Obiteljske tajne

Obiteljske tajne

Autorica: Sara Lovrić

Svinjska se glava zadovoljno smiješila na Zidu protesta i promatrala ljude koji su se okupili na trgu.

Nije se radilo ni o kakvom krvavom ekscesu gradskog mesara, već o najnovijem remek-djelu ovdašnje omiljene karikaturistice. Tinta je na pergamenu ocrtavala konture svinjske glave na ljudskom tijelu koje sjedi u otvorenoj kočiji. Zavaljen svom svojom prekomjernom težinom na jastucima, glavni je lik bičem gonio upregnute seljake s ironično postavljenim konjskim perjanicama na glavi. Nije bilo sumnje na koga je karikatura aludirala. Ljudski dio tijela nosio je tradicionalnu halju Lordova na kojoj je bio izvezen njihov amblem. U stvarnosti je amblem prikazivao zauzdanog grifona, simbolizirajući pripitomljavanje i najdivlje zvijeri – u slučaju Lordova, ljudske mase. No, na slici je amblem izgledao ponešto drugačije. Svatko tko je pogledao malo bolje, vidio je da grifon ima raširena krila s potrganim uzdama oko vrata te da se uzdiže prema nebu, odašilajjući time poruku da se divlja priroda nikad ne može do kraja pokoriti. Time je na vrlo očiti način pozivala ljude na pobunu.

Ispod amblema bili su uočljivi inicijali P.A., što je moglo značiti samo jedno – ovaj je put otvoreno napala Vrhovnog Lorda od njih devet, Piranosa Achernara.
Njeni radovi postaju sve ambiciozniji, pomislio je Lucian Eltanin. Njegove su zelene oči prešle preko gomile okupljene oko zida promotrajući njihove reakcije. Na licima im se miješali potisnut smijeh i uvijek prisutan strah od svevidećih očiju špijuna Lordova koji su pratili što se događa na trgu. Također se moglo iščitati i iznenađenje ovim njenim odvažnim riskiranjem da završi u tamnici – ili gore.

Lordovi su bili skupina moćnika koja je preuzela vlast od prijašnjeg vladara grada Tamrosa koji je, nedorastao svom položaju, polako odveo grad u ekonomsku propast. Lordovi su potpuno obnovili grad, zaposlili ljude, ali i ubirali velike poreze od svih slojeva društva, bez obzira na prihode. Seljaku bi tako oduzeli čak i imanje, ostaviviši mu samo kuću (ako i to) ako nije uspio platiti njihove tražbine, dok su plemići plaćali isti iznos koji su si oni, za razliku od seljaka, mogli priuštiti. To je bacilo sjenu na njihove prijašnje tvrdnje kako rade u cilju razvoja i napretka Tamrosa. Ljudi su postajali sve skeptičniji, ali se nisu usudili prosvjedovati. Posljednji koji je to pokušao završio je u tamnici i nitko više nije čuo za njega.
Lordovi nisu skrivali svoj identitet. Njihova su vijećanja u Kući pravde bila javna, a postavili su i takozvani Zid protesta, pokušavši uvesti mlohavu demokraciju. Bio je to kameni monolit na koji su se određenog dana u tjednu mogle stavljati svakojake primjedbe na vlast te izrazi nezadovoljstva.
Naravno da su ljudi zazirali od toga jer su znali što ih čeka, mračno je pomislio Lucian.

Jedna se osoba ipak usudila, nije nikada otkrila svoj identitet. Znalo se samo da se radi o ženskoj osobi jer bi nakon svakog postavljanja karikature bogatim altom koji se širio trgom i ulazio u najskrivenije kutke ulica pozivala ljude na protest. Smeđa joj je kapuljača visila preko pola lica. Svaki put kad ju je straža pokušala uhvatiti isparila bi poput jutarnje rose na podnevnom suncu. Njegove poluvilenjačke uši uhvatile su niti razgovora koje su sadržavale uobičajene komentare.

