Istrakon 2008. report
Autor: Hrvoje Beljan
Kao prije svakog kona na koji idemo autima, prvo što se radi je – na kavu s predsjednikom, u njegov stan, na kavu koju on napravi, ofkors. Slijedi čekanje dok se ostatak ekipe skupi ili, po novoj tradiciji, ja čekam da oni mene nazovu kad ih mogu pokupit autom. Kreće se rano (još uvijek ne znam otkud ta histerija da se dođe među prvima na kon, al ajde), vozim onoliko brzo koliko mi to moj puntić dopušta. Prolazimo kroz jedan mračni tunel i već smo u Pazinu.
Ulazimo kroz vrata Spomen-doma i… ništa. Došli smo praktički kad i oprema. Nekakvi čudni pogledi ljudi iz Albusa dok naš predsjednik malo povišenim glasom najavljuje dolazak Trećeg zmaja. Doći prvi nije ni loše, jer imamo slobodne ruke kod biranja stolova i pozicija na koje ćemo postavit naš štand. Naravno ne može se štand postavljat na prazan želudac pa se prvo ide do obližnje benzinske po pivu, dvije, tri… Dok se to popilo, stigao je i ostatak Trećeg zmaja pa štand konačno počinje na nešto izgledat: pun fanzina, knjiga i rakije.. khmm.. mislim, zmajeve vodice – fantazijskog bezbojnog lijeka karakterističnog okusa.
Dok smo mi radili oko štanda, naš se predsjednik se transformirao u Lusciousa, izrazito feminiziranog vampira. Ah, Lusciouse, koliko si nas samo uveseljavao svojim make-upom! Dok je naš predsjednik išao okolo, misleći da izgleda cool, ekipa Trećeg zmaja se splitala. Neki su ostali na šanku pazeći na stvari, a mi ostali švrljali smo uokolo i gledali što ima zanimljivog na drugim štandovima (s pivom u ruci, naravno).
Ubrzo je počelo službeno otvaranje – treši kao i prošle godine, ali valjda zabavno ljudima koji su prvi put na Istrakonu. 3.Ribar me podsjetio da bi mogli odmah na prvo predavanje koje je u dungeonu držao Matko Barišić, a tema je bila ljudsko osvajanje podmorja. Na predavnju nas je bilo nekoliko, ali čovjek se nije dao izbezumiti i održao je jako zanimljivo predavanje. Najzanimljiviji dijelovi, barem meni, bili su oni o superkavitaciji i ekranoplanovima. Malo sam se gubio kad je čovjek pričao o nekakvim vijcima, no za to ću okriviti pivu. Nakon predavanja uslijedilo je predstavljanje Eridana koje su obavljali Lusci… pardon, predsjednik Eomer i Nelchee. Čak se i skupilo nešto ljudi, a za nagradu su na kraju dobili dva zadnja broja Eridana (naravno, istina je malo drugačija, ali ovako u cijeloj priči ispadamo pozitivci).
Ekipa se potom opet razbježala, svatko na svoju stranu. Predsjednik, Nelchee i Dinin otišli su LARP-at vampire, a ja sam otišao na predavanje Johna Anthonyjy Westa, ovogodišnjeg počasnog gosta Istrakona. Premda sam povjesničar i često čitam knjige ili članke s područja egiptologije, moram priznati da mi je tip bio misterija. Iako je predavanje održao u velikoj koncertnoj dvorani, dvorana je bila jako dobro popunjena. No, već nakon nekog vremena ljudi su mu počeli izlazit iz dvorane, a na kraju ga ni ja nisam više mogao slušati. Činilo mi se da tip drži predavanje ljudima koji nikad u životu nisu čuli za stari Egipat – svaki put kad bi se dotakao nečega što je zanimljivije i što ja osobno nisam nikada prije čuo, rekao bi da je to prekomplicirano i prešao na drugu temu. Ne znam kakav je bio na subotnjim predavanjima, ali ovim me nije oduševio.
Kako ovaj report pišem dva mjeseca nakon Istrakona, oprostite mi na greškama u kronologiji večeri tijekom koje se ekipa opet razbježala – dok su jedni još uvijek LARP-ali vampire, neki su se okušali u lovu na blago. Ali, čim je u jednom timu bio tip koji za sebe kaže: „Ja svake godine pobijedim u Lovu na Blago“, znalo se da naši nemaju nikakvih šansi. Dok je ekipa trčala Pazinom u potrazi za tragovima, 3.Ribar, Eär, ja i još neki, na silu pridruženi, članovi Trećeg Zmaja smo se okušali u nekakvoj soundtrack pantomimi. Igra se tako da se na slušalicama sluša pjesma iz filma, a potom svi pogađaju o kojoj se pjesmi ili o kojem filmu radi. Ribar i ja smo se u prvom krugu dobro držali, ali u drugom su nas potopili jer smo samo uspjeli pogoditi Štrumfove. Nakon ovolikog napora bilo je vrijeme za malo chillanja u Bri Innu.
