…“
„Hitno kontaktirajte Astrahan, neka otvori paljbu na…“
Naredbu presijeku užurbane riječi: „Izvještaj s Astrahana: izgubio trideset posto plina, ne može održavati visinu, posada napušta brod…“
Kontraadmiral podigne svoje masivno tijelo i ustoboči se na sredini mosta, nalikujući živućem oklopu željeza: „Izvještaj o neprijateljskom vodećem brodu!“
„Neprijatelj ga još uvijek štiti, zadnji izvještaji govore da brod uopće ne posjeduje oklop. Ali, kao što rekoh, većina toga je proturječna…“
„Arhangelsk, Harkov?“
„Uzmiču prema našim linijama, štiti ih bombarderska eskadrila.“
„No dobro, okreni brod.“
Na mostu nastane neugodan tajac, posada plašljivo pogleda nepomičnog zapovjednika.
„Što čekate?! Izvrši naredbu!“
Oči im zatitraju, promotre figuru uraslu u metalni materijal broda i rezignirano se okrenu postajama, ne brinući se za prošlost, sadašnjost ni budućnost – kontraadmiral je tu.
Brod oštro promijeni kurs. Pred pramcem bljesne prizor neminovne propasti – deset zračnih brodova, gusto načičkanih cijevima obrambenih bitnica, grotlima topova i zaštitnim pokrivačem oklopnih ploča. Sva ta masa uperena je ravno naprijed, prema admiralskom brodu St. Peterburg.
Kameno lice zapjeva posljednju pjesmu, a oni ga pogledaju i u posljednjem stihu sve shvate: „Punom brzinom na vodeći brod, otvori paljbu iz svih cijevi.“
Grmljavina.
Pješadijski general Samsonov čvrsto stišće dalekozor i promatra napredovanje divova kroz neprijateljske linije. Srce mu kuca isprekidanim ritmom: jedan otkucaj pumpa nadu, drugi najcrnji pesimizam… Otkucaj – možda je car bio u pravu i Ameri ne očekuju divove… Otkucaj – no, je li to dovoljno? Uskoro će se reorganizirati, pokrenuti vlastite monstrume…
„Generale, pogledajte gore!“
Fjodor Bogdanovič spusti dalekozor i zaškilji u nebo.
„Bože…“, prošapta sasvim tiho, drhtavo, a prosijeda mu kosa dobije još pokoju bijelu vlas.
Među oblacima urliče St. Peterburg. Cijeli mu je trup osvijetljen bljeskovima vlastitih topova i neprijateljskih granata koje divlje eksplodiraju po oklopnim pločama. Neki motori već bljuju gustu mješavinu dima i vatre, ali on nekakvom slijepom upornošću zadržava kurs.
Fjodor usklikne, a vlažne oči upravo zaurlaju: „Odnesi ga u pakao, Stjopa!“
Prvi hitac otrgne zapovjedni most. Drugi prođe kroz pramčani oklop i propali cijelom dužinom broda. Nebom se razlije pomahnitali plamen, noseći kontraadmiralovu posljednju pjesmu prema kraju…
Promatrači na zemlji otvore usta da nešto kažu, ali riječi izostanu. Umjesto njih, progovori glasno brujanje motora neprijateljskih cepelina. Netaknuta eskadra nestane u oblacima, tražeći razbježali plijen…
Fjodor Bogdanovič promatra bojno polje. Blato polako apsorbira potrošene ljude i umrli materijal; metalne konstrukcije slomljenih zračnih brodova dogorijevaju među spaljenim strojevima. Generalovo srce udari još jednom, a svi strahovi nestanu pred nečime što nezaustavljivo nadire…
Kaos.
Vriskovi, požar i tisuće počupanih cvjetova života, a Arkadij bjesomučno pleše središtem oluje. Timofej i Anuška leže u moru vlastite krvi, staklastih očiju zapiljenih u ugaslu svjetlost sunca. Ali, još ima živih, i oni nastavljaju sijeći i pucati i grabiti i gaziti i klati, pa urlati od sirove snage pakla u kojem su se našli…
Krik.
Natalija pada raznesenog prsnog koša. Cvileći glas polako zamre i Atlasova se kćer zaguši u vlastitoj krvi. Ona teče, natapajući pokidana tijela sitnijih ljudi…
Arkadij podigne skoro obnevidjele oči, začuđeno se zagledavši u Maksimilijana. Nešto mu viče i uporno pokazuje u daljinu.
Tamo su divovi! Licem zaprljanim čađom i krvlju poteku dva potoka, oružje nestane u najbližoj jaruzi, a on raširenih ruku potrči u zagrljaj koji može obuhvatiti svijet…
Prasak. Div je na koljenima, u rukama mu pušeća utroba, svjetlo se polako gasi, stiže poslati samo jedan zadnji pogled: „Zašto?“
Tama.
Nakon tame dolazi svjetlo.
Atlas predstavlja to svjetlo.
Jednoć, tijekom vremena, iz gline je stvorio likove nalik sebi. Nepokretne su igračke na trenutak otjerale zloduh samoće, ali on se i opet vratio, a slijedio ga je mrak. Igrača je zaboljelo srce od hladne tame pa je svojim glinenim likovima udahnuo svjetlo razuma.
Tako su nastali Ljudi.
Širili su se i množili, suočivši se s granicama igrališta. Atlas ih je dugo gledao te odlučio podignuti im nebeski svod kako bi osigurao mjesto za život. Patio je Igrač – ali, slatke li boli! Jer, stasali su u bića tako nalik njemu.
Tada je došla smrt. Privukla se tiho, sasvim nenametljivo i polako – brat ubije brata. Atlasovim izbrazdanim obrazima poteku suze jer tek je tada shvatio da Igrač više nije igrač, a igračke da postadoše djeca.
Koliko god plakao, nije puštao nebeski svod – Stvoritelj nikada ne smije postati Uništiteljem.
Slane su suze izdubile stijenu, poklonivši joj mnoga lica.
Tako su nastali Divovi.
Kamene oči pogledaše Oca, a pobožno im pitanje zabruji pogledima.
Čak i kad tuguje, on stvara: i zato se Stvoriteljem naziva. Ali Stvoritelj nosi teško breme, a to je ono stvoreno. Stoga kamenitom potomstvu uputi sljedeće riječi: „Budite strpljivi, oni su ipak djeca…“
Otac više ne progovori niti slova pa Divovi krenu ususret Ljudima. Posljednji pogled na okamenjenog Igrača, Oca, Stvoritelja i Atlasa izmami im obećanje prenošeno generacijama velikih ljudi: „Jednog će se dana vratiti sva kamena djeca i umjesto Oca uprijeti vječno breme nebeskog svoda.“