Izgubljeni Bijeli Brat
Autorica: Valentina Mišković
Začuo se tup udarac. Tijelo je palo na prašnjavo tlo, a osmijeh se pojavio na zabrinutom licu mladoga indijanca koji se sada uspravio, držeći luk i strijelu u rukama.
„Još jedan!“, vikne. Ubrzo su dotrčali i ostali muškarci večerašnje izvidnice, čvrsto držeći oružje u rukama. Mladić koji je ubio uhodu pristupi mu i okrene ga na leđa. Zamrljano pijeskom, prikaže se mlado lice dječaka iz plemena kojeg su toliko prezirali.
„Ovo je već treći danas. Ali, njega smo uspjeli i ubiti. Prva dvojica su nam umakla. Znači da je došlo vrijeme…“, progovori najstariji član izvidnice te tiho nadoda: „Mislim da nam bogovi neće podariti više vremena. Naše vrijeme je prošlo, poglavica Taima je poslao sve svoje muškarce na nas. Već je previše vremena pokušavao osvojiti i ovo malo zemlje što nam je ostalo. Podignite ga i nosite što dalje od sela!“, naredi te pogledom pozove dečka koji je ubio ovoga. Zajedno su krenuli prema mjestu.
Mjesec je noćas bio mlad. Žene su palile vatre pred svojim kućama, osvjetljavajući prekrasan kameni ambijent isklesan iz velike litice na rubu borove šume. Dvokatnice malih prozora i mnoštvo visećih mostova sezali su nekoliko desetaka metara u dubinu kamena. Na dvorištima su žene i djevojke plele košare i čekale da im se muževi vrate iz izvidnice. Već nekoliko tjedana napadi su bili svakodnevica, a ono što tek dolazi, znali su, bit će mnogo gore nego bilo što što su dosad vidjeli ili osjetili.
„Već su se vratili? To ne može biti dobro, znači da su nekoga pronašli? Gdje je Tocho?“, nisam sigurna pričam li sama sa sobom ili zapitkujem svih pomalo. Probijam se do dvorišta da vidim što se to događa.
„Yoki!“, netko je dozivao moje ime. Poznavala sam taj glas jako dobro pa sam se podigla na prste ne bih li ugledala gdje je Tocho. Mahao mi je, udaljen tek nekoliko metara, okružen djecom koja su zapitkivala uglas i muškarcima koji su ih odgurivali i pokušavali se probiti k svojim ženama.
„Ubio sam ga. Bio je mlađi od mene.“, rekao je tmurno kad smo se udaljili od strke i gužve na dvorištu velike kuće. Povela sam ga za ruku gore do stijena iznad sela i sad smo sjedili na toplom pijesku i promatrali nebo, možda posljednji put.
„Znam da će sve ubrzo biti gotovo i da ću možda umrijeti. Ali, borit ću se. Ono što je moje, moje je. Neće mi on to oduzeti.“, tiho je govorio. Nešto se u meni lomilo, trgalo i poušavalo izaći i pobjeći. Poljubila sam ga u čelo, po tisućiti put kazavši da će sve biti u redu.
Bila sam ponosna na sebe jer sam bila kći vrača i zato imala ugledan položaj u ovom malom, božanstvima zaboravljenom, plemenu. Mogla sam birati svog muškarca i ljubiti ga do mile volje, ako je to otac dopuštao. Bila sam jedina u selu koja je bila spremna za udaju, a još uvijek djevica. Sva ostala djeca, sve redom dječaci, bila su mlađa od mene. Prošlih godina bogovi nisu podarili ni jedno djevojče. Ali, ja se nisam htjela udati ni za koga dok ne budem sigurna u ljubav. Tocho me već godinu dana uvjeravao u svoju ljubav i zaista ne znam što bih bez njega. Moj ga je otac volio, ali nije bio najzadovoljniji mojim izborom. Ipak, nakon večerašnjeg je uspjeha Tocho u srcu moga oca zauzeo veće mjesto.
