G. R. R. Martin – Povijesni izvori korišteni kao inspiracija u Pjesmi Leda i Vatre
Autor: Hrvoje Beljan
Ovim člankom želim pobliže objasniti poveznice između „naše“ povijesti i fiktivne povijesti Westerosa. Drugim riječima, želim objasniti koje su osobe i događaji Georgea R.R. Martina inspirirali za pisanje serijala. Odmah moram napomenuti i to da je ovaj članak prvenstveno namijenjen čitateljima koji su već upoznati s fiktivnim svijetom Pjesme Leda i Vatre. Pobliže ću objasniti Ratove ruža i Albigenški rat, za koje je sam Martin priznao da su bili povijesni izvori na koje se oslonio dok je pisao romane, kao i ostale događaje iz srednjovjekovne povijesti koje imaju paralelu u svijetu Westerosa.
GEOGRAFIJA
Kao što su mnogi već odavno primijetili, Westeros je izgledom vrlo sličan Velikoj Britaniji, ali zarotiran oko osi za 180 stupnjeva. Modernim se piscima fantasyja vjerojatno ne da previše razbijati glavu oko geografija njihovih svjetova jer je i Bujoldica u svom Chalion serijalu za predložak uzela Iberijski poluotok i samo ga izokrenula. Ipak, Westeros je površinom mnogo veći od Velike Britanije. Zemlje Starkovih predstavljale bi Škotsku, površinski mnogo veću, Dorne bi bio današnji Cornwall, a područje oko Krajoluje (Storm’s Enda) Wales. Istočni kontinent, koji je još uvijek neimenovan, podsjeća na Euroaziju, dok je južni kontinent, Sothoryos, opisan kao kontinent pun džungli, kuge – ovaj je, uglavnom neistražen, dio preslika Afrike.
Nestali napredni grad Valyria neodoljivo podsjeća na Atlantidu, dok otok Ibben sa svojom kulturom lova na kitove i geografskim položajem vuče paralele s Islandom. Od Slobodnih gradova ističe se Bravoss čiji je Titan sličan Kolosu s Rodosa. Kolos s Rodosa je bio jedan od sedam antičkih čuda svijeta. Nalazio se na ulazu u luku na grčkom otoku Rodosu, a brodovi koji bi ulazili ili izlazili iz luke morali su proći kroz noge 30-metarskog brončano-željeznog kipa. Kolos je stajao samo 54 godine – 226.g.p.n.e srušio ga je potres. No, i srušen je izgledao impresivno. Legenda kaže da je tako ostao 800 godina, sve dok ga Arapi nisu prodali. Starigrad (Oldtown), centar učenja s masivnim svjetionikom, mogao bi biti antička Aleksandrija s knjižnicom i svjetionikom koji je, kao i Kolos, nastradao od potresa, ali nakon što je više od 1500 godina svojim svjetlom obasjavao aleksandrijsku luku. Veliki Martinov Zid je uvećani Hadrijanov zid. Sagrađen u 2. stoljeću nove ere, bio je namijenjen zaštiti Rimske Britanije od „divljih“ Pikta koji su živjeli u današnjoj Škotskoj.
RATOVI I BITKE
Kao što sam već rekao, dva glavna povijesna događaja koje je Martin koristio kao inspiraciju za bitke i ratove u romanima su Ratovi ruža i Albigenški rat.
Ratovi ruža podrazumijevaju seriju građanskih ratova u Engleskoj koji su se vodili između kuća Lancaster i York i koji su, s prekidima, trajali od 1455. do 1487. g.n.e. Rat je tako nazvan jer su se sukobljene kuće predstavljale bijelom i crvenom ružom. Kuća Lancaster bila je crvena, a Kuća York bijela ruža. U ratu je sudjelovalo zemljoposjedničko plemstvo s vojskama svojih vazala, a od velikog su značaja bile rodbinske veze između obitelji, obećane feudalne titule i dodjele posjeda. Zvuči poznato? Nakon pada kralja Rikarda II., kojega je s vlasti srušio bratić Henry Bolingbrooke, vojvoda od Lancastera koji je na posljetku postao kralj Henrik IV., vladavina Lancastera bila je donekle podnošljiva pobornicima Yorka. Bilo je to tako sve dok na prijestolje nije došao nepopularan i duševno bolestan kralj Henrik VI. Pobornici kuće York nisu dizali pobunu jer je paralelno trajao i Stogodišnji rat u Francuskoj, a Henrik IV. I Henrik V. bili su uspješne vojskovođe i popularni među narodom. Rastuće nezadovoljstvo naroda zbog lošeg vođenja rata u Francuskoj, plemići koji su sa svojim vojskama otimaju hranu narodu te korupcija na dvoru razlozi su koji ubrzo dovode do građanskog rata.
