Recenzija: Terra Nova
Autor: Marin Mandić
Zamislite igru u kojoj imate na raspolaganju tim kojemu mozete davati naredbe. Dodajte svakom članu toga tima specijalnost i posebnu opremu. Svemu tome dodajte hrpu taktike i relativno dobar A.I. Na to nadogradite grafiku u kojoj stvari ne nestaju u pozadini, nego je cijeli svijet oko vas učitan u svakom trenutku. Pod svijetom mislim na ogromno bojno polje. Tom bojnom polju dodajte efekte poput snijega, kiše ili noći (da, to uključuje i snijeg ili kišu po noći). Svemu tome dodajte još i hrpu opreme. Ne zaboravite nabrijani futuristički oklop, i to ne jedne vrste, već tri, s tonom opreme i prilično realno napravljenim interfaceom (ako to možemo tako nazvati). Uz sve to, možete gledati u jednu točku i oružjem ciljati u drugu, a istovremeno možete koristiti dva različita oružja. Oružja variraju od lasera preko granata pa do ubernabrijanih railgunova. Dodajte tome još i dijelove tijela koje možete gađati. Svemu još pridružite misije koje variraju od „Idi i izvidi“, preko „Idi i budi jedino što stoji“ i „Idi i nađi tu budalu koja se negdje izgubila“, do „Idi i izvuci tog člana ekipe iz zatvora“. Na sve to jos dodajte priču koja uključuje pirate, zavjeru, izdaju i obitelj (OK, ovo zadnje i nije toliko kul).
Vrijeme za vaše pitanje. Ako je ono „Kada izlazi ta igra i koliko mi treba teraherca na procesoru, terabajta RAMa, terabajta na disku i moram li dati dušu vragu za novu grafičku?“, za vas imam jako dobru vijest. Odgovori su: oko 0,1% i ne. Ozbiljno. Najozbiljnije. Za pokrenuti gore opisanu igru trebat će vam nevjerojatnih 60 MHz (preporučeno je 166), 8 MB RAM-a (preporučeno je 16), oko 32 MB na disku i grafička kartica sposobna podignuti SVGA grafiku. I to je to. Dame i gospodo, dobrodošli u Terra Nova: Strike Force Centauri, najpodcjenjeniju staru igru ikada i predvodnika svog žanra. Možda će vam to zvučati maalo manje čudno kada kažem da iza ovog malog dragulja stoji Looking Glass Technologies, ista tvrtka koja je napravila i Thief, Thief 2, System Shock i Ultima Underworld i, na žalost, prestala postojati 2000. godine. Srećom, njihovi su se ljudi raspršili u druge tvrtke i donijeli nam (ili će tek donijeti) naslove poput Deus Ex, Half-Life 2, Bioshock, Oblivion, Fallout 3 i Dark Messiah Of Might And Magic. Jel sad jasnije o kakvim ljudima je riječ? No, vratimo se na Terra Novu.
Ponešto o priči. Godina je 2327. Nakon što je Hegemonija zavladala zemljom i uvela svjetsku vladu, malo su pritisli i vanjske kolonije. Te iste vanjske kolonije nisu bile oduševljene time, ali nisu mogle previše nauditi Hegemoniji pa su se, jedna po jedna, predale. Osim jedne. Zemlji najudaljenija kolonija, smještena na Jupiterovim mjesecima, nije baš bila oduševljena. I nije baš bila slabo opremljena. Izdržali su dovoljno dugo da proradi diplomacija. Hegemonija će im dopustit da odu u sustav Alpha Centauri koji ima barem jedan planet sposoban za održavanje života. Ekipa s kolonije se brže-bolje pokupi i ode. Međutim, Alpha Centauri nema jedan planet, nego njih dvanaest. Tako se kolonisti podijeliše u dvanaest klanova. Svaki je klan imao svoj Strike Force, ekipu odjevenu u PBA (Powered Battle Armor) koja je radila red i mir te, tu i tamo, čistila pirate. Odjednom piratska prijetnja postaje sve veća, pirati imaju opremu daleko iznad one koju bi teoretski mogli imati. Klanovi se skupe i oforme Strike Force Centauri (SFC), Strike Force koji se sastoji od trinaest najboljih boraca iz svih klanova. Tu u priču ulazite vi, Nikola Ap Io iz klana Io. U SFC-u vam je i brat Brandt koji je stručnjak za eksplozive – eto vam ta obitelj.