Moj je otac jako dobra osoba. Uvijek je tu kad ga narod treba, a na njegove molitve bogovi nam šalju kišu da pomoči kukuruz i spere svo blato koje su nanijeli oni bogovi vjetra poslani od poglavice Taima. To je zločest čovjek, zao i opsjednut vlašću. Njegov narod strahuje, poslušan je i moli. Nema im druge. Otkad je otkrio moć pretvaranja u životinje, nitko mu se više ne usudi usprotiviti. Takav život ne bih poželjela nikome, a on je već tolika plemena pokorio… Oni koji su se opirali sada počivaju s bogovima, među zvijezdama i mladim Mjesecom.
Ležala sam na ležaju. Nikako nisam mogla dozvati boga sna, srce je još prejako tuklo i nije se smirivalo. Osluškivala sam što govori moj otac u kivi ispod mog prozora. Kiva je nešto poput svetišta, mjesto na kojem se dozivaju bogovi. Bila je to mala podzemna okrugla prostorija s otvorom na krovu. Ispod otvora palilo su bilje kojim se prizivalo naše bogove i tjeralo Taimine, danonoćno. Ulaziti su smjeli samo muškarci. Nikad zapravo nisam saznala kako kiva izgleda unutra. Sve što sam vidjela dok sam prelazila preko nje bilo je ognjište crnog i ljubičastog pepela.
„Ona je jedina djevica, nemamo nikog drugog.“, rekao je netko, ali nisam prepoznala glas. Ne govore valjda o meni? Dosad su samo šaptali o Pahani koji nam je sada, u doba kaosa i nemira, bio najpotrebniji. Naš davno izgubljeni Bijeli Brat. Sunce mu sja iz obraza, crne oči tjeraju mir u kosti i dušu, a njegove ruke vode u spokoj…
„Ne može! Moramo naći neko drugo rješenje!“, čula sam oca kako prepuklim glasom rasrđeno odgovara. Postaje zanimljivo. Sjela sam na krevet i približila se prozoru ne bih li bolje čula.
„Yoki nam je posljednja nada. U snu mi se ukazao Pahana i zatražio da žrtvujemo djevicu. Znaš i sam da je Taima ovdje, samo čeka da oslabimo ili odemo po kukuruz u polje pa da na selo pošalje svoje vojnike. Želiš li da tako završi? Njena krv prolivena u suhoj zemlji? Ljubav prema Pahani je ono čemu ti služiš. Niti jedan ovozemaljski osjećaj ne smije ti zamutiti zadaću. Tvoj je zadatak spasiti Anasaze. Mi smo sve što imamo.“. Zastao je, a ja nisam mogla vjerovati što to govori! Čula sam kako je otac počeo govoriti, znala sam da su mu sada suze u očima, taj mi je glas odavao sve njegove tajne… Ponovno ga je prekinuo: „Znam koliko ti ona znači, tvoja kći i jedina nasljednica, ali tvoj narod te treba. Zar ćeš razljutiti bogove i okrenuti svima leđa kada dođe trenutak koji čekaš cijeloga života? Ne želiš imati čast prizvati Pahanu?“, nastavi sa čuđenjem i zgražanjem.
Riječi su polako sjedale, poput zrna na kukuruzu, jedna do druge, upotpunjavajući se. Vrač treba djevicu da pozove boga, boga koji će odvesti ovaj narod na sveto mjesto, daleko od Taiminih vojnika i zlobnih planova. Ja sam jedina djevica u selu. Ja moram spasiti svoj narod. Moja krv mora biti prolivena u vrele plamenove onih mirisnih biljaka.
Ali, ja to ne želim! Ne želim umrijeti! Ne želim da mi moj otac, koji me voli od dana kada me ugledao, koji poštuje sve moje odluke, čime se malo koji otac Anasaza moze dičiti, prereže žilu i izlije moj život ravno u vatru. Ravno k miru! Pahani! Onom koji bi nam trebao pomoći? Onom koji vodi svoj narod u mir? Jesam li sigurna da je to taj Pahana? Možda ima još koji? Kako će to moj otac učiniti? Pa ne može me samo natjerati da uđem unutra, u tu prokletu kivu, zatvorim oči i prepustim se?
