NAM

NAM

Autorica: Ivana D. Horvatinčić

2007.

Nikola Domazet, psiholog po struci, ušao je u ured Ranka Markovića, briljantnog neuropsihijatra o čijim je radovima čitao još za vrijeme studija. Marković je na svojim leđima nosio više od sedamdeset godina, a sa svojom rijetkom bijelom kosom i izrazito naboranim licem, izgledao je još i starije. Sasvim u neskladu s tim, oči su mu bile bistre i iskrile su kao kod kakvog mladog entuzijasta.
„Gospodine Domazet, drago mi je da ste došli!“, uskliknuo je kad je ugledao Nikolu.
„Dajte sjednite, raskomotite se, čeka nas dosta posla.“
„Molim Vas, zovite me Nikola“, odvrati psiholog, sjedajući .
„Jeste li možda za kavicu?“
„Ne bih, hvala. Radije bih da odmah krenemo.“
„U redu“, Marković otvori debeli fascikl koji je ležao pred njim na stolu. „Dakle, što su Vam točno rekli o projektu?“
„Zapravo, vrlo malo. Jedino što znam jest da bismo nas dvojica trebali surađivati na eksperimentalnoj provjeri potencijalne nove metode za rad s osobama koje imaju antisocijalni poremećaj ličnosti.“
„Upravo tako“, kimne psihijatar. „S obzirom na to da ste psiholog, upoznati ste sa simptomima i znate u čemu je problem s dosada korištenim metodama.“
„Naravno. Rečeno mi je da se trebamo pozabaviti emocionalnim aspektom poremećaja, dakle smanjenom ili čak nepostojećom afektivnošću koja onemogućava kajanje, ljubav ili bilo koju drugu pozitivnu emociju“, izrecitira Nikola gotovo automatski. „A to je osnovni razlog recidiva nakon odsluživanja zatvorske kazne.“
„Znam da ste upoznati s neuralnim mehanizmima emocija, ali volio bih da ipak malo porazgovaramo o njima“, Marković je zvučao skoro kao da se ispričava što iskusnog kliničara stavlja u poziciju studenta. S obzirom na to da se ipak radilo o neuropsihijatru svjetskog glasa, Nikola nije imao ništa protiv.
„Dapače“, odvrati s osmijehom.
„Kao što znate, neuralne osnove emocija nalaze se u limbičkom sustavu koji obuhvaća određene strukture cerebralnog korteksa i subkorteksa.“
„Amigdale, hipokampus, cingularni girus, forniks, talamus i hipotalamus“, spremno odvrati Nikola, osjećajući se ponosno poput školarca koji je dobro naučio za test.
„Tako je“, kimne Marković zadovoljno. „Međutim, nisu sve strukture limbičkog sustava uključene u rad emocija. Najvažnije su amigdale, a važnu ulogu u emocijama, poglavito u predviđanju posljedica emocionalnog ponašanja i time kontroliranju ponašanja, ima prefrontalni korteks. Novija istraživanja pokazuju da je još nekolicina struktura važna za emocije, ali to za nas trenutno nije važno. Psihopati pokazuju značajno smanjenu moždanu aktivnost u području amigdala i prefrontalnog korteksa te se stoga trebamo bazirati na te dvije strukture.“
Pružio je Nikoli shematski prikaz mozga s ucrtanim simbolima.
„Ovdje vidite na koji način živčani impuls, nastao vanjskim podražajem, putuje do limbičkog sustava, gdje aktivira više struktura od kojih je svaka specijalizirana za pojedini aspekt emocija ili za različite emocije, ovisno o tome koju je potrebno izazvati.“
„“Ali, nije li točna lokacija pojedinih elemenata emocionalnog doživljaja još uvijek nepoznata?“, Nikola se usprotivi. „Da ne spominjem pojedine emocije u cjelini… Nije još otkriveno koje je područje mozga odgovorno za strah, koje za radost, koje za tugu… Štoviše, prihvaćeno mišljenje je da ne postoji specijalizacija mozgovnih struktura za različite emocije.“
„To je bilo prihvaćeno mišljenje“, psihijatrove su oči ponovno zaiskrile i on se zavjerenički nagne prema Nikoli. „S obzirom na to da ste potpisali ugovor o tajnosti ovog projekta, mogu Vam reći da sam uspio locirati koje su strukture odgovorne za tugu, strah, kajanje i ljubav. Na drugim emocijama još uvijek radim.“
Psiholog je zatečeno zurio u njega, ne vjerujući svojim ušima. Ako je govorio istinu, to je moglo iz temelja promijeniti shvaćanje emocija.
„Kako?…“, promuca. Marković se zavali u svom naslonjaču i vedro nasmije.
„Neću ulaziti u detalje, sve se nalazi u ovom fasciklu kojegi ću Vam dati nakon sastanka“, reče.
„Ali, sve su dosadašnje metode istraživanja pokazale da ne postoje područja koja su isključivo odgovorna za pojedine emocije…“
„Pa, kad poznate metode zakažu, treba razviti nove, zar ne?“
„Razvili ste novu metodu?“
„Bolju od svih dosadašnjih.“
„Dobro“, Nikola se oporavljao od prvotnog šoka. „Pretpostavljam da to ima veze s tom novom metodom rada sa psihopatima.“
„O, itekako!“, Marković mu doda još jedan papir. Na ovome je bila shema nekog uređaja koju Nikola nije razumio. „Predstavljam Vam neuroaktivacijski modulator ili, skraćeno, NAM, uređaj kojim se nakon ugradnje u mozak neuralne strukture mogu podraživati po želji.“
„Znači…“, zbrojio je dva i dva. „Teoretski, ugradi li se ovaj uređaj u mozak psihopata i njime podražuju amigdale i prefrontalni korteks, psihopat bi mogao osjećati kajanje i moralnu odgovornost, zbog čega ne bi nastavio činiti krivična djela.“
„Upravo tako.“
„Zvuči predobro da bi bilo istinito.“
„Još i nije sasvim istinito. Tu teoriju moramo provjeriti na ljudskim ispitanicima. Svi su zatvori u Hrvatskoj pristali na sudjelovanje u projektu tako da možemo početi s istraživanjem. Nakon što ja operativno ugradim NAM u mozak zatvorenika koji je iskazao psihopatsko ponašanje, na Vama je da ga testirate i ustanovite je li došlo do promjene i koliko je ta promjena trajna.“
„Jesu li zatvorenici pristali na taj postupak?“
„Nisu“, psihijatar slegne ramenima. „No, to u ovom slučaju nije niti nužno. Ipak se radi o psihopatima, razumijete, ljudima koji su počinili djela nad kojima se cijela Hrvatska zgražala. I koji će ih počiniti opet ako budu imali prilike.“
„To nije etično“, Nikolina profesionalna etika je vrištala. „Zvuči poput ispiranja mozga!“
„A Vi ne biste htjeli isprati mozak psihopatima? Iskreno.“
„Ne bih. Cilj ne opravdava uvijek sredstva.“
„Ma dajte, Nikola, molim Vas!“, Marković zatrese glavom, u čudu gledajući uznemirenog mlađeg kolegu. „Najveće spoznaje o ljudskom umu, one koje su psihologiju učinile znanošću, dobivene su etički upitnim postupcima.“
„Ali…“
„Uostalom, ako niste zainteresirani… Siguran sam da mogu naći drugog kliničkog psihologa koji će biti.“
Zavladala je kratka tišina, a onda Nikola uzdahne, važući u glavi opcije. Ipak, on je bio pragmatičan čovjek. A iznos koji mu je obećan za sudjelovanje u projektu je bio toliki da je etika pred njim morala izgubiti na snazi.
„U redu“, reče. „Kad počinjemo?“