„Tu će curu već stići glave njene črčkarije. Samo je pitanje vremena.“, bili su uobičajeni komentari sijedih i istrošenih staraca.

„Da mi je bar biti kao ona!“, rekla je djevojčica sjajnih očiju gledajući prema svojoj prijateljici.

„Zašto? Ja bih to bolje nacrtala.“, rekla je druga curica glave podignute poput uvrijeđene princeze.

Daj Deanna, ne znaš ni drvo nacrtati, a kamoli nešto teže!“, rekla je prva djevojčica pljesnuvši Deannu prstima po podlaktici.

Lucianovu je maštu iskreno golicala znatiželja o djevojčinu identitetu. Budući da se i sam uz svoj drugi, manje popularan posao, bavio slikanjem portreta, iako na suptilniji način od njenog, osjećao je neku čudnu povezanost s njom. To je još više učvrstilo njegovu odlučnost da je nađe. Ako je kao plaćeni ubojica naučio išta, bila je to sposobnost traganja. Iskreno, ljudi su postajali sve inovativniji kako bi izbjegli njegovoj oštrici, ali to im nije polazilo za rukom, ironično je zaključio. Zbog toga je bio najviše rangiran u Gildi, a od njega su svi zazirali – bar oni koji su znali tko je on zapravo.

Južni mu je vjetar promrsio plavu dugu kosu kad se okrenuo i polako napustio trg hodajući uz rub jednog od mnogobrojnih kanala koji su presijecali Tamros. Ignorirao je smrad ustajale vode, pomiješane s otpacima i utrobama ribe u vodi koje su tijekom radnog dana redovito bacali s tržnice. Klatio se fućkajući pjesmu omiljena barda, no godine iskustva naučile su ga da uvijek bude na oprezu. Podnevno je sunce slijedilo njegov korak, kao i uhoda koja ga je s trga vjerno pratila u stopu.

„Postaješ sve nemarniji“, s mračnim je zadovoljstvom rekao Lucian primijetivši kako ga vjerni uhoda grozničavo traži po uskoj ulici dok se on već sakrio iza ugla kovačnice. Na njegove se riječi uhoda naglo okrenuo s nožem u ruci, no Lucian je bio brži. Spretnim mu je okretom bodeža izbio nož i, pribivši ga uza zid, vršak mu prislonio uz vrat. Čovjek je imao oko trideset zima, a lice mu je bilo obraslo smeđom kovrčavom bradom. Po iznošenim čizmama i istrošenom plaštu zaključio je da nije plemićkoga roda. Nos mu je ispunio slatkasti miris jeftinog vina. Najvjerojatnije je unajmljen, pomisli.

„Tkogod da ti je platio trebao bi tražiti svoj novac natrag“, sa smiješkom je nastavio Lucian „Znao sam da me pratiš otkad si otišao za mnom s trga, znači prije otprilike jednog sata“

Čovjek zaista nije imao nikakve vještine u praćenju. Nije znao ni uobičajene trikove poput stajanja uz štandove, pretvarajući se da jednim okom razgledava robu, a drugim prati metu, sakrivanja iza ugla ili barem održavanja određene udaljenosti između sebe i mete. Pratio ga je toliko otvoreno da su se već prodavači na štandovima okretali za njim, čudeći se njegovom koncentriranom izrazu lica i očima kje su bile usredotočene samo na Luciana.

„He he, mješanče“, rekao je, naglasivši uvredu, „Obavio sam ja dobar posao za paru koju su mi dali. Ali, ti si, bit će, glup k’o noć, već sam mislio da te moram pratit’ sve do predgrađa Tamrosa.“

Lucian je ostao začuđen čovjekovom tvrdnjom.
„Kako to misliš? Što mi onda nisi odmah prišao?“, rekao je, usput pogledavajući krajeve ulice da ne bi netko slučajno naišao.

„Recimo da sam htio isprobati nove stvari.“, s očitom je ironijom odvratio neznanac.