Chillanje je, naravno, trajalo do ranih jutarnjih sati, a ekipa Trećeg zmaja opuštala se uz poneku cugicu i ugodnu glazbu. Jutro je završilo plesom po pravilu tko koju ženu uhvati, ona mora plesat s njim. Odlazak do spavaonica nije prošao bez uzbuđenja. Ygg se u svom kvazi-pijanom stanju uspio spotaknuti i prosut se po pločniku, na što smo svi brzo dotrčali do njega i pitali je li dobro. Kad nam je odgovorio da je dobro, samo se odnekud čulo „HRPICA!“ – nekakao ipak pretpostavljam da sam to ja rekao… Ajmo samo reć da nakon te „hrpice“ Ygg baš i nije bio dobro.
Spavanje od nekoliko sati i instant grupno buđenje. Na izlasku iz vojarne većina nas je izgledala kao da smo ispali iz kakvog Romerovog filma. Bilo je vrijeme za jutarnju kavu i, hvala bogovima, jako smo brzo pronašli birc s dovoljno mjesta za našu poveću ekipu. Dok su se ispijale kave i enormne količine vode, razgovori su išli od teme anatomije do tema iz Drugog svjetskog rata. Prilično standardno, rekao bih.
Nakon kave došlo je vrijeme za vrhunac kona – zapravo, svake je godine to vrhunac Istrakona. Radi se o fažol replikatoru. Njam, njam! Ne znam čija je to bila originalna ideja, ali čisti pogodak. Nakon punjenja trbuha, još se malo ostalo na klupicama pokraj spomen-doma i pričalo o DnD-u, ali su se i smišljali vicevi o nekim sudionicima kona. Sad bi bilo dobro da se sjetim barem jednog od njih, ali znam da sam tad umirao od smijeha.
Nakon nekog je vremena Đelo Hadžiselimović sjeo do nas, zapalio cigaretu i zagledao se u daljinu. Tek sam naknadno skužio da je u tijeku bila igra „Nađi Đelu“. I bolje, jer se radilo o nekakvoj truloj nagradi. Nedugo je zatim počeo intervju sa Đelom u kojem je čovjek svojim odgovorima na pitanja i svojom karizmom osvojio cijelu publiku. Šef! Mislim da je Ribar rekao nešto u stilu da je on ženska, da bi izašao sa Đelom. Dok padaju pohvale Đelu, jedna velika antipohvala paru koji je vodio intervju – tip je bacao retardirana pitanja i još se retardiranije smijao, dok se žena uglavnom prisjećala svog djetinjstva. Nakon što se Ribar ogrebao za pitanje i Đelin autogram, uslijedilo je još jedno splitanje ekipe.
S dolaskom noći još je poznatih ljudi došlo iz Rijeke. Nakon kratkog smrzavanja vani, odlučili smo ući unutra i zagrijati se Zmajevom vodicom (jedno instant grijanje). Neki su otišli na karaoke, dok je naš predsjednik nakon karaoka zaspao nasred Bri Inna – bilo je to pravo vrijeme za mini zlobu. Najprije želim zahvaliti predsjedniku Albusa što mi je posudio njihov službeni pečat jer bez njega zloba ne bi bila uspješna. Našem bi predsjedniku poručio samo: You have been Albusstruck! Na konovima se s razlogom ne spava!
Nakon što smo spremili stvari i skužili da naš predivni štand nije privukao veliki broj kupaca, bilo je vrijeme za opuštanje – mislim, daljnje opuštanje. Večernji je koncert bio fenomenalan – svaki bend u kojem svi članovi osim jednog pjevaju je dobar bend. Mene su osvojili sviranjem Floyda u rane jutarnje sate. Nakon još koje cugice u Bri Innu (nekakvih crvenih koktela na koje sam se navuko na nagovor 3.Ribara) bilo je vrijeme za raniji počinak, ipak se sljedeći dan vozi. Naravno da je, dok sam se ja dogegao do vojarne i spremio za spavanje, došao i ostatak ekipe. Ideja o dugom spavanju time je neslavno propala, a zamijenila su je jutranja podjebavanja kad je apsolutno sve što je itko rekao bilo smiješno. Odspavao sam čak jedan cijeli sat…
Dočekasmo tako opet vrijeme za kavu koju je ovoga puta izgrala ideja o kasnom doručku u obliku pizze koju udruga plaća (ah, što volim svoju udrugu). Na putu do pizzerije skoknuo sam na kon kupiti Simmonsov Olimp, da s kona ipak ne odem praznih ruku. Nakon solidnog doručka, vraćamo se na klupice ispred spomen doma gdje gubimo vrijeme sljedećih nekoliko sati. Otići se ipak, prije ili kasnije, mora pa se, u tom duhu, svi bacamo u aute i krećemo put Rijeke. No, Pazine, vraćamo se i sljedeće godine (prvi, najvjerovatnije).
P.S. Kao što sam napomenuo, ne mogu sve kronološki posložitit pa će nekoliko stvari dolazi sada, na kraju… Guess the Song je bio predobar, kao svaki put, MP3 Nazi nikad ne iznevjeri, iako bih ga molio da stavi više stranih stvari. Natjecanje Paranoični Andorijanac bilo je muka i gledati i slušati – sad znam zašto je toliko odgađano. Najlošija ideja kona bila je natjecanje o najtužnijem licu, ne znam kome se to činilo dobrom idejom… nemojte to ponoviti nikada više!
Za sam kraj, sve pohvale jednoj organizatorici koja je tijekom cijele konvencije s nama bila tako strpljiva i srdačna – mogu se samo nadati da ćeš sljedeće godine biti i bolja i da nas nećeš iznevjeriti!