Suzdržala sam vrisak i prekrila usne rukom, dišući plitko i brzo. U glavi mi se vrtjelo, soba se mutila, toliko pitanja i užasnih odgovora padalo mi je na um… Nisam više mogla izdržati i izašla sam iz sobe. Kuda krenuti? Ne mogu pobjeći, dušmani čekaju u svakom grmu oko sela…
Sjetila sam se nečega što je onaj čovjek govorio mom ocu. Ne želim da moju krv upije suha zemlja, a imam narod kojeg mogu spasiti.
Ta pomisao otvorila je put novoj. Što ako moja krv ne uspije? Što ako Pahana ne dođe? Suza mi je potekla niz vreli obraz, vrativši me u stvarnost. Stajala sam na vrhu strmine koja se okomito spuštala u tamnozelenu rijeku koja je daleko ispod nečujno prolazila ovom pustinjom. Nisam mnogo vidjela pod Mjesečinom, ali sam ovaj kraj znala bolje nego li crte svoje ruke. Što je Tocho bez mene? Kako ću ja bez njega u drugi svijet? Kako će moj otac preživjeti činjenicu da mora ubiti svoju kćer? Kako će preživjeti svoj i moj neuspijeh, ako do toga dođe?
Blijeda je svjetlost obasjavala jutarnje nebo iznad zelene rijeke. U selu, između zgrada, počele su se stvarati sjene, dok se sunce lagano pojavljivalo iznad pustih šuma i divljine. Bilo je premirno. Znam da će se danas nešto dogoditi. Nisam spavala cijelu noć. Većinu vremena nisam mogla niti disati, razmišljajući o onome što sam čula prethodnu večer. Ruke su mi se tresle. Je li to bio znak? Istinski, nesvjesni znak slabosti i nemoći?
Otac je crvenih očiju izašao iz kive, s takvim izrazom lica kakvog još nisam vidjela. Cijelu se noć molio bogovima. Čula sam mumljanje dok sam silazila sa stijene natrag u selo. Prišao mi je i sjeo na tlo pored mene.
„Oprostit ćeš mi na ovome što ću ti sada reći. Ne znam ni kako da ti kažem. Mislim da neću moći“, govorio je tihim glasom punim tuge. Znala sam što slijedi pa sam ga poštedjela muke: „Znam tata, čula sam jučer što ste govorili. Ne moraš mi se opravdavati. Ne moraš se mučiti to izgovoriti još jednom.“
Pogledao me u čudu te spustio pogled, kao da se srami. Vidjela sam kako je iz njegovih očiju potekla suza. Bešumno je pala na tlo, nestajući u ovoj, uvijek tako žednoj, zemlji. Pomislila sam na to koliko će još ova prašina upijati suza ako mu ne dopustim da me… Nisam to mogla niti pomisliti.
„Slušaj me, Yoki“, započeo je polako. „Ne znam hoću li moći to učiniti. Čak i da se radi o nekoj drugoj djevojci, bilo kome koga znam, ne znam bih li mogao. Toliko godina bogovi su mi bili naklonjeni, a zauzvrat su tražili mir i molitvu, ali nikad nisam ni sanjao da bi mogli tražiti ovo što danas traže od mene… Kako bih mogao sanjati da žrtvujem vlastitu kćer?“
Pogledala sam ga, a on je pogledom tražio nešto u daljini na istoku. Možda je očekivao Pahanu bez žrtve. Ali, oboje smo znali da Pahana ne dolazi tek tako, kao vjetar ili kiša.
„Tata? Mogu li dobiti još malo vremena da se oprostim od Tocha? Molim te?“, upitala sam ga s očekivanjem. Još uvijek nisam znala kako da kažem Tochu da će me otac morati ubiti, a da nije siguran hoće li to spasiti pleme od sigurne propasti.
„Čekat ću te ispred kive. Dođi kad budeš spremna. Meni je jako žao. Kad bih mogao, pobjegao bih s tobom, ali Taima je u svakom grmu u krugu od milje. Poslušaj me i učini ono što je najvažnije za tvoje pleme i obitelj. Volim te“, bile su riječi koje mi je uputio dok se lagano dizao na noge. Krenuo je prema kući reći mojoj majci što mu je činiti. Nisam bila sigurna tko je od nas dvoje u gorem položaju. Ja koja moram umrijeti ili on koji me mora ubiti.