„Dosta zajebancije. Poslan sam da uručim pozivnicu za tvoje jadno dupe.“ Zastao je prije no što je nastavio.

„U Palaču.“

Lucian nije znao kako reagirati na to. Palača je mogla značiti samo jedno: boravište Piranosa Achernara. Polako je spustio bodež, očima ni trena ne napuštajući lice svog sugovornika.

„Je li ovo neka šala ili? Što bi Vrhovni Lord u Balzinovo ime htio samnom?“, u nevjerici je upitao Lucian.

„Ja sam samo glasnik. To raspravi s njim. Večeras, kad se oglase zadnja zvona.“
Lucian je kimnuo, zamišljeno gledajući u neku točku mimo strančeva lica, kao da pokušava riješiti neku kompleksnu zagonetku. Nije primijetio ni kad se stranac polako udaljio iz uličice i nestao iza ugla. Duboko je uzdahnuo i naslonio se leđima na zid.

„Ovo bi moglo biti zanimljivo.“

U dogovoreno je vrijeme stigao u Palaču, zakrabuljen poput tajanstvene karikaturistice. Opreza nikad dovoljno. Stražari su mu otvorili teška vrata od hrastovine i uveli ga u sobu za primanja. „Pričekajte ovdje“, uljudno je rekao jedan od stražara, oprezno ga pogledavajući ispod oka. Smjestili su se svaki s jedne strane vrata. Lucian je skinuo crnu kapuljaču i pogledom obuhvatio prostoriju. Svijeće postavljene na svakom zidu osvjetljavale su sobu diskretnim, prigušenim svjetlom. Jedna je bila i na luksuznom stolu od mahagonija u kutu sobe ispod prozora.

„Ovdje sigurno donosi sve najvažnije odluke.“, promrmljao je Lucian sebi u bradu promatrajući tapiseriju na zidu koja je prikazivala neku bitku iz davnih vremena.

„Pa većinu da, ali, osim radne sobe, postoje i druga mjesta za kontemplaciju“. Lucian se naglo okrenuo u smjeru glasa i ugledao konstantni izvor inspiracije ovdašnje umjetnice. Slika je bila skoro vjerna originalu. U Lucianovim očima se odražavao ćelavi lik obraza obješenih od sala sa sitnim svinjskim crnim očicama, debela vrata i još debljeg donjeg dijela tijela. Nosio je tamnoplavu halju Lordova koju je nosio i inače, iako se činilo da svakim danom postaje sve širi pa mu je halja već postala tijesna. Luciana je zaprepastila činjenica da čovjek ovakve građe ima spretnost sličnu mačkinoj jer ga uopće nije čuo kad je ušao u sobu. No, na vrijeme je sakrio iznenađenje.

„Vina?“, upitao je Lord svilenkastim glasom. Uzevši punu kristalnu bocu, natočio si je čašu dopola.

„Ne hvala, mislim da mi je vaš glasnik danas zgadio vino za sva vremena.“
Piranos se na to nasmijao dubokim prigušenim glasom.

„Pa ne možeš kriviti dečka što nema prebivenog novčića. On je inače iz Donjeg Tamrosa.“ To je bila najsiromašnija četvrt Tamrosa u kojoj su ljudi za komadić kruga znali čak i ubiti slučajne prolaznike.

„Iako bi mogao dobiti vino skuplje i od ovoga s onim što je danas zaradio“, nastavio je Lord.

„Pa nek to i učini.“, odgovori mu Lucian i doda; „Mogu li upitati kakvu čast imam biti pozvan u vaš skromni dom?“. Značajno je naglasio predzadnju riječ. Ovaj je dom bio sve samo ne skroman. Piranos se i na to blago nasmijao i signalizira stražarima da izađu iz sobe.

„Ali Lorde..“, započeo je stražar, no Piranos ga prekine odmahnuvši rukom.

