Zoljini prutići
Autorica: Tanja Milutinović
Kada bi neka njena daleka pretkinja kojim slučajem ustala iz groba sigurno ne bi pristala pojesti ništa spravljeno od gmeljinih jaja. Ne bi pomoglo ni uvjeravanje da je u pitanju rijetka, takoreć ekskluzivna, poslastica. Zolja napravi ozbiljan izraz lica dok je u sebi sricala riječ ekskluzivna.
Prutići od gmeljinih žumanjaka bile su nezaobilazan desert na trpezi svakog istinskog gurmana. Rijetko je koja domaćica u Petkovom Selu umjela spravljati ove starinske kolače kao Zolja. Zolja se ponosila svojim umijećem. Takve kolače ni iskusnije kuharice nisu često spravljale jer je njihova priprema zahtjevala dosta vremena. Recept je bio presložen za mlade domaćice.
„Treba zgotoviti nekoliko kora te ih s jedne strane peći do pola. Potom ih treba obrnuti pa smanjiti vatru, a krema… Eh, za to treba i dara i para“, recitirala je Zolja. Jer, gmeljina su jaja skupa, zato i jesu „eskluzivitet“.
Zolja se divila žutoj glazuri. Pitala se kako nešto, naizgled tako gadno, ni riba, ni žaba, može snesti tako lijepa jaja? Izvana zelena poput guštera, a iznutra božanski žuta. Od njih se pravi krema, i to tako što se žumanjci izmiješaju s drugim sastojcima pa se to prelije po kori i suši na sobnoj temperaturi. Kada bi se smjesa sušila u pećnici, bilo bi nemoguće isjeći prutiće bez da oni puknu.
Zolja je motrila veliku zdjelu ispunjenu žutim. Njen se kolač nikada nije uspio osušiti. Domaćin ga je uvijek proždirao onako gnjecavog, i to baš njoj u inat. I većeras će, sigurna je Zolja, ponoviti isto. Ona će se usuditi prošaptati: „Bit će bolji kad odstoje“, ali uzalud. Domaćin će ga raskupusati kao pogaču, bez rezanaj na prutiće.
Sjela je u svoj omiljeni ugao trpezarije i zamišljeno čekala. Nije smjela otići na počinak dok On ne dođe, makar tako dočekala i zoru. Dođe li ranije, manje su šanse da pokupi batine – što ranije dođe, manje je pijan. U grlu joj zastade knedla. Da se ne uspaniči, počne duboko disati. Možda će ipak samo večerati i potom otići na počinak. Stresla se. Najgori je kada izgubi na bovi*, em što je želi tući, em što joj sutradan ne ostavi ni lipe za ručak. Ali, večera za njega mora biti postavljena. Dobro je da imaju uzgajalište gmelji – ako ništa, barem u kući uvijek ima jaja. Blijedo se nasmješi. Domaćin najviše voli gmeljine prutiće, njima ne može odoljeti. Pojeo bi ih i s dušom u nosu.
Žena zadrhta, ali ne makne pleh sa stola. I ovoga će puta čekati do kraja. Sigurna je da On danima nije otišao do umjetnog jezerca u kojem uzgajaju ove životinje. Zato i ne zna da su počele ugibati. Da mu i kaže štogodm reći će joj da je glupa babetina koja samo kvoca. Njoj bi se u inat najeo gmeljinih jaja. Zato će šutjeti. Zato, ali i zato jer je u jutrošnjim vijestima, koje je slušala krajičkom uha, čula vijest koja je glasila nekako ovako:
„U regiji Sjeverna Ubava, u četiri sela općine Pašimoljske, pronađeno je jato uginulih gmelji. Sumnja se da je u pitanju smrtonosna bolest koja lako prelazi na ljude. Uništene su farme s umjetnim jezerima, uzgajalištima ovih životinja. Zabilježene su i prve ljudske žrtve…“
U kutu Zoljinih usana zatitrao je smiješak. On misli da ona ništa ne zna i stalno ponavlja kako je nevjerojatno glupa. E, sad će se uvjeriti da i ona nešto razumije, da postoji nešto što i ona najbolje zna… Eto, na primjer, ispeći čuvene prutiće s kremom od nepečenih gmeljinih jaja.
*bova- jedna vrsta igre na sreću, nalik kocki