„Tocho?“, tiho sam upitala ulazeći u zamračen sobičak na zapadnom dijelu stijene. Duboko sam uzdahnula i legla pored njega na ležaj. Polako sam ga protresla, izgovarajući tiho njegovo ime. „Mora me žrtvovati. Jel me čuješ? Želim da znaš da je to za dobro ove obitelji.“
„Molim? Ponovi što si rekla, nisam siguran da sam te shvatio“, rekao je u nevjerici, naglo otvorivši oči. Okrenuo se prema meni i čekao, gledajući me u oči s nevjericom.
„Pahana će doći samo ako se pepeo natopi krvlju djevice. Ako vatra lizne moju krv, Pahana će čuti našu molitvu i spasiti nas Taimine srdžbe“, polako sam izgovarala.
„Kakve to veze ima s tobom? Osim što je tvoj otac…“, nije završio. Naglo je razrogačio oči, shvativši što govorim. „Ne, ne, ne! Ne može mi te uzeti samo tako! Zar može ubiti vlastitu kćer? Nećeš mu to dopustiti? Pobjeći ćemo daleko od ovih pokvarenih starješina? Reci mi!“, ponavljao je, moleći me.
Tražeći odgovor u mojim očima, shvatio je da nema druge opcije. Zarila sam glavu u njegova prsa i počela plakati, kao i noćas na stijeni iznad sela.
„Oprosti mi!“, preklinjala sam ga. Objasnila sam mu kako se osjećam, objasnila mu da sam razgovarala s ocem i što mi je činiti.
Ustao je i odjenuo svoju opravu, uzeo luk i strijelu, okrenuo se prema meni i kazao: „Ubijem li Taimu, neće više biti problema ni za koga“. Otišao je.
Molim? Ne može to učiniti! Ubit će ga! Potrčala sam za njim i sustigla ga na dvorištu. Povukla sam ga za ruku.
„Ne možeš! Ubit će te!“, ali nije me ni pogledao. Gledao je ravno ispred sebe, u šumu pred selom. „Tiho“, rekao mi je. Nisam shvatila što se događa. Svi su muškarci stajali na dvorištima i gledali u šumu, a žene su se povlačile u kuće, odvlačeći djecu za ruku, i sa suzama u očima gledajući svoje muževe. Nije valjda počelo?
Iz guste sjenovite šikare istupi muškarac odjeven u ratnu opremu, držeći svoje koplje u ruci. Na usnama mu je igrao zloban smješak dok je pogledom prelazio selom. Uspravio se te rekao: „Predajte se i neće biti pokolja. Služit ćete velikom Taimi i zauzvrat živjeti“. Čekao je.
Jedan od naših, sin poglavice, istupi za korak i pljune na tlo. Gledala sam kako zemlja upija. Ponovo sam se sjetila zašto sam ja ovdje i što mi je činiti. Pogled mi se munjevito vratio na lice onog muškarca. Smiješak mu je nestao s lica na kojem se sada iščitavao zloban grč koji je samo čekao da netko od naših učini grešku.
„Clallam!“, snažno je poviknuo. Jeka se poput vala raširila uspavanom šumom. U isti su trenutak sve ptice uzletjele i napustile ovo područje, znajući što se sprema. Šikara je nekoliko puta zašuštala i pojavio se čitav red muškaraca koji su držali oružja spremna za okidanje. Pogledala sam Tocha kojem sam na licu jasno mogla vidjeti i ponos i strah.
Kachine, pomognite nam, molila sam u sebi. Poljubila sam Tocha te mu nevoljko pustila ruku i pošla prema kivi. Pogledao me očima punim bola. Otac je mirno stajao iznad kive, na dvorištu. Vidjevši što sam odlučila, kratkim se ljestvama spustio u kivu i pričekao da dođem. Pružio mi je ruku. Pogledala sam oko sebe – s jedne je strane stajala moja velika obitelj, jedina koju ću ikada imati, to je bio moj život. Čvrsto su stajali i bili spremni umrijeti za svoju zemlju. S druge strane, u polju na rubu šume, stajali su oni koje je vodila ruka zla na nas, bez povlačenja ili premišljanja. Naredba je jasna. Pokorite ih ili ih sve ubijte.