2012.

Lidija je jedva čekala da dođe kući, uzbuđena zbog ušteđevine koju je upravo potrošila. Bila je svjesna da je upravo prekršila zakon, no ponuda je bila stvarno primamljiva, posebno nakon što su svi njeni prijatelji već to napravili i pričali joj o tome s iskrenim ushitom.
Čim je ušla u stan, stala je pred ogledalo kako bi se uvjerila da je sa zavojem sve u redu. Morala je obrijati svu svoju kosu, a ožiljak će se vidjeti do kraja njenog života, no bilo joj je svejedno. Zavoj je bio malko krvav – tri dana u ilegalnoj bolnici ipak nisu bila dovoljna da rana sasvim zaraste – no doktor ju je upozorio da će oporavak potrajati.
Sjela je u dnevnu sobu i uključila plazmu, ne obraćajući puno pažnje na vijesti, čak niti kad je čula da je jedan od dvojice najpoznatijih izumitelja u hrvatskoj povijesti počinio samoubojstvo, ostavivši tek poruku da ne može više živjeti s posljedicama svog djela. Iz torbe je izvadila daljinski upravljač, sasvim sličan onom za plazmu, no s tipkama označenim kraticama emocija. Pronašla je tipku za sreću i pritisnula je.
Istoga trena, preplavila ju je takva neobuzdana radost da je poželjela skakati, vikati, plakati od sreće. Iako za to nije bilo nikakvog vanjskog razloga, bila je sretna kao malo dijete, sretna kako nije bila već godinama. Smijala se do suza, osjećajući se kao da je sve na svijetu lijepo. Čak i kad se sjetila svojih mrtvih roditelja (Da su barem mama i tata ovo doživjeli), nije osjetila ni trun žalosti ili ičeg negativnog. Čak se nije kajala što u kombinaciji s tom mišlju osjeća sreću. Bilo joj je sasvim svejedno – jer bila je sretna. Napokon.
Doktor ju je upozorio da mora dozirati upotrebu NAM-a kako se mozak ne bi preforsirao, no nije se mogla natjerati da isključi podraživanje. Bilo je i previše dobro osjećati se tako sretno. Uostalom, većina je njenih prijatelja podraživala svoj mozak najveći dio svog budnog stanja (a neki su čak ostavljali uređaj uključen dok spavaju) i ništa im se nije dogodilo. Jest, jedan je imao teški moždani udar, no to se vjerojatno dogodilo zbog njegovog lošeg načina prehrane.
Ipak, pritisnula je tipku za isključivanje i sreća je, jednako naglo kako je počela, prestala. Odjednom se osjećala praznom, usamljenom, čak nesretnijom nego prije. Ne mogu tako, pomislila je očajno i ponovno uključila sreću. Samo još malo. Samo još malo i bit ću dobro.
Na plazmi, koju više nije ni primjećivala, spiker je govorio o sve većem problemu ilegalne zlouporabe neuroaktivacijskog modulatora kojeg je nazvao „novom, modernom i najgorom ovisnosti“.