„Ne bi se usudio.“ Ne budi tako siguran. Iako se stvarno ne bi usudio. Ovo je mjesto bilo kontroliranije čak i od zatvora. Ne bi živ prešao ni prag. Stražari su još trenutak oklijevali, ali su izašli iz sobe. Okrenuo se Lucianu kao da se nije ništa dogodilo i nastavio.

„Pratio sam tvoj poslovni razvoj i zadovoljan sam s onim što vidim.“ Lucian je namjerno krivo shvatio tvrdnju.

„O? Nisam znao da se zanimate za slikarstvo. Želite li me možda unajmiti za obiteljski portret?“, sarkastično je upitao. To mu je bio posao – alibi. Proslavio se svojim pažljivo konstruiranim portretima i mnogo je ljudi u Tamrosu je znalo za Luciana Eltanina, umjetnika. No, tek je šačica znala za Luciana Eltanina, ubojicu. To baš i nije bio posao s kojim se moglo izlaziti u javnost. Piranos je naglo spustio čašu na stol i oštro ga pogledao u oči.

„Ne zezaj se sa mnom, dečko, inače bi mogao završiti kao i oni zbog kojih si se i uspeo tako visoko u Gildi!“ Lucian je progutao knedlu. Znači znao je i za tu liniju njegovog posla. Nema se smisla više pretvarati.

„Ovdje si jer imam trn u oku koji treba odmah ukloniti. Mislim da znaš o kome se radi.“ Lucian je slutio, ali nije bio siguran.

„Da nije određena slikarica u pitanju?“

„Brzo povezuješ stvari, mladiću. Iako taj izrod ne bih baš oslovio tom plemenitom titulom.“

„A što se dogodilo sa slobodom govora, Lorde? Nije li zato postavljen Zid protesta?“, hrabro je upitao Lucian.

„Zid protesta je figura. Mislim da i sam znaš kako stvari stoje. Ako pustimo masu s lanca, neće proći dugo i upropastit će i sebe i grad, kao kod prijašnjeg vladara nesposobnjakovića. Ta mi cura potkopava autoritet i moram je maknuti. Da sam je uspio sam naći, ti ne bi bio ovdje. Raspitao sam se, u podzemlju imaš određenu reputaciju. Kažu da si najbolji i kanim iskoristiti tvoje vještine. Nađi je i ukloni. Pola plaće dobivaš sad, pola kad obaviš posao.“, zastao je dok je iz ladice stola vadio dvije lanene vrećice s novcem.

„Hoće li dvjesto zlatnika biti dovoljno za početak?“
Lucian je ostao zapanjen svotom. Nikad u životu nije toliko primio za jedan posao. Lord je to vidio i samozadovoljno se nasmiješio.

„Ne bojite se da da ću se smiliti iz solidarnosti jednog umjetnika prema drugom i odbiti obaviti posao?“, ironično je pitao Lucian.

„Bojim se da me nisi prevario. Iz tvog sam izraza lica kad sam spomenuo svotu shvatio da bi i rođenu majku ubio za te novce.“

Krivo si shvatio, debeljko. Majka mu je bila svetinja. Njena vilenjačka obitelj izopćila ju je zbog lijeganja s čovjekom i tako je obilježila u zajednici za cijeli život. Morala ga je sama odgajati i sama se brinuti o njemu. Njegov kukavički otac napustio ih je dok se on još nije ni rodio ne mogavši podnijeti pritisak okoline. Svih mu je četrdeset godina života proletjelo pred očima. Sjetio se kako je krivio sebe što je otac otišao i napustio ih, kako mu je vrijeme prolazilo u gorkom preispitivanju samog sebe i svog porijekla. Osjećao se kao starac koji je već preživio svoj vijek, iako je po ljudskim godinama bio tek mladac od osamnaest, devetnaest godina.

No, na stranu Piranosovi komentari, bio je ovo unosan posao i nije ga mislio odbiti ni za milijun godina. Ne želeći se više prepirati s ovom odvratnom isprikom za ljudsko biće, kratko je odgovorio.