Nakon što ste ušli u kožu svetoga Nikole vrijeme je da počnete igrati. Stišćete New Game-cinematic. Ne klasična animacija, cinematic, kao u Command And Conqueru ili Wing Commanderu. Tu ćete upoznavati likove (i njihove će slike biti preseljene u igru). Nakon malog briefinga od strane dobrog pukovnika vrijeme je da napokon zaigrate. Ili mozda nije. Pravo je vrijeme da odaberete vrstu PBA-a koju imate namjeru nositi na toj misiji. Dijele se na Scout, Battle i Heavy i svaki ima prednosti i mane. Scout je, recimo, dobar za prikrivanje i brz je, Battle je zlatna sredina, a Heavy je tenk. Na taj oklop možete dodati oružja, po dva na svaku ruku (osim kod Scouta gdje možete imati samo jedno), par scout droneova koje možete poslati u izviđanje (što je prefantastično izvedeno – više o tome poslije), autodoc, electronics repair kit, demolition kit i još koješta. Sad, nakon šta ste se opremili i nabrijali, sad idemo u akciju. Cinematic dropshipa, ekipa se zalijeće i…GERONIMO!!! E da, jesam li spomenuo da PBA-i imaju potpuno funkcionalni jetpack koji možete koristiti u igri?
I tako aterirate na teren i ostanete – paf. Igra je iz ´96-e. Zašto onda ima renderirano nebo po kojem lete oblaci, vodu u kojoj se odražava okolina, snijeg, kišu, nos, munje, 3D likove, gotovo neograničeno prostranstvo, vozila, zgrade, drveće,… Najbolje je u svemu što, više-manje, sve može napraviti lijepi „BOOM!“. Šalu na stranu, grafika je u ovoj igri prečudo, s obzirom da su u istoj godini izašali Quake i DukeNukem 3D koji su 3D samo na papiru. E, Terra Nova to nije bila. Ono što će vas još malo popeglati je zvuk. Ptice cvrkuću, oklop proizvodi zadovoljavajući zvuk koji je kombinacija „Tump-a“, koji se čuje kada ogroman oklop zagazi u zemlju, i hidrauličke mehanike zglobova, granata proizvodi zadovoljavajući „Fvump“ kada napusti cijev lansera i „Boom“ kadq se spoji s glavom pirata. Ma, divota jedna. Osim male činjenice da ste zaboravili na gravitaciju i da vam je ta granata koju ste ispalili završila dva metra od noge. Ups. Fizika je još jedan od dragulja skrivenih u igri. Osim činjenice da postoji sila teža, postoji i povratni trzaj oružja, nešto što je 1996. godine bilo daleko ispred svoga vremena. Sve je to odgovaralo terenu, a nije lako kretati se kroz vodu, još manje uzbrdo, s tim da, što je jači uspon, to se po njemu teže kretati. Ako ste se slučajno malo zaigrali s jetpackom i zaboravili aterirati.. Recimo samo da su vam noge nekada bile u boljem stanju.
Napokon krećete u misiju. I onda vas pirati naguze jer ste zaboravili dati naredbe odredu. Ovo je taktički squad FPS u pravom smislu te riječi, zaboravite rambo taktiku – ovdje će vas, nemate li pomoć teammateova i dobru taktiku, pirati razvaliti solidnih 9,5 od 10 puta. Srećom, vaši suborci nisu debili, koristit će oružja, povlačiti se, koristiti jetpack, gađati gdje treba. Uglavnom, korisna mala bagra koju začas pretvorite u stroj za razvaljivanje pirata. Kako teško može biti? Pa, zamislite se u više-manje realnoj situaciji. Misije će ovisiti o taktici, skrivanju, možete ugasiti senzore, koristiti kamuflažu, zaobići cijelu neprijateljsku jedinicu, razvaliti radar i nestati otamo što prije možete. Pomaže činjenica da ova igra ima razrađeni sustav s više od 20 naredbi za suborce: 7 za kretanje, 7 za taktiku, 7 za sukob i 3 za korištenje ASF-a. Igra i misije možda jesu linearne, ali to ne znači da morate biti naivni i igrati uvijek na isti način. No, koliko god se vi ufurali, kad-tad ćete na nekoj misiji nešto zaboraviti napraviti. A tada, nadam se da ste spasili igru jer ovdje nema ‘Mission Failed. Retry?’ ekrana. Ne, ako ste slučajno zaboravili razvaliti kakav radar na nekoj misiji i prošli ste dalje, očekujte da će vas to koštati kasnije kada vam neprijatelj, pomoću tog istog radara, sruši dropship ili iskrca vod tenkova iza leđa jer vas je ranije primijetio. I to je pravi mali dragulj ove igre. Nadalje, bolje vam je da pazite na ekipu jer ako vam netko pogine, a ne izvuče se, mrtav je. Da ponovim, M-R-T-A-V, što znači da više ne može s vama na misije i da ide bye-bye. S obzirom na to da vas je ukupno 13, možda i nije tako dobra ideja gubiti ljude. Ova je igra uspjela je dočarati pravi efekt jednog vojnika u ratu. Dobijete misiju, dobijete opremu, proučite što imate i iskrcate se. I onda je na vama da odredite taktiku, način borbe, da uđete i izađete živi. Tome nije nimalo odmogla – THE KACIGA.