Poklič se širio šumom i naglo me vratio u svijest. U nevjerici sam raširila oči, gledajući kako su noge potrčale prema našim zidovima, vratima, slušajući grmljavinu otisaka koje su ostavljali za sobom. Strijele su doletjele s naše strane, ali nisam vidjela tko je opalio. Žene su se sakrile u čvrste zidove svojih soba i kroz sitne otvore pažljivo birale svoje mete. Nekoliko njih u prvim redovima palo je nijemo na pod. Osjetila sam nagli dodir na koži. Shvatila sam da me otac pokušava uvući u kivu kako bi mi spasio živu glavu. Trgnula sam se i skočila unutra, ne mareći za ljestve. Srce mi je kucalo kao nikada do sada.
„Želim vidjeti što se događa sa Tochom!“, zaurlala sam kako bih nadglasala povike koji su dolazili izvana. Nakon nekoliko trenutaka, očev je stisak popustio te mi dozvoli da provirim glavu. On stade paliti bilje i mumljati melodije i stihove koje su dozivale mnoga božanstva. Vjetar je počeo puhati i bijeli su se oblaci nadvili nad istokom, stvarajući sjenu nad nama.
Ugledala sam mog Tocha koji se borio svim snagama, trčao kroz redove i rušio ih poput klipova u polju, hrabro se gurajući kroz te nemani. Začula sam fijuk strijele. Tanka, gotovo nevidljiva, strijela koja je stigla iz šume probode mog Tocha kroz rame. Moj je vrisak u tom trenutku nadglasao svu tu zbrku. Uhvatila sam njegov pogled.
Tocho je gledao u mene, usnama je oblikovao riječi volim te i spasi nas, dok je posljednjim snagama ispaljivao strijele gdje god je stigao, ne bi li pogodio nekoga. Nisam to više mogla gledati. Suznim sam očima pogledala oca i kimnula. Znao je što mora. Ako je Tocho umro, nema više potrebe ni da ja živim, a niti da više odugovlačim s ovim spasenjem.
Legla sam na hladan pepeo na velikom ognjištu isopd otvora koji je moj pogled vodio u prekrasno plavo nebo.Na tom su se plavetnilu igrale boje jutra. Osjetila sam kako otac u nepravilnim krugovima oko mene sipa neke biljke i prah. Vidjevši tugu u njegovim očima, pomislila sam samo na to kako će on, ne ubiju li ga, preboljeti sve to. Raširila sam ruke i stavila ih na predviđeno mjesto. Vidjela sam kako podiže nožić u jednoj i neki listić u drugoj ruci. Prišao mi je i stavio listić na jezik. Počela sam osjećati vrtoglavicu i čudnu pospanost.
Trgla sam se, osjetivši peckav dodir naoštrenog kamena na zapešću. Glava mi je bila toliko teška da je nisam mogla niti okrenuti. Urlici su počeli nestajati i stišavati se kao da ih je vjetar odnio, jednog po jednog. Miris moje krvi proširio se malom prostorijom. Oko mene je počela gorjeti vatra, a osjetila sam i peckanje na drugoj ruci. Sve mi se činilo lijepim i toplim. Osjećala sam se kao da plutam na toploj vodi, sunce me okruživalo, sanjala sam. Sve je bilo tamno i toplo, kao u najljepšim snovima. Osjećala sam kako mi polako nestaje volje, života, snage, misli, sve pokalo crni i otupljuje. Zaklopila sam oči. Više ničeg nije bilo.
Bjelina. Svjetlost. Prilazi mi neki čovjek, odjeven u bijelu haljinu, prekrasno perje ukrašava mu glavu i vrat. Pruža mi svoju izmorenu i naboranu ruku i vodi me kroz bjelinu. Tko sam i gdje sam? Sada ništa nije bitno. Mislim da sam našla davno izgubljenog Bijelog Brata, Pahanu. Osjećala sam samo toplinu i ispunjenost.
Mama? Tata? Tocho?! Svi ste ovdje?
„Spasila si nas. Sve je gotovo. Svi smo tu.“, reče mi Tocho. Snažno sam ga zagrlila.
Valentina je polaznica Laboratorija fantastike