„Mislim da smo se dogovorili.“ Pružio mu je ruku, a drugom prihvatio novac i izašao iz sobe. Odlazeći iz Palače, razmišljao je o događajima proteklog dana. Gotovo mu je bilo žao djevojke.

Tjedan dana kasnije osvanuo je i drugi crtež. Ovoga je puta predstavljao sliku u slici. Prilika s kapuljačom oslikavala je debelo lice već poznatog lika, ovaj put bez svinjske glave. Taj joj je isti lik stajao iza leđa s napregnutim lukom spremnim da je pogodi.

Predosjećaj? Ili nešto drugo?, pomislio je Lucian. Je li moguće da je saznala da joj je glava ucijenjena ili je samo još više potpaljivala umove mase? Nije bilo vremena za dulje razmišljanje o tome jer je nakon uobičajenog kratkog monologa polako počela uzmicati i pripremati se za bijeg. Lucian je nije mislio pustiti da mu pobjegne ovaj put. Probio se kroz masu gracioznošću koje bi se posramio i čistokrvni vilenjak. Gradska straža već ju je počela pratiti, no on je bio brži.

„Brže, magarci jedni! Zar ćete pustiti da vas obična djevojčura nadmudri? Trčite kao da vam sto zmajeva pali guzice!“, čuo je sočne Kapetanove komentare. Ne puštajući je iz vida, pratio ju je kroz labirint uličica kad se od nikuda stvorila još jedna prilika u smeđem plaštu s kapuljačom i produžila u suprotnom smjeru. Tako je, znači, zbunjivala stražare. No, Lucian se nije dao zavarati. Za razliku od stražara, imao je bolji dar zapažanja, rođen iz mukotrpne prakse. Stražari su već zagrizli servirani mamac i poslušno krenuli za novom prilikom koja ih je odvodila sve dalje od prvotne mete. Iz druge je uličice ponovno iskrsnula ista prilika i tako nekoliko puta. Nije mogao suspregnuti odobravajući osmijeh koji mu se postepeno oblikovao na usnama. Već je zamišljao stražare kako čupaju kosu i gube živce videći duplo, iako bi sami sebe uvjeravali da prethodne večeri nisu popili više od jedne krigle piva. Njegova je meta već zašla iza štanda s jabukama u obližnju uličicu i ušla u trošnu kućicu na uglu. Lucian je krenuo prema stražnjem dijelu kuće kako bi izbjegao znatiželjne poglede. Stopio se sa zidom i povrmeno je provirivao. Pauzirajući na trenutak, prebacio se preko istrošene prozorske daske u sobu. Prostorija je odisala slatkastim mirisom boja i oštrim mirisom životinjske kože od koje su bile izrađene pergamene. Po podu su bili razbacani razni crteži, najvjerojatnije skice konačnog rada. Palete su bile poslagane na policama, a platna raznih veličina na stalcima su krasili kutove sobe. Na njima su bili drugačiji motivi, od planinskog pejzaža do detaljnog portreta nepoznate ljepotice.

Zakračunao je prozor i smjestio se iza vratiju čekajući njen ulazak. Vrata su se naglo otvorila i u sobu je uletjela djevojka srednje visine u smeđim uskim hlačama, čizmama i jednostavnoj crnoj košulji. Mahnito je počela spremati crteže u platnenu torbu. Vidjela je zatvoreni prozor i polako se uspravila, shvativši da nije sama.

„Pretpostavljam tko te poslao.“, rekla je tiho.

„Ovo stvarno nisam očekivao. Reakcije mojih žrtvi su bile raznolike.“, rekao je Lucian i polako zatvorio vrata. „Neke su patetično moljakale za život, a neke nisu stigle ni to. No tebi je, vidim, svejedno.“

„Nije mi svejedno. Želim živjeti, ali se neću ponižavati pred ološem kao što si ti!“, rekla je, naglo se okrenuvši. Luciana je dojmila njena blaga ljepota, malo ovalno lice ukrašeno dugim kovrčama boje ebanovine. U plavim joj se očima nazirao tračak prepoznavanja.