Zaboravite klasični FPS pogled s puškicom ispred nosa, Terra Nova je nudila nešto drugo – multifunkcionalnu borbenu kacigu. Ekran je bio podijeljen na nekoliko dijelova. Na gornjem se kraju nalazio kompas na kojemu ste mogli ucrtati mjesto na koje idete, ispod njega su s lijeve strane bile tipke za infracrveno/ noćno gledanje, tipka za zoom in i zoom out, a do njih linija zdravlja i energije. S desne je strane bila prikazana količina goriva u jetpacku. Ispod je bio pogled, odnosno ono što se vidi kroz kacigu, pa mali crveni displayevi vremena i temperature što definitivno nije odmoglo osjećaju realnosti, mala ikona oružja koje se trenutno koristi i, na kraju, na dnu – triptih. Triptih je set od tri ekrana koji su se mogli zamjenjivati. U klasičnoj su postavi desno bili suborci, u sredini mapa, a lijevo pregled statusa s korisnim ispisima poput video sustava, infracrvenog sustava, ciljanja, senzora, i tako dalje. Međutim, prednost je bila u tome što ste sve što bi vidjeli na ekranima mijenjati. Tako je lijevi ekran, osim suboraca, mogao prikazivati status, pogled kroz oči jednog od suboraca, mapu ili izbornik naredbi za suborce. Sredina je, osim mape, mogla prikazivati povećanu mapu, klasični pogled ravno (u tom se trenutku, ako vam treba bolji pogled, mapa prebacuje na glavni vizir) ili mali masterpiece pogled od 360°, poput tri ekrana u jednom. S desnog ste, pak, ekrana mogli dobiti prikaz naoružanja, prikaz scout dronea preko mape ili pogledom kroz njegovu kameru i, šećer na kraju, ASF, olitiga, Auxilliary Suit Function. Odjela mogu nositi dodatnu opremu poput već spomenutih autodoca ili demolition kita, ali i mina, dodatnih scoutova i još mnogočega.
Igra je, na žalost, imala i nekoliko nedostataka. Za početak, ekipa iz Lookon Glassa je zaključila da ljudi u prosjeku imaju četiri ruke. Barem. Jer, ova igra zahtijeva složeno kretanje i skakanje na tastaturi i ciljanje pomoću miša. Ne klasičan pogled preko miša na kojega smo navikli, ne, pogled je kao pogled na tastaturu. Dakle, sad morate držati dvije tipke da bi se kretali u određenom pravcu, još jednu da bi se okretali pa još jednu da bi podizali pogled prema gore, dodajte još jednu za skok pomoću jetpacka i onda s mišem ciljate bilo gdje u vizir (van vizira vam miš služi kao prst, za promjenu ekrana, zoomiranje i slično). Ovo znači da ćete, za uspješno igranje igre, trebati barem još jednu ruku. Druge opcije uključuju vješt rad nožnih prstiju ili timsku igru (tako sam je, moram priznati, ja prešao – s bratom na glodavcu koji je tamanio neprijatelje dok sam se ja kretao). Drugi je nedostatak što igrica nema opciju multiplayer, što je ogroman minus, čak i za 1996. godinu kada je multiplayer igranje bilo tek u povojima. Nažalost, ti nedostatci, kao i činjenica da je možda bila malo previše za prosječnog igrača, stajalo ju je popularnosti i ostavila u sjeni drugih pucačina toga doba. Jedino čemu su se fanovi i svi ljubitelji dobrog igranja mogli nadati bio je nastavak, ali je s raspadom Looking Glassa i to nestalo. Stoga, molim za minutu šutnje za prvi Tactical squad FPS koji je izašao dvije godine prije nego li je uopće smišljen taj naziv, kao i za jednu od najboljih i najpodcjenjeniijih igara svih vremena. Zaslužila je.