S jedne je strane bio Rikard Plantagenet, vojvoda od Yorka, a s druge Margaret od Anjoua, žena Henrika VI. i kraljica Engleske. Margaret se svim sredstvima borila kako bi na englesko prijestolje postavila svog sina Edvarda. Godine 1460. donešen je Zakon o suglasju (Act of Accord) kojim se objavljuje da će Henrika VI. nakon smrti na prijestolju naslijediti Rikard od Yorka. Margareta je sa sinom izgnana iz Londona. No, ubrzo je okupila vojsku na sjeveru i, u bitci kod Wakefielda, odlučno porazila snage Rikarda od Yorka. U bitci je poginuo i sam Rikard.
Rikarda je naslijedio njegov sin Edvard koji je okrunjen kao Edvard IV. U velikoj je bitci kod Towtona u kojoj je, prema nekim procjenama, sudjelovalo čak oko 80 000 ljudi, pobijedio snage Margarete i Henrika VI. Nakon nekoliko izmjena na vlasti te smrti Edvarda, sina Henika VI., Henrika VI. te preuranjene smrti Edvarda IV. dolazi do novih napetosti. Konačno, na vlast dolazi Rikard III., brat Edvarda IV., koji legalne nasljednike, sinove Edvarda IV., zatvara u Tower Bridge. Takozvani Prinčevi iz kule nikada više nisu viđeni.
Bitkom kod Boswortha 1485. godine konačno završavaju Ratovi ruža. Henry Tudor, koji je postao vođom Lancastera, u bitci na Boswortskom polju porazi je i ubio Rikarda III. kojega su u ključnom trenutku napustili navjerniji saveznici. (Onima koje zanima saznati više o ovoj bitci, preporučujem pogledati prvu epizodu Crne Guje). Ova je bitka označila konačni poraz Kuće York i kraj Ratova ruža. Vidljive su sličnosti s ratovima u Martinovim romanima, pogotovo s Robertovom pobunom i Ratom pet kraljeva.
Pod imenom Albigenški rat podrazumijeva se dvadesetogodišnja križarska kampanja koja je trajala od 1209. do 1229.g.n.e. S jedne je strane stajalo francusko kraljevstvo, a s druge lokalni plemići vjerni Aragonskoj kruni i Katari, kršćanska sekta. Katari su se sukobili s Kršćanskom crkvom jer su vjerovali da je cijeli fizički svijet zao, a da je kršćanski Bog uzurpator na poziciji na kojoj bi trebao biti njihov Bog ljubavi, reda i mira. Katari su obitavali u bogatom području južne Francuske, Languedocu, i zbog njih nije bilo teško nagovoriti plemiće na veliki vojni pohod.
Rat protiv „heretika“ započeo je Inocent III., uz potporu francuskog kralja koji je to područje htio vratiti pod svoj utjecaj. Katari su Crkvi bili prvi veći „heretički pokret“ u posljednjih 900 godina i zato su se htjeli odlučno obračunati s njima. Cijela se kampanja može podijeliti na tri perioda.
U prvom su periodu (1209.-1215.) križari bili vrlo uspješni te su uspjeli osvojiti velik broj gradova. Pao je i poznati utvrđeni grad Carcassone pa su križari uspjeli prodrijeti sve do Toulousea. U drugom se periodu (1216.-1225.) Raymond VI. od Toullousea, bivši križar, okrenuo protiv svojih bivših suboraca. Na ratnom je polju zabilježio velike uspjehe te je uspio osloboditi veliki dio područja kojega su u prvih šest godina osvojili križari. Godine 1222. Raymond umire i vodstvo nad vojskom preuzima njegov sin Raymond VII. U trećem periodu (1226.-1229.) novi francuski kralj Luj VII. preuzima vodstvo nad križarskom vojskom. Iako je umro nakon samo nekoliko mjeseci, križari su pod njegovim vodstvom u samo nekoliko mjeseci uspjeli osvojiti velik broj utvrda i dvoraca. Godine 1229. predao se Raymond VII., a cijeli Languedoc nominalno dolazi pod vlast Francuskog kralja.
Borbu protiv katara na sebe preuzima inkvizicija koja je 1244. godine, nakon devet mjeseci opsade, uništila katarsko središte, utvrdu Montsegur. Posljednja katarska utvrda, ona kod Queribusa, pada 1255. godine. Moguće je da su utvrde Carcassone, Montsegur i Queribus bile Martinova inspiracija za utvrde Harrenhal i Orlovo gnijezdo.