„Nisi li ti… onaj umjetnik? Lucian?“

„Hm, da, još uvijek pokušavam uskladiti te dvije profesije.“, rekao je s tračkom sarkazma.

Na to mu je brzinom munje pokušala u lice baciti tekućinu za razrjeđivanje boje koja bi mu spalila oči da nije vješto izbjegao napad. Potrčala je otvoriti prozor, ali joj je Lucian već bio za vratom s tankim bodežom. Odvukao ju je dalje od prozora.

„Već mi otežavaš stvari.“, rekao je mirno.

„Ti si..jedno..obično… potrčkalo“, govorila je isprekidano dok je hvatala zrak.

„Možda.“, rekao je i još joj jače prislonio bodež uz vrat, „A možda i nisam.“
Nos mu je ispunio blagi cvjetni miris njene kose . na tenutak je duboko udahnuo.

„No?…Što…čekaš?“, upitala je prigušeno.

„Bez brige, posao će biti obavljen. Samo me jedno zanima. Zašto?“

„Zašto…misliš…da..bi..ti..rekla?“, s nevjericom je upitala.

„Posljednja želja, možda?“

Ona je uporno šutjela.

„Nisam ni mislio.“, rekao je i počeo povlačiti nož preko njenog grla kad je naglo progovorila.

„On je moj otac!“

To mu je zaustavilo ruku kao da ju je zaledio sjeverni vjetar.

„Molim?“, polako joj je odmaknuo je nož s grla.

„Moja mu je majka bila ljubavnica prije devetnaest godina. Kad je saznao da je s djetetom izbacio ju je na ulicu kao zadnju kurvu! On je obično debelo, sebično govno!“, rekla je prkosno se boreći sa suzama.

„Odrastala sam u najvećoj bijedi s njom ovdje, u neznanju. Tek kad ju je bolest pokosila otkrila mi je ime oca! Na samrti! Toliko joj je trebalo.“, rekla je s gorčinom u glasu.

„Pokopat ću ga svojim crtežima, ako mogu!“

Nastala je napeta tišina. U Lucianu se nešto prelomilo. Njena ga je životna priča toliko podsjećala na njegovu da nije imao snage ništa ni reći. Polako je otpustio stisak i ona se uspjela osloboditi iz njegovih ruku.

Gledala ga je s nevjericom i oprezom, spremna umaći svakoga trenutka. Blago ju je gledao, ruka mu je sama od sebe pronašla put do njena lica. Trgnula se u strahu, misleći da Lucian i dalje kani ispuniti svoj naum. Ali, umjesto toga, on joj je samo obujmio lice rukama i pažljivo promatrao.Tražio je naznake laži u njenim očima, no nije ih pronašao.

„Ne diraj me tim prljavim rukama“, rekla mu je s prijezirom i pokušala ih maknuti, no on ih je držao čvrsto, ne dajući joj mjesta za bijeg.

„Ne moraš me se više bojati. Možda nisi uopće ni trebala.“, rekao je nježno.

„Ne bih rek…“ Zaustavio ju je silovitim poljupcem. Ima okus jagoda, zadovoljno je pomislio. Iznenađena, ona se ukočila. Lucian joj je nježno ljubio zatvorene kapke, nos, opet usne. Na to mu je ona silovito zagrizla donju usnu u pokušaju da ga zaustavi. Osjetio je okus željeza i odvojio se od nje. Gledao ju je nježno, bez ijednog tračka sarkazma. Uzvraćala mu je plamtećim pogledom, kao da je spremna ubiti ga na mjestu. Čim joj je maknuo ruke s lica udarila ga je silinom koja je graničila s muškarčevom. Ustuknuo je, ali je nije prestao gledati.

„Ovo se više neće ponoviti.“, rekla je smeteno.

„Ne budi tako sigurna.“, odvratio je i dalje je gledajući. Prestrašila ju je iskrenost njegovih očiju pa je zbunjeno svrnula pogled.

„Divio sam se tvojoj hrabrosti od prve karikature.“, nastavio je. „Mislim da te uopće nisam ni kanio ubiti, samo sam htio vidjeti dokle si TI spremna ići.“

„Do kraja. Kao i uvijek.“ Pogledala ga je, no ovoga joj je puta pogled bio mnogo blaži.

„Jesi li?“, zagonetno je upitao, približivši joj se na lakat udaljenosti. Gledajući njene oči boje neba, bio je sve sigurnji u svoj naum.

Upitno ga je pogledala, a on joj je kažiprstom prešao preko obraza i polako se udaljio iz sobe.

Lord Piranos Achernar zadovoljno je pjevušio ulazeći u svoju sobu.

„Uskoro ćeš biti samo ružna uspomena.“, rekao je gledajući najnovije djelo svoje kćeri.

„Jedno od vas će to sigurno postati“, rekao je ironičan glas iz tame.

Piranos se naglo okrenuo i zaustio da pozove stražu, no bilo je prekasno. Riječi su mu umrle na usnama kako je bodež zarezao mesnati vrat i krv šiknula ostavljajući točkaste mrlje na skupocjenom sagu. Poput drvene je lutke pao na pod, dok mu se nad lice nadnio izvršitelj njegove sudbine.

„Tvoja ti kćer šalje topli pozdrav.“ Bile su to posljednje riječi koje je čuo.

„Kako?“, s nevjericom je uspio zaustiti dok mu je krv izlazila na usta. Koja kćer?
Shvaćanje je ispunilo njegove svinjske očice dok ih je život polako napuštao. Posljednje što je vidio bile su zelene oči ispunjene mržnjom kako sa zadovoljstvom očekuju njegov izdisaj.

Vijest o Piranosovoj smrti se poput munje proširila gradom. Stanovnici su Tamrosa, kao probuđeni iz stoljetnog sna, izašli na ulice i ispred Kuće pravde izazivajući posvuda pomutnju. Straža je bila nemoćna.

Dvije su usamljene prilike promatrale grad s obližnjeg brda. Mogli su vidjeti jedino kako svjetla baklji paraju noć.

„Kako si uopće uspio neopažen ući u Palaču?“, upitala je djevojka.

„Zašto misliš da sam bio neopažen?“, sa smješkom joj odvrati Lucian. U očima joj se odrazilo razumijevanje i ona se tužno osmjehne.

„Neprijatelji čak i u vlastitim redovima.“, tiho je rekla.

„Hvala ti.“, rekla je okrenuvši se prema njemu. Iskrenost joj se ocrtavala u očima. Lucian ju je cijelo vrijeme promatrao.

„Naš je posao ovdje obavljen. Misliš li da u Samronu imaju veliku potražnju za slikarima?“, s humorom je upitao navodeći svoje sljedeće odredište, u nadi da će poći s njim.

„Pa mogao bi se pronaći koji poslić, pogotovo za nadobudnu karikaturisticu.“, rekla je i dalje ga gledajući .Sreća je kao zora osvanula u njegovim očima kad je shvatio što je time mislila. Oklijevajući joj se približio i uzeo jednu odlutalu kovrču u ruku.

„Ne znam ti ni ime.“, rekao je promatrajući je tako intenzivno kao da želi svaku crtu njena lica pohraniti u sjećanje. Ona je tada učinila nešto što nije nikako očekivao. Odmaknula mu je ruke, podigla se na prste i usnama ovlaš dodirnula njegove.

„Alicia“, rekla je tiho, usana na milimetar od njegovih.

„Alicia“, još je tiše ponovio.

Sara je polaznica Laboratorija fantastike