Normansko osvajanje Engleske koje je započelo 1066. godine vuče paralele s osvajanjem Westerosa od strane Kuće Targaryen. S jedne je strane Vilim osvajač, s druge Aegon I. Osvajača. Vilim nije uspio u naumu da osvoji Wales, a Aegon nije osvojio Dorne. Obojica su u svim većim bitkama bila neporažena, a nakon osvajanja i Vilim i Aegon prepustili su se upravljanju novostečenim područjima.
Ples zmajeva, rat između Aegona II. i njegove sestre Rhaenyre, inspiriran je anarhijom – razodobljem engleske povijesti koje je trajalo od 1135. do 1154. godine, a koje se još naziva i devetnastogodišnjom zimom. Anarhija je bio sukob između Matilde, kćerke Henrika I., i njezinog rođaka Stjepana od Bloisa. Nakon henrikove smrti 1135. godine, Stjepan je Matildi osporio englesku krunu, tvrdeći da mu je Henrik I. na samrti obećao vlast. Kako je na svojoj strani imao većinu najmoćnijih velikaša, Stjepan je ipak postao engleski kralj.
Matilda je 1139. godine okupila vojsku. U bitci kod Lincolna 1141. godine porazila je i zarobila Stjepana. No, Stjepanova je supruga, također Matilda, okupila vojsku i pokrenula napad na imenjakinju. Stjepanova je supruga u bitci kod Winchestera porazila Matildu te u razmjeni oslobodila Stjepana. Nakon dugotrajnih borbi koje su Englesku uvele u razdoblje anarhije, Matilda je 1147.g. bila prisiljena skloniti se kod brata Roberta od Gloucestera u Normandiju. Stjepan je uspio osigurati krunu sebi, ali ne i svojim potomcima. S druge je strane Matilda osigurala da njezin sin iz braka s anžuvinskim grofom, Henrik, 1154. godine naslijedi Stjepana kao kralj Engleske. Time je Henrik postao prvim engleskim kraljem iz dinastije Anjou-Plantagenet.
Henrik II. kod Martina je utjelovljen kao kralj Aegon III.
Odmaknimo se za trenutak od engleske povijesti. Ideje za Bitku na Crnovodi martin je našao u opsadama Carigrada. Carigrad je, kao i Kraljev Grudobran, bio opremljen velikim lancem koji je brodovima onemogućavao prolazak. Zahvaljujući tome Carigrad se 718.godine obranio od invazije Arapa. Druga je sličnost bizantsko korištenje Grčke vatre na koju podsjeća Martinova Divlja vatra. Bizantinci su je uspješno koristili u bitkama protiv Arapa, Venecije i kijevskih Rusa. Bilo je to najmoćnije oružje srednjeg vijeka, a do danas je ostala misterija njezine proizvodnje i korištenja.
ORGANIZACIJE
Kraljeva je garda doslovna preslika mnogih organizacija iz povijesti od starog vijeka pa sve do danas, kojima je posao bio ili još je zaštititi vladara. Pretorijanci, Jovijani, Herkulijanci starog Rima ili Varangijska garda Bizanta bile su inspiracija za Kraljevu gardu. Iako, funkcioniranje Varangijske garde podsjeća me i na Martinove svećenike s Norvosa. Oni su obučavali elitne čuvare koji su bili poslani da čuvaju bogate pojedince, dok je Varangijska garda bila sastavljena od Normana, Vikinga koji su životima štitili bizantske careve.
Bezlični nalikuje Hašašinima, arapskoj srenjovjekovnoj sekti koja se u razdoblju između 1090. i 1272. godine bavila naručenim ubojstvima. Novoosnovano vojno krilo vjere Sedmorice, Sinovi Ratnika i Siromašna družba, imaju odlike Templara.
Za kraj bih napisati nešto o onome što me zainteresiralo najviše od svega – otkud je Martin našao ideju, inspiraciju za valyrijske mačeve. Od 1100. do 1700. godine na području Bliskog istoka izrađivali su se mačevi koji su bili poznati po svojoj oštrini i jačini. Rađeni su od čelika iz Damaska (Damascus steel). Govorilo se da su mogli prerezati slabije europske mačeve, pa čak i kamen. Bili su napravljeni od čelične legure koja je omogućavala da mačevi istovremeno budu i čvrsti i fleksibilni, što su idealna svojstva vrhunskih mačeva. Moderna istraživanja dokazala su da čelik u svojoj kompoziciji sadrži i ugljične nano-cijevi za koje se danas misli da su najčvršći materijal znan čovjeku, a koje se mogu proizvesti samo u naprednim laboratorijima. Tajna izrade čelika iz Damaska još je i dan